Ružica Ljubičić
Ana Tomić je vrijedna studentica završne godine diplomskog studija protestantske teologije na Sveučilištu u Zagrebu koja svoje slobodno vrijeme posvećuje tematici nenasilja. O ovoj se temi dodatno obrazuje na Mirovnim studijima u Zagrebu. Za naš portal, Ana govori o inicijativi i programu „Nenasilno komuniciranje“, suštini i porukama pravilnog nenasilnog komuniciranja, osvještavanju obrazaca i izgradnji zdravog i naprednog društva.
Pokrenuli ste značajnu inicijativu „Nenasilno komuniciranje“ s bogatim programom i edukacijama? Što Vas je motiviralo za ovu akciju i koji su ciljevi programa?
Inicijativu mini treninga nenasilne komunikacije pokrenula sam prije točnu godinu dana, dakle u veljači 2023., a najprije sam se usmjerila na mlade. Oni su mi se činili najotvoreniji, najsuradljiviji a ujedno sam imala profesoricu hrvatskog jezika u osnovnoj školi koja me je uvijek jako podupirala i inspirirala pa sam joj se zapravo prvoj javila kada sam htjela početi sa svojim radionicama. Ona me velikodušno primila na sat razrednika i tu sam se po prvi put okušala u ulozi edukatorice. Nakon te radionice, profesorica Marija Sučević Čalušić i ja ostale smo razgovarati u učionici gdje mi je iznijela što ju je oduševilo, a što mogu još mijenjati kako bi bilo shvatljivije mladima. Djeca su mi oduvijek bili vrlo bliski i razumjeli smo se kroz igru bez puno riječi, a ono što me najviše motiviralo bila je njihova ranjivost tijekom odrastanja. I sama sam kao učenica prolazila vršnjačko nasilje u osnovnoj i srednjoj školi koje nije bilo fizičke naravi nego verbalno i psihičko, a o tome se rijetko kada govorilo. Nekako su savjeti uvijek išli u smjeru toga da samo trebamo očvrsnuti pa nas to „neće dirati“, ali ja sam znala da to nije ispravan pristup i da kada budem u poziciji da mogu utjecati na to da se situacija mijenja, da ću tada dati sve od sebe da tim mladima pomognem.
Vrijedne istine u boljem komuniciranju
Možete li opisati program Vaših radionica, na čemu je fokus i koje su najvažnije poruke za sudionike i sudionice?
Program koji sam osmislila za ove mini treninge je skup vježbi koje sam radila zapravo i tijekom studiranja na kolegijima profesorice Ana-Marije Raffai gdje sam dvije godine birala kolegije Uvod u nenasilne tehnike te Uvod u razumijevanje umijeće nenasilja. Kasnije smo se profesorica i ja zbližile i tijekom edukacija koje je vodila njena udruga, a zapravo se radi o vježbama gdje osobe imaju priliku u paru ili u grupi prepoznavati koji su tip suradnika, kako komuniciraju, jesu li dovoljno jasni ili misle da se nešto podrazumijeva, kada se događa konflikt a kada i kako transformacija sukoba te kako jasno izražavati svoje potrebe. S obzirom na to da sam odlazila i na svoju vlastitu psihoterapiju, kroz upoznavanje sebe stekla sam vrijedne istine koje mi danas pomažu u boljem komuniciranju i razumijevanju drugih oko sebe. Čak bih se usudila reći da kada sam osmišljavala što i kako raditi s mladima, a što s odraslima, više mi je pomogao moj osobni rast kroz psihoterapiju nego ijedna završena edukacija ili završen fakultet.
Koja je suština pravilnog, nenasilnog komuniciranja?
Moje iskustvo uvijek iznova potvrđuje da je važno ne pretpostavljati nego jasno i asertivno izražavati svoje potrebe ili zahtjeve ali poštujući pri tome i sebe i sugovornika. Ukratko bih rekla da je to cijela mudrost nenasilne, odnosno asertivne komunikacije.
Kakve su povratne informacije zasada, kako učenici i učenice reagiraju na Vaše radionice, koliko ste Vi zadovoljni njihovim angažmanom i trudom? Koliko Vaše radionice mogu pomoći sudionicima i sudionicama u izgradnji kvalitetnih odnosa u privatnom i poslovnom životu?
Povratne informacije su i više nego sam očekivala pozitivne i svaki put iznova se uvjerim koliko su potrebne, ali ne samo među mladima, čak daleko više među odraslima jer od njih sve kreće. To je razlog zašto tvrdim da mladi nisu jedini odgovorni za nasilje u društvu ili na društvenim mrežama, jer oni su preslika društva i obitelji kakve već postoje. Ponavljaju ono što vide jer misle da je to normalno.
Radionice kakve ja vodim više služe za osvještavanje nekih obrazaca u komunikaciji koje izađu na površinu tijekom vježbi pa stvaraju tenzije ili sukob, ali čini mi se da daleko više leži odgovornost na svakom pojedincu da svjesno odabere raditi na sebi ako želi imati bolje odnose i s ljudima oko sebe, ali i sa sobom. Zanimljivo je da ono što izađe na površinu tijekom vježbi zapravo bude stvarno stanje onog što nas muči u komunikaciji i u svakodnevnom životu, samo to ponekad uspijemo skriti a ponekad ne.
Postavljanje granica
Koji su najveći izazovi i prepreke u izgradnji kvalitetnih odnosa? Kako reagirati kada se suočimo s govorom mržnje, diskriminacijom i nasiljem?
Prvenstveno bih počela od toga da mlade već od malih nogu trebamo učiti asertivnijoj komunikaciji, postavljanju granica, izražavanju svojih potreba i empatiji. Kada ih to učimo, onda ne smijemo mi biti ti koji te granice prelaze ili svojim djelima pokazujemo suprotno jer mladi daleko više uče ono što vide nego ono što im se govori. Čini mi se da isto „zlatno“ pravilo vrijedi i kod odraslih. Nasilje i govor mržnje uvijek treba prijavljivati, bilo da je to na poslu – nadređenima ili u školi – profesorima i profesoricama. Na društvenim mrežama također postoje opcije prijavljivanja komentara i objava ljudi koji šire mržnju, a nakon toga uvijek ostaje odgovornost na nama da naučimo postavljati granice, da se borimo za sebe i da tražimo podršku onih koji nam mogu pomoći. Nasilje se nikada ne smije opravdavati.
Novi projekti
Koji su planovi za budućnost u svezi Vaših radionica, planirate li proširiti program i na neke druge skupine? Na kojim projektima biste voljeli raditi?
Budućnost ovih radionica vidim, a već se i događa, među odraslima. U Puli sam imala priliku na poziv gradonačelnika i odsjeka za društvene djelatnosti, mlade i sport održati radionice i za obrazovno osoblje te stručne suradnike, a uskoro se spremaju radionice i u nekim drugim skupinama.
Želite nešto istaknuti, a da nisam pitala?
Izuzetno sam zahvalna za priliku da govorim o radionicama nenasilne komunikacije i daljnjim planovima, voljela bih da se tema nenasilja daleko više čuje općenito i u medijima i među ljudima, nego teme o ratovima, ubojstvima, femicidu i drugim oblicima nasilja jer je to samo potvrda da i dalje prevladavaju.
