Razgovarla: Josipa Bubaš
S Anom Katulić, začetnicom Oglede festivala održanog početkom listopada u Velikoj Gorici, izvedbenom umjetnicom, novinarkom, moderatoricom, producenticom razgovarala sam o odnosu suvremene umjetnosti, zajednice i turizma, i njezinoj viziji održivosti umjetnosti u zajednici.
Josipa: Kako je došlo do ideje za festival?
Ana: U Gorici živim od 2018. godine, a odrasla sam tek nekoliko kilometara dalje, u selu Buševcu. Cijeli turopoljski kraj baštini identitet mjesta koje čuva i njeguje narodne običaje i povijest, folklorno nasljeđe i to je nešto što je sveprisutno u Gorici i okolici u mnogim segmentima društvenog, kulturnog i izvedbenog života grada. Turopoljci su ponosni na svoju tradiciju i to je nešto što i ja cijenim i nosim, ali zaključila sam da je sazrelo vrijeme da na scenu donesemo i drugi, suvremeniji izričaj koji može biti jednako interesantan ako mu damo priliku. Gorica je i dalje percipirana kao grad priljepak Zagrebu; gdje ljudi prespavaju i odlaze u Zagreb raditi. Meni je, kao osobi koja ovdje spava i živi, važno da ovdje i radim, da tom gradu dam nešto od sebe. Važno mi je inicirati projekte koji se tiču lokalne zajednice, a ujedno i mene interesiraju i pokreću. Festival je zapravo krenuo iz moje osobne potrebe da takav sadržaj predstavim Velikogoričanima, a okidač je bio 1. Velikogorički salon koji je lani u listopadu organiziran u Galeriji Galženica s ciljem mapiranja velikogoričkih umjetnika, na kojem smo s performansom „Neobnovljivi“ nastupile Irena Boćkai i ja. Kustosica Antonija Vodanović u mnogočemu je zaslužna za Oglede, posebice jer je i sama otvorila vrata galerije za velikogoričke autore. Oduševila me ta žena koja nema nikakve veze s Turopoljem (rodom je iz Podgore kraj Makarske), a pokrenula je mnogo odličnih inicijativa koje se tiču ovog kraja i njegovih autora i umjetnika. Predstavila sam joj ideju i ona je prihvatila pa smo zajedno krenule s inicijativom, iako je operativac ove, prve godine bio njen zamjenik Jurica Škofač.
Odmah su mi na pamet pali umjetnici koje želim pozvati na festival – Labrović, Gildo Bavčević, Nikolina Majdak, Velikogoričanin Matej Vuković… ljudi koje znam i za koje znam da bi došli podržati projekt. Festival smo nazvali Oglede, iako mi se čini da to Antoniji nikada nije do kraja sjelo jer izaziva određenu govornu zbunjenost koja će vjerojatno uvijek trajati. Mene to pomalo i zabavlja jer u fokus dolazi ta, nekima nova, interesantna riječ, malo neobična za izgovoriti. U Turopolju se „u oglede“ išlo da bi se vidjelo je li mlada spremna za udaju, koliko ima bogatstva za miraz. Palo mi je na pamet da pozovemo publiku da doslovno ogleda Veliku Goricu i da vidi što ona ima za ponuditi, koliko je ona zaista samo grad „pripicuknut“ Zagrebu, a koliko ima svoju priču. Velika Gorica je mladi grad, do početka 20. stoljeća njena se povijest piše pod povijesti Turopolja i Plemenite Općine Turopoljske, a status grada dobila je tek 1995. Do tada je bila trgovište, općina u sastavu Grada Zagreba. Ovdje kroz povijest nije bilo visokog plemstva koje bi nam u nasljeđe moglo ostaviti kulturne, umjetničke i arhitektonske vrijednosti; kuće su se uglavnom gradile od drveta, tako da je za Turopolje prvenstveno karakteristična drvena arhitektura, posebice starih kapelica, čardaka ili kurija. Tu folklornu tradiciju imamo i njegujemo, ali došlo je vrijeme da ponudimo i nešto novo, zar ne?
