Ivana Perković Rosan
Ivan Leo Lemo je u svojoj najnovijoj predstavi ‘Zakon Zagore’ glavnu riječ dao glumicama, i to njih šest koje su utjelovile lik Anđe kroz različita razdoblja. Jedna od njih je Ana Gruica Uglešić, s kojom smo razgovarale o predstavi, ali i o položaju žena u Dalmatinskoj zagori nekada i sada, te o njenom radu kao suradnice za dramaturgiju i scenski pokret.
‘Zakon Zagore’, za koju je Lemo dobio nagradu za najboljeg redatelja na Dodjeli nagrada hrvatskog glumišta, prikazuje život Anđe od 1945. do 2023., a Gruicu je dopalo da utjelovi posebno teško razdoblje života glavne junakinje. Uz nju u predstavi glume i Lidija Florijan, Mia Vladović, Nada Kovačević, Ivana Gudelj, Andrea Mladinić i Matija Grabić (Ante).
U ‘Zakonu Zagore’ igrate Anđu, točnije jednu od šest Anđa, koje životno razdoblje Anđe Vi utjelovljujete?
Iako su sva razdoblja naše Anđe posebna i emotivna mene je dopala čast igrati Anđu u trenutku izdaje, potpunog rasapa te dizanja iz pepela poput Feniksa. Lemo je dijelio dijelove života i po energetskom i životom habitusu glumica. I podjela je savršeno točna. Zamislite da igram npr. Anđu iz faze djevojaštva potpuno nevinu, drčnu i prostodušnu. Ne drži vodu, zar ne?! Moram posvetiti i nekoliko rečenica cijeloj predstavi koja je pravo remek djelo. Svaku predstavu doslovno iznova gradimo spomenik svim ženama Dalmatinske zagore napravljen kroz tekst i igru na sceni. I ne samo njima, nego svim ženama prošlog stoljeća na ovom brutalnom području zvanom ‘balkansko bure baruta’.
Zna se da su u Dalmatinskoj zagori žene nekada rijetko imale pravo glasa kod važnih odluka, kakav je Anđin položaj kao žene?
Anđa je simbol svih naših baba i matera. Startna pozicija joj je nikakva. Nosi križ osude sela, pazite sad, zbog očevog grijeha. Otac je pak počinio ‘grijeh’, jer nije poslušao Anđinu majku. Predstava je toliko slojevita da čovjek kad uđe dublje, gubi razum. Upravo taj položaj žena sam gledala kao dijete dok sam odrastala. Da se razumijemo ni moja baka ni majka nisu pristajale olako na ono što je okruženje tražilo od njih. Moram priznati da su se obje borile kao lavice, ali okolnosti, društvo, obitelj, i, na koncu, financije su diktirale očekivanja okoline. Duboko u sebi znala sam da to nije ispravno. One su mi dale hrabrost da se izborim za svoju ravnopravnost. Već kao dijete nametnula sam nove standarde. Iako je na početku bilo čudno, na selu sam išla u polje, na balote, u igru rata s dječacima. Nisam im dala pomisliti da mi tamo nije mjesto. I bila sam prihvaćena. U školi isto. Na odmoru sam igrala sve sportove s dečkima. Kad dobro igraš nogomet, a njima fali jedan za igru, uvijek si dobrodošao. Uglavnom, do dana današnjeg ponašam se kao ravnopravno ljudsko biće sa svim bićima bez obzira na spol. Ljude djelim na one koji su ljudi, i na “trošaće zraka”. Nema veze sa spolom, dobi, bojom kože.
Predstava ‘Zakon Zagore’ / Foto: Gradsko kazalište mladih Split
Koliko se danas, po Vama, razlikuje život žena u Dalmatinskoj zagori od onog nekada?
Bila sam uvjerena da sam pokretač revolucije, da utirem put nekim novim generacijama. Nažalost, 30-40 godina nakon, gledam kako velika većina žena pristaje na tretman iz prošlog stoljeća, kako se ono kaže ‘bez ispaljenog metka’. Žalosna sam što su kod nas žene, u prenesenom značenju, odjevene u nevidljive burke. Turska vladavina je ostavila tako jak utjecaj na ženski položaj do dana današnjeg da je bolno za gledati. Ne pričam o feminizmu na način da bi trebale imati mržnju prema muškarcima. Dapače, imam maksimalno poštovanje i divljenje ako svatko zna svoje mjesto i ulogu pod suncem. Osobno nemam problem s patrijarhatom u obitelji, ako je on obostrano željeni model braka, ali imam problem ako otac ne cijeni i ne poštuje majku svoje djece. Ima nešto na što moram skrenuti pažnju. I mi žene snosimo veliku odgovornost kao majke. Najlakše je misliti ‘Pa što, i ja sam patila. Što bi nekoj drugoj bilo bolje?!’ Naša je odgovornost odgajati curice koje traže slobodu i cijene svoje očeve i braću, i dječake koji su samostalni za život i koji cijene svoje majke i sestre. S druge strane, društvo je nekako, u međuvremenu otišlo kvragu. Čujem da mlade djevojke same prilaze momcima. One njima šalju piće i tako dalje. Ako nam je to donijela ta naša ženska borba tu ja kažem – ne hvala. I tu bi se trebao znati neki red. Poželi me, zavedi me, poštuj me. U ljubavi, u mom svijetu, muškarac uvijek mora napraviti prvi korak. Amen.
