Antonija Dujmović
Većina će ljudi 2020. godinu prije svega pamtiti po pandemiji, no na sreću ima i onih kojima je ona donijela divne stvari. Studentici završne godine glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, 24-godišnjoj Anici Kontić, ova će godina ponajviše ostati zapamćena po odličnom startu u profesionalni svijet glume. Nedavno je Hrvatsko društvo dramskih umjetnika nominiralo mladu glumicu za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji Izuzetno ostvarenje mladih umjetnika/ca do 28 godina, a ovih je dana stigla još jedna nominacija – za nagradu Zlatni Studio u kategoriji Novo lice na filmu i kazalištu.
Glasanje za ovu medijsku nagradu koja se dodjeljuje za televiziju, film, radio, kazalište i glazbu je u tijeku, a Anica nam priznaje kako ju je ova nominacija potpuno zatekla.
“Sjedila sam na zubarskoj stolici kad mi je na mobitel stigla poruka od prijateljice u kojoj je pisalo samo ‘čestitam’. Nisam imala pojma o čemu se radi sve dok mi nije uslikala objavu na kojoj je pisalo da sam nominirana za Zlatni Studio. Budući da nisam ni znala da se to natjecanje sada održava bila sam i više nego iznenađena i naravno sretna”, kaže.
Ova lijepa vijest o još jednoj nominaciji za nagradu samo je zaokružila Aničinu uspješnu 2020. godinu koja je započela prolaskom na audiciji za 71. Dubrovačke ljetne igre.
“Uvijek je lijepo kada kao mlada glumica dobiješ priliku pokazati ono što znaš na nekoj audiciji i na temelju toga budeš odabrana za određenu ulogu. Audicija se održala na ADU u obliku trodnevne radionice i bili su pozvani svi MA studenti glume i plesa. Čudno je kada ti ljudi s kojima si praktički živio zadnjih pet godina postanu konkurencija, ali to je dio našeg posla. Bila sam uzbuđena jer sam znala da me čeka nešto novo i da će mi partneri u tome biti moji prijatelji”, priča Anica.
Foto: Anica Kontić
Iskreno nam priznaje da je plakala od sreće kada je saznala da je za ulogu vlahinjice Grube u predstavi Grižula nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta. Veliko je to priznanje struke svakoj mladoj osobi u svijetu glume. Ispričala nam je kako se snašla u ulozi Grube te koliko je danas zahtjevno mladom glumačkom naraštaju igrati Držićeve uloge.
“Cijeli proces koji je počeo audicijom na ADU i završio premijerom krajem ljeta u Dubrovniku sigurno je jedno od ljepših iskustava koje sam do sada imala. Saša Božić i Petra Hrašćanec režirajući ovu predstavu uveli su nas u svoj svijet u kojem smo Držiću pristupali iz sasvim drugog ugla od onog na kojeg smo navikli, uvijek prvo iz tijela i pokreta i dali nam slobodu koja je plodno tlo za razvijanje glumačke kreacije. Zajednički smo povezivali sve niti koje su na kraju skrojile ulogu. Hvala im na tome.”
U pastorali Grižula pozornicu je dijelila s proslavljenim glumačkim imenima naše kazališne scene. Posebitost ove predstave bilo je sudjelovanje studenata Akademije dramskih umjetnosti, a mlada nam glumica otkriva kako je tekao odnos glumaca početnika i iskusnih kolegica i kolega.
“Nataša Dangubić i Ozren Grabarić predavali su većini nas na Akademiji tako da nam ovo nije bio prvi susret, što je sigurno doprinijelo ugodnoj atmosferi na probama. Kao naši profesori već su znali kome što u kojem trenutku trebaju reći, tako da nije manjkalo njihovih savjeta kada bi zapelo”, kaže uz osmijeh.
Gruba nije njena prva kazališna uloga. U predstavi Svaki tvoj rođendan u režiji Renea Medvešeka, autora Mire Gavrana, glumili je također jednu ulogu. Anica ne skriva koliko joj je kao mladoj glumici igranje na daskama zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta značilo.
“To je bila moja četvrta godina akademije i prvo profesionalno pojavljivanje na daskama. Samo par godina prije toga sjedila bih u publici HNK i s divljenjem gledala iste ljude s kojima sam sada imala priliku stajati na sceni, to je lud osjećaj. Nisam još izašla na tu scenu, a da se nisam sjetila male mene i poslala u svemir jedno veliko hvala.”
Ovog je ljeta za završni diplomski ispit udružila snage s još dvije kolegice s Akademije pod paskom mentorice, nagrađivane redateljice, Dore Ruždjak Podolski. Potvrđuje kako nije slučajno da su odabrale baš komad Jeana Geneta Sluškinje koji pršti ženskom energijom.