U Velikoj Gorici je kroz posljednjih 20 godina bilo pokušaja organiziranja urbanijih događanja; bio je tu Festival Humphrey Bogart Goričke alternativne scene (GAS), Festival urbane kulture (FUK), Exposure Music Festival…. I danas su tu afirmirani festivali koji promoviraju lokalnu gastronomiju (Gastro Turopolja) ili pak promiču kulturu i tradiciju grada poput Goričkih večeri ili Turopoljskog fašnika, no osim Scene Gorica – nema kontinuirane izvedbene scene, dramske ili suvremene. Ima mnogo umjetnika koji žive u Gorici, samo ne rade ovdje. Želja mi je i da se mi svi negdje prepoznamo, pronađemo, osluhnemo, povežemo, da radimo zajedno, da otvorimo prostor publici i populariziramo naše prakse, ali i da u fokus stavimo Goricu kao grad koji ima perspektivu i u umjetničkom i izvedbenom okviru.
Prve godine pozvali smo publiku da promotri, ogleda, konzumira umjetnost kroz kraće izvedbene forme. Sve se odvijalo u javnom prostoru, ljudi su mogli prošetati, pogledati, ako im nije zanimljivo, mogli su otići… Bilo je znatiželjnih, stiglo je publike. Prva godina je važna i radi osluškivanja publike, da vidimo što je ona iz toga dobila, kako reagira, kakvi su komentari…
Oglede festival / Foto: Katarina Drvodelić
Josipa: Bilo mi je ugodno vidjeti puno zainteresirane publike.
Ana: Komentari izvođača su da je zaista bilo puno publike (ja sam očekivala čak i malo više haha). Nismo nezadovoljni, a vidjet ćemo kako će biti idućih godina. Ono što mi je drago je da se rodila dobra sinergija između svih gradskih kulturnih ustanova i struktura; Galerija Galženica (Pučko učilište Velika Gorica), Muzej Turopolja – cure su nam dolazile otključavati prostor i van radnog vremena, uključile su se i Turističke zajednice Grada Velike Gorice – koja je osigurala nagradu pobjedničkom radu i Turistička zajednica Zagrebačke županije, Grad Velika Gorica… U prvoj godini svi daju podršku, nadam se da neće iznevjeriti.
Josipa: Kako je festival financiran?
Ana: S obzirom na to da je natječaj Ministarstva kulture i medija već završio u trenutku kad je ideja stigla prijavila sam ga na natječaje Zagrebačke županije i Grada Velike Gorice za programe u kulturi. Budžet je bio malen, što je bilo i očekivano s obzirom na to da nam je prva godina, ali krenuli smo s planiranjem. Za četvero umjetnika, koji su došli na poziv, trebali smo osigurati honorare, za ostale smo otvorili Javni natječaj za prijavu radova i njih nismo honorirali, ali smo dodijelili nagradu za najbolji rad, koju smo osigurali u dogovoru s Turističkom zajednicom Velike Gorice. Ipak, trebalo je pokriti i druge troškove; vizualni identitet, tisak, fotografa, materijale za rad… pa smo krenuli kucati na vrata donator dva mjeseca prije festivala i zahvaljujući njima uspjeli se pokriti. Samo ću reći da sam zahvalna što nas je mnogo donatora ove prve godine odlučilo podržati. Prema realnoj procjeni, kada bi svi umjetnici, oprema i donacije bili plaćeni, festival nadilazi svotu kojom sam raspolagala. Realni trošak prve godine prelazi 10 000 EUR, a mi smo, bez donacija imali jedva polovicu.
Umjetnost treba biti jednako vrednovana i plaćena kao i svaki posao i naš je zadatak pronaći način kako je napraviti održivom. Ovakav festival ne može egzistirati samo i isključivo od javnih sredstva. Kada bih prekrižila ta, ionako nedostatna sredstva, i odlučila bez njih raditi festival, trebala bih vidjeti koje nam mogućnosti ostaju. Od kuda krenuti? U Veliku Goricu je u zadnjih nekoliko godina doselilo jako puno firmi, vjerujem da su mnoge svjesni važnosti i društvene korporativne odgovornosti u kraju u kojem djeluju te žele zahvaliti lokalnoj zajednici kroz društveno odgovorno poslovanje. Biti u tom pogledu partner ili donator festivala znači podržavati umjetnost, velikogoričke umjetnike i lokalnu scenu u nastojanjima da gradu predstavi nešto novo. Znači podržavati i podupirati lokalnu zajednicu i njeno osnaživanje. Podržavati Oglede znači podržavati nove ideje i kreativnost, znači podržavati i jednako vrednovati svaki rad. Zastarjelo je razmišljanje da biti donator znači da ćeš bolje prodati svoje proizvode. Ma u konačnici vjerojatno i hoćeš, ali nije na tome fokus.