Na predstavi ste radili i kao suradnica za dramaturgiju i scenski pokret, po čemu ćete pamtiti rad na predstavi?
Dok sam bila mlada, imala sam drugačiju listu prioriteta. Bila mi je važnija zabava od odgovornosti prema poslu. Mislim da danas kazalištu mogu ponuditi puno više od solidnog marketinga. U teatru sam 18 godina. Više nemam nikakve upitnike, strahove, komplekse. Osim prostog sazrijevanja, to mi je donijela i stabilna situacija u kući. Na poslu sam fokusirana, predana, ozbiljna, razvila sam i odličan osjećaj za dramaturgiju prepoznat i od našeg Leme. Svaki rad na svakoj predstavi pamtim kao stopostotno uživanje jer jednostavno volim svoj posao. Scenski pokret je i tema mog diplomskog rada na kineziologiji. Pokret je moja ljubav.
Ana Gruica Uglešić / Foto: Gradsko kazalište mladih Split
Jednom ste podijelili zanimljiv savjet koji ste dobili od bake o feminizmu o tome kako žena mora imati svoj ‘dinar’ u životu inače joj neće biti lako?
Točno. Jako mi se urezao njezin savjet u sjećanje. Oblikovao mi je život. Nije imala novce za mineralnu, bolio ju je trbuh, a nije pričala s djedom. Odvela me sa strane i rekla: ‘Uvik, ali uvik moraš imat svoj dinar u životu da ti se ne dogodi ko meni sada’. Dobro sam je zapamtila. Dugo sam imala problema s poklonima. I dan danas ne znam primiti poklon, niti znam uživati u njima. Puno više volim davati ljudima, nego primati.
Kakva su Vaša iskustva s medijima, primjećujete li i ljuti li Vas seksizam u medijima?
Na svakom koraku. Ali svakom. Od 15 godine me se gleda kao objekt. Onda sam u nekom trenu odlučila progovoriti. I tek su onda krenuli pravi problemi. Rezime, ljudi koji me ne poznaju, me ne vole, ali bjesomučno klikaju na sve što ima veze sa mnom. S medijima znam. Igru sam naučila. Nekad se malo zezam, nekad koristim ja njih, nekad oni mene. Uglavnom smo u korektnoj simbiozi. Više ne dajem intervjue, točnije rijetko. Dajem samo onda kada me tema zanima. Kao ova naprimjer.
Foto: Gradsko kazalište mladih Split
Svestrana ste osoba, bavili ste se dugo godina baletom, bavili ste se manekenstvom, diplomirali i glumu i kineziologiju, instruktorica ste joge, što Vas najviše veseli?
Najviše me veseli nešto što sam dugo znala da čuči u meni, ali nisam znala kako ni gdje početi, a to je pomaganje drugima. Od svih polja koja sam u svom životu takla, školovanja, umjetnosti pa i poduzetničkih voda, osim majčinstva, najviše me ispunjava činjenica da sam istinski spremna pomoći drugima i da to može promijeniti nečije sudbine.
Kao dijete sa šest godina ste išli sami na balet autobusom, oduvijek ste imali zavidnu snagu i znali što želite?
Majka je sve nas tri sestre odgojila kao borkinje, kao izrazito samostalne žene. Svaka je u nekom svom segmentu jaka kao stijena. Zahvaljujem našoj majci koja nas je učila ‘Koliko cijeniš sam sebe, toliko će te cijeniti i drugi’.
A oni koji žele pogledati predstavu ‘Zakon Zagore’, koja je proglašena najboljom predstavom na Bobijevim danima smijeha, imat će to prilike 26. siječnja u Gradskom kinu u Imotskom, 29. siječnja u HNK-u u Zadru, 16. i 17. veljače u Dubrovniku te 1. i 2. ožujka u Splitu. Inače, riječ je o predstavi za koju je Ivan Leo Lemo dobio nagradu za najboljeg redatelja na Dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta.