“Nas četiri zajedno smo proživjele cijeli jedan mali život, intenzivan, nepredvidiv, neizvjestan, a toliko raskošan. Na samom početku nismo ni slutile koliko je slojevit i kompliciran taj tekst, a ni koliko će nam se život zakomplicirati u mjesecima koji dolaze. Provele smo sate dešifrirajući zajedno sve ono što je Genet ispod napisanog mislio, uz to smo se odjednom prebacile iz prostora koji nam je bio ključan za igru u prostor zoom prozorčića, tresle se skupa sa zemljom i na kraju uz samo mjesec i nešto dana kašnjenja (iz očitih razloga) uspjele izroditi našu posljednju predstavu na akademiji. Moram spomenuti Sašu Božića i Adriana Pezdirca koji su bili naš glas razuma kada bi nas isti napustio”, prisjeća se glumica.
Glumeći ulogu Solange osebujnog Geneta, kao jednog od začetnika avangardnog teatra i teatra apsurda, te Držićev pastoralni lik Grubu pokazala je širok glumački raspon, kaže gluma je zanat:
“Moj životni raspon isto je dugačak, oko 400 km, od Sinja do Zagreba. Možda ima veze s tim. Ali sigurno ima veze s radom, učenjem i svakodnevnim glumačkim treningom bez kojeg tog istog raspona ne može biti. Gluma je zanat. Ako dizajner može napraviti i haljinu i cipele i šešir, glumac bi isto tako mogao odigrati i Solange i Grubu.”
Foto: Anica Kontić
Napominje kako se zbog činjenice da dolazi iz Sinja na Akademiji nije susretala s predrasudama:
“Akademija je mjesto gdje se svake godine 12 ljudi, iz svih krajeva Hrvatske, s različitim životnim pozadinama i iskustvima spoji u jednu malu grupu koja živi u toj naoko nespojivoj zajednici idućih 5 godina. Ako te nešto ta škola nauči, to je onda da prihvaćaš ljudske različitosti i s njima živiš, i u ljubavi i u mržnji. Jedini drugi izbor je otići. Predrasude sam možda doživljavala prije, kada sam s 14 godina došla živjeti u Zagreb.”
Ova perspektivna kazališna glumica okušala se i na filmskom platnu. Naime, još na početku studija dobila je priliku igrati glavnu ulogu u filmu u kojem glume Nina Violić i Goran Bogdan, a uskoro ćemo je moći vidjeti i u serijalu Vinka Brešana.
“Riječ je o epizodnoj ulozi u seriji Dnevnik Velikog Perice, a više će publika moći saznati ovog proljeća kada se očekuje početak prikazivanja serije na HRT-u. A film kojeg spominjete je diplomski rad Tjaše Ninić u režiji Luke Galešića. Film je još uvijek u montaži, ali zadnje informacije koje imam obećavaju skorašnju premijeru, i publici i meni, koja ga nisam još uvijek pogledala.”
Često se ističe kako je u svijetu glume manjak ženskih uloga jer ih je jednostavno manje i napisano. Je li ženama u glumačkoj profesiji teže doći do uloga?
“To je nažalost istina. Za žene se općenito piše manje uloga, a i one koje su napisane često su manje atraktivne od muških uloga. Ipak, ima nade. Žene uzimaju stvar u svoje ruke, same pišu, režiraju, glume, a iz toga nastaju biseri. Najbolji primjer za to je film Tereza 37 u kojem glavnu ulogu igra Lana Barić koja je sama napisala i scenarij . Da je 2020. ženska godina dokazuju još dva filma s ovogodišnjeg Pula film festivala, Mare i Mater. Sva tri filma počivaju na snažnim ženskim junakinjama i njihovim životnim pričama. Ako još niste – pogledajte”, preporučuje Anica.
Trenutna situacija zbog globalne pandemije nije naklonjena umjetnosti, pa se u tom kontekstu sigurno javlja strah od neizvjesnosti, poglavito kod onih koji su tek zakoračili u profesionalni svijet glume.
“Straha ima, ali ne dam mu da me preplavi. Nisam nikada bila tip koji gleda previse unaprijed, prirodno mi je živjeti život iz dana u dan i evo, za sada ta životna filozofija ide meni u korist. Vjerujem da će ostati tako. Ili još bolje. Ja sam spremna”, zaokružuje svoju priču Anica Kontić i na pitanje u kakvim se ulogama najradije vidi u budućnosti, vedro odgovara: “Neka su brojne i raznolike”.