Ako tvoja firma podržava lokalne umjetnike u njihovim nastojanjima da nešto novo stvore ili se afirmiraju – to postaje tvoj credo! Nadograđuješ identitet svoje firme ili proizvoda, stvaraš oko sebe određeno ozračje po kojem te prepoznaju….a onda će, posljedično, vjerojatno publika i kupiti proizvode koje nudiš jer će ih asocirati na nešto s čime se i sami mogu poistovjetiti.
Ako ćemo ovisiti samo o javnom novcu, koji je minimalan, ništa nećemo napraviti, mislim da trebamo promijeniti perspektivu, razmišljati poslovno. Dugoročno planiranje počinje već danas, tjedan dana nakon što završi festival, a ne par mjeseci prije. Sad se definiraju rokovi, financijska konstrukcija, donatori, partneri, definira se tema, pozivaju umjetnici. Marketinške strategije i poslovni plan donedavno nisu bili u mom rječniku, no otkako sam prije pet godina otvorila obrt kojim sam pokušala obuhvatiti sve svoje izvedbene i poslovne aktivnosti uvidjela sam da je dobro planiranje baza svega. Nije da se ne može preživjeti bez plana, može! Ali je puno neizvjesnije, nesigurnije.
Uostalom, dosta mi je kukanja i žaljenja da nema novaca, da je nedovoljno financija. Žalili smo se, žalimo se godinama, ništa se ne mijenja. Umara me ta vječna papirologija i pozamašna administracija koja nas tjera da istovremeno budemo i kreativni i administrativni i producenti i izvođači, i sami svoj PR i glumci, i računovođe i inkasatori. Ja više ne mogu i neću kukati. Radije idem negdje drugdje probati. Hoće li uspjeti – ne znam, pitajte me za pet godina.
Muzej odbačenih predmeta / Foto: Matija Lipar
Josipa: Zanimljivo mi je kako si u suvremenoj umjetnosti prepoznala turistički potencijal. Često su to suprotne kategorije.
Ana: Mislim da tu itekako postoji potencijal i da je taj smjer važan. Povezivanje kulture i umjetnosti s turizmom i održivim razvojem logično je i potpora umjetničkim praksama, te na neki način čini umjetnost održivom. Shvatila sam to kroz projekt Muzeja odbačenih predmeta, interdisciplinarni projekt kojeg provodim s kolegicom Irenom Boćkai. Putujući po Hrvatskoj Muzej odbačenih predmeta ugostile su jednako udruge civilnog društva i ustanove u kulturi ali i komunalna poduzeća, gradovi, gradske čistoće koji ovaj naš projekt promatraju kroz prizmu održivosti; ekologije, reciklaže, kružne ekonomije. To je nešto što je u cijeloj Europi aktualna tema već posljednjih pet, šest godina.
Oni prepoznaju taj, ekološki, aspekt projekta, iako je sam Muzej odbačenih predmeta konceptualan projekt koji naglasak stavlja jednako na razmjenu odbačenih predmeta koliko i na samu izvedbu, performans. Zapravo je cijeli projekt od svog početka do kraja jedna predstava u kojoj publika sama odabire u kojem činu želi sudjelovati, kada nas želi pratiti. Publika nam tijekom dana donosi predmete koje su odlučili odbaciti, mi ih na kraju dana postavljamo u izložbu, a na temelju prikupljenih predmeta, njihovih priča, atmosfere koju nosi grad… na licu mjesta osmišljavamo i izvodimo performans. Nekad je performans neka jednostavna akcija, pokret, interaktivni igrokaz, ponekad ulazimo u likove, nekad smo samo Ana i Irena.
I ne znaju možda svi što je performans i što to gledaju, ali im bude zanimljivo, komentari su pozitivni. Najčešće dobivamo epitete poput „nešto novo“, „nesvakidašnje“ ili „neobično“, „zanimljivo“. U jednom gradu na moru nastupale smo na rivi, uz nas u bili štandovi s ribicama i vinom. Ljudima je bilo slađe pojesti i popiti ali su ipak zastali i pogledali što se to događa. Kad smo poslali ponudu Turističkoj zajednici rekli su nam „pa to i nisu neki novci“. Tada smo shvatile da umjetnička izvedba može egzistirati i u tom kontekstu i prostoru. Naravno, ako je netko želi kao takvu ponuditi i predstaviti. Ne mislim da time postajemo ulični zabavljači (ma da i u tome ne vidim ništa loše jer neki moji dragi prijatelji rade i zarađuju kao klaunovi i ulični izvođači). To je isto publika, to je nova publika, prava publika, publika koja nisu kolege koje su došle pogledati tvoj rad, publika koja ti neće možda doći u kazalište ili u galeriju, ali jednako je važna i vrijedna jer bez te publike nema ni rada i baš taj rad, tada, za tu publiku, na tom mjestu, baš u tom trenutku promatranja- postaje živ. Ne treba se bojati tih suradnji ili od njih bježati.
Josipa: Dugo surađuješ s Irenom Boćkai. Kako je došlo do suradnje, i što ona donosi?
Ana: Suradnja s Irenom počela je nakon Kustoske platforme u Knapu 2018. Danas se već zezamo da smo kao „Gilbert i George“ jer dosta radimo zajedno. Irena je prije tri godine pokrenula i festival „Treća Koza“ u Ližnjanu u kojem joj produkcijski i organizacijski pomažem.
S nama je u početku bila i Katrin Radovani, a prvi zajednički rad „Sramota“ predstavile smo u Pazinu na festivalu Sedam dana stvaranja. U Ireni sam pronašla osobu s kojom mogu raditi i s kojom se razumijem, iako su naše teme i estetike dosta suprotne. Kod mene je više isprepleteno žensko pitanje, osobna propitkivanja, često ulazim u neke teške koncepte, a ona je Fluxus, otvara dišne puteve našoj izvedbi, traži mjesta za humor, za lakoću. Manje je više. Kod mene to tek treba proraditi. Kad zajedno radimo uvijek se međusobno uvažavamo i poštujemo i uvijek nam je rad na prvom mjestu. Nikad ne idemo iz ega i nije nam važno čija je ideja; važno je kako je primijeniti, kako ona komunicira s radom i što njome želimo reći. Irena je puno smirenija, flegmatična, ja sam ponekad dosta nabrijana oko rokova, pa od nje dobivam tu lakoću u kriznim trenutcima. Započele smo s već spomenutim Muzejem odbačenih predmeta koji je u početku imao radni naziv „Muzej smeća“, a prva izvedba Muzeja bila je baš u Velikoj Gorici. Gorica nas je prva podržala, a prvi postav Muzeja otvoren je u (tada praznom) izlogu stare trgovine. Muzej je lani obilježio petu godišnjicu i tim povodom smo se ponovo vratile u Veliku Goricu, ovaj put Galeriju Galženica. I tada je stiglo puno publike, puno za naše pojmove. Inače, naš Muzej putuje po cijeloj Hrvatskoj; nekad ulovi val pa je mjesečno jedna izvedba, nekad je stanka malo duža. Sad već mogu reći da smo došle do momenta kad gradovi zovu nas više nego što se mi javljamo njima. To znači da je koncept negdje prepoznat, da je zaživio. Čeka nas još Osijek kojeg dogovaramo od početka godine, Zadar nas ponovo želi ugostiti…Taj projekt je naša mala pobjeda, dokaz da treba biti uporan i vjerovati u ono što radiš. Sad gledamo kako ga nadograditi, ponuditi van granica Hrvatske…planova ima, treba naći i vremena za realizaciju.
Ove godine smo zajedno napravile performans „Bitches&Stitches“ za Noć performansa u produkciji Domina, koji je osim u Zagrebu gostovao i u Koprivnici, a još jedna izvedba koju rado igramo je eat art performans s kuhanjem. Riječ je o performansu „Neobnovljivi“ u kojem kuhamo crni rižoto od sipe i nudimo ga publici. Polazište performansa izvori su energije koji se ne mogu regenerirati niti ponovno proizvesti, s posebnim fokusom na naftu, čijim izlijevanjem iz tankera ili nesrećama na naftnim bušotinama nastaju najgora onečišćenja u svjetskim morima i oceanima. Irena kuha tu ogromnu količinu rižota dok ja, odjevena u kostim nalik sipi, s maskom na licu, vežem publici oči i vodim ih po prostoru, ostavljajući za sobom crne otiske pokreta. Na kraju nudimo ljudima rižot od sipe; zajedno probavljamo teške teme (hahaha).
Naši su performansi vrlo često participativni.
Irena Bočkai i Ana Katulić – Neobnovljivi, Galerija Galženica, 2022. / Foto: privatni album
Josipa: Koji su tvoji umjetnički interesi i kakav je tvoj odnos prema umjetnosti?
Ana: Najviše se bavim temama identiteta, rodnog identiteta, ali i aktualnim društvenim temama i fenomenima; bilo kao izvođačica ili producentica. Kao promatračica često biram radove koji su dijametralno suprotni od mog izvođačkog habitusa, ali vjerujem da je to posve normalno. Volim raditi s naturščicima, ljudima koji nisu profesionalni izvođači. Iako oni nemaju osjećaj za izvedbu, u smislu ritma, dramaturgije, čistoće ili pak jasnoće pokreta ili glasa u mjeri kao profesionalci, sa sobom donose taj sirov, ne glumljeni život, nešto vrlo živo, instinktivno, organski i to mi se sviđa.
Osim toga, to je jedan od načina kako približiti umjetnost publici; uključiti je u istu! Mislim da su prošla vremena kad se umjetnost shvaćala kao šlag na torti, što podrazumijeva da, nakon dana na poslu, odemo u kazalište i uživamo, smijemo se i opuštamo, isključimo mozak. Ekonomija je bila radni pogon, baza, a u umjetnost uživanje. Umjetnost je danas isprepletena sa životom, više ne može biti samo šlag na torti nego bi trebala biti angažirana, progovarati o temama koje su važne u društvu. Primjerice, festivalska tema je bila „zamjena“, koja se kroz različite radove tumačila na različite načine. Ispod površine, svaka je izvedba nosila svoju poruku. Siniša Labrović se bavio temom zamjene stanovništva, što je vrlo aktualna tema o kojoj treba otvoriti dijalog.
I kao novinarka, i kao izvođačica bavim se temama od društvenog značaja. U novinarskom poslu uvijek su me više zanimali sindikati, socijala, borbe za radnička prava od maratonskih saborskih sjednica. Naravno, sve je to politika, ali me zanima njezin utjecaj na život. Ono što povezuje Anu novinarku i Anu izvođačicu je komunikacija, samo je estetika drugačija, a i pozornica se izmijenila.
Josipa: Zanimljivo je da si iz novinarstva prešla u umjetnost. Koje su poveznice između te dvije struke?
Ana: Dramska umjetnost i gluma su me uvijek zanimale, kao mala sam koketirala s kazalištem, amaterskom scenom. Nakon srednje škole pripremala sam se za Akademiju dramskih umjetnosti, ali nikad nisam otišla na prijemni nego sam upisala novinarstvo na Hrvatskim studijima. Danas znam da je to tako trebalo biti i da sve ima svoje zašto u životu. U kasnim tridesetima završila sam MA neverbalnog teatra na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, a iskustvo izvedbe i novinarski alati danas mi višestruko pomažu u poslu. Važnije mi je da se umjetnička edukacija dogodila sada nego kada sam bila mlađa, formirana sam osoba i znam točno što me zanima u izvedbi, na koji način želim raditi. U izvedbu sam ušla prije petnaestak godina, paralelno s novinarskim poslom, kroz Dramski studio Kubus i različite radionice, dogodio se po putu i Žak Valenta i njegov PAP program u MSU koji mi je otvorio neke nove horizonte. Uz stalni posao radijske novinarke bilo mi se izazovno usmjeriti, a u meni je postepeno rasla želja da pustim posao na radiju i zamijenim ga izvedbom.
Nadam se da mi kolege neće zamjeriti ako kažem da novinarstvo danas (a vrlo često u doba formatiranih radijskih formata) ima malo sličnosti s novinarstvom otprije dvadesetak godina. Što je, naravno, i očekivano! Promijenila se publika, promijenili su se mediji, sve je brzo, stigao je internet, tiskano novinarstvo je na izdisaju. Sve me to u jednom trenutku počelo frustrirati; ti kratki radijski formati u kojem je vijest svedena na tri rečenice. Sve je išlo ka točki pucanja. Jednom kad se to dogodilo, bilo je zapravo jako jednostavno; dala sam otkaz, otvorila obrt, uzela poticaje i počela raditi. U početku je više bilo novinarskog, manje izvedbenog posla, ali imala sam plan i kroz godine je izvedba preuzela vodstvo. Danas uz autorske projekte i predstave, glumu, produkcije, vodim i moderiram manifestacije, posljednje dvije godine radim i kao simbolična matičarka (vjenčavam ljude), što je isto izvedba, predstava iako nema pravnu snagu, suradnica sam Govorničke akademije Demosten, vodim radionice javnog nastupa, dramske radionice… Sve su to vještine koje sam stekla i kao novinarka i kao glumica, pronalazim put kako da ih dovedem do publike, kako da ih stavim u pogon, dam im kontekst. Jedan od dražih projekata dogodio se prije dvije godine sa ženama iz Vukovine (udruga Vukovina u srcu). Riječ je o predstavi „Lisica zna“ za koju mi je inspiracija bio roman „Lisica“ Dubravke Ugrešić. Punih godinu dana nalazile bi se jednom ili dva puta tjedno, radile smo dramske vježbe i vježbe fizičkog teatra, bavile smo se lisicom u nama (ponovno jedna ženska tema op.a). I napravile smo predstavu, jesmo! Ali ono što je bilo puno važnije i značajnije od same izvedbe je – proces. Kroz proces su polaznice, danas moje prijateljice, počele razumijevati izvedbeni jezik, gestu, pokret. Jedna mi je polaznica tijekom naših radionica rekla kako je prvi puta, gledajući na tv-u prilog o plesu, prvi put shvatila što je plesačica željela reći izvedbom. To je benefit. Nije važan samo produkt nego iskustvo puta koje do njega vodi.
Zato volim raditi s ljudima, približiti im i demistificirati izvedbu. Ljepota izvedbe je upravo u tome da ju svatko gleda kroz svoj ekran; ona prolaz kroz naše filtere sreće, pažnje, tuge, zadovoljstva, naše rane, naša nataložena znanja i neznanja, naše misli, ona apsorbira i uključuje sve naše stanice i mora nas negdje dirnuti, uštipnuti, pogurati, natjerati da promislimo.
Predstava Lisica zna
Josipa: Nekoliko puta si napomenula da te zanimaju ženske teme. Što to za tebe znači, kako im pristupaš?
Ana: Ni sama ne znam točan odgovor na ovo pitanje, ali vjerujem da on leži negdje u mom nasljeđu, odgoju, odrastanju. U sve teme u koje uđem, kojih se taknem na kraju ispliva žensko pitanje, ili neko moje osobno pitanje. To je vjerojatno prostor u kojemu se bavim sama sa sobom, svojim identitetom, rodom, spolom, pitanjima koliko sam ja i kada žena. Odrasla sam u maloj sredini, gdje se očekivalo od mene da do sad već imam bar muža, a onda i djecu. Taj teret odrastanja u malenoj sredini sam prihvatila, ali ponekad se čini da je on i dalje neodvojivi dio mene koji me stalno prati, to su stvari kojima se često bavim, ili se one bave sa mnom.
Jesam li dovoljno žena ako nisam majka? Kakva sam žena? Što čini mene kao ženu? Kako me percipiraju drugi, a kako ja samu sebe? Ne mislim nužno da je umjetnost iscjeljujuća, ali neki procesi mogu biti. Kroz izvedbu se ne moram ja zacijeliti, ali mogu otvoriti neka važna pitanja, ponuditi, odgovore, otvoriti prostor interpretacije. Žensko pitanje je kroz povijest izvedbe oduvijek bilo sveprisutno. I danas je. Ponekad mislim da smo sve već rekle, na mnoge načine i kroz mnoge forme, žene su danas osnažene, evo nas u četvrtom valu feminizma, pa opet kao da se, u krug, vraćamo tim prapočelima, počecima, kao da trebamo početi ispočetka, čisto, u drugom vremenskom kontekstu, jer istovremeno se i puno stvari promijenilo i puno ih je ostalo isto. Tko zna, možda je to sve samo moja unutarnja borba, zov ženskog plemena… ali evo, kako se približavam 40-ima sve više mi se sviđa ta lakoća koju nose, kao da osjećam da jedna borba jenjava, neka nova tek počinje. Baš me zanima kakva će iskustva i teme otvoriti i ponuditi taj novi životni period.
Više o Ani i njenom radu potražite ovdje.
