Piše: Ivana Perković Rosan
Vijest o velikom arheološkom otkriću na Zakotorcu na Pelješcu obišla je prošli mjesec Hrvatsku, ali i svijet. Kaciga starija od dvije i pol tisuće godina zagolicala je maštu mnogima, a posebno zadovoljstvo donijela je timu istraživača koji rade na ovom lokalitetu. Među njima bila je i arheologinja i kustosica Gradskog muzeja Korčula Marta Kalebota s kojom smo popričali o ovom velikom pronalasku, kao i o njenom arheološkom radu i ženama u arheologiji.
‘Izuzetno mi je drago da je ta vijest obišla Hrvatsku i svijet, došli su nam i novinari Associated Pressa tako da možemo očekivati još veću promidžbu ovog lokaliteta u svijetu. Pronalazak druge kacige na nekropoli u Zakotorcu itekako je zanimljiv i značajan, a mjesto pronalaska udaljeno je svega nekoliko desetaka metara od mjesta pronalaska prethodne. Svrha samog iskopavanja je pokušaj identificiranja zajednice koja je živjela na gradini Kotorac, samim time i zanimljivih pogrebnih rituala koji su se odvijali na nekropoli Zakotorac’, rekla nam je Marta Kalebota, članica stručne ekipe koja radi na ovom lokalitetu. Voditelji istraživanja su Hrvoje Potrebica sa Sveučilišta u Zagrebu, Domagoj Perkić iz Dubrovačkih muzeja i Marko Dizdar s Instituta za arheologiju u Zagrebu. Pred njima su, kako objašnjava Marta, sada brojna pitanja koja su otvorena pronalaskom ove kacige.
Lokalitet Zakotorac / Foto: Ivan Pamić
‘Zanimljiv je način na koji se kaciga prilagala uz grobove. Obje kacige pronađene su u malom suhozidnom aneksu uz grob. Što znači da je netko u 4. stoljeću prije Krista položio u neposrednoj blizini grobova i napravio malu suhozidnu komoru isključivo za ovaj predmet. S tim je zanimljivo da su obje kacige bile postavljene okomito i za sada se nijedna ne može povezati s konkretnim ukopom. Moguće da je pripadala svim ukopima određenog perioda u ograđenom prostoru gomile, kao neka vrsta zajedničkog grobnog priloga. Na ova i još brojna pitanja o pogrebnim ritualima zajednice u Zakotorcu tek će se daljnjim istraživanjima moći odgovoriti. Pronalazak druge Kacige govori nam i da je zajednica imala značajnu gospodarsku moć, odnosno bila je dosta bogata. Kacige su bile jako vrijedan i skupocjen predmet, te ih nisu ih imali svi ratnici. Takvu kacigu posjedovao bi samo jedan ratnik, predvodnik’, rekla nam je Kalebota dodavši kako će se istraživanja sigurno nastaviti nekoliko godina. Uz kacigu na istom lokalitetu pronađeno je i niz drugih predmeta koji su itekako zanimljivi.
Marta Kalebota na lokalitetu Zakotorac / Foto: Borut Križ
‘Pronađen je cijeli niz drugih značajnih skupina nalaza poput jantara koji je dolazio iz udaljenog Baltika, a bio je iznimno vrijedna sirovina. Od njega se izrađivao skupocjen nakit. Imamo razne fibule, današnje sigurece ili broševe, koje su najčešće od bronce. Pronađeno je i željezno oružje poput kopalja i mačeva te dosta importiranog posuđa iz grčkih i južnoitalskih proizvodnih centara, pomoću kojeg doznajemo da su se obavljali rituali žrtava ljevanica nad tim grobovima, znači da su prolijevali vino na tim grobovima nakon ukopa’, ispričala nam je objasnivši kako se istražuje na više lokacija uz Zakotorac, poput Nakovane, grčke naseobine Koludrt u Lumbardi te gradine Stine u naselju Žrnovo u blizini Korčule.
‘Pronalazak skupocjenih artefakata govori nam da je Ilirska zajednica iz Zakotorca bila iznimno bogata. Smatramo da je uzrok tome pogodan geografski položaj i kontrola nad Pelješkim kanalom. Naime, sva trgovina tada odvijala se isključivo morskim putem, a Pelješki kanal je smješten na izrazito povoljnoj trgovačkoj ruti. Trgovalo se iz smjera Grčke prema sjeveru Jadrana, te preko rijeke Neretve u unutrašnjost, odnosno u današnji prostor Bosne i Hercegovine’, rekla je dodavši i kako je na ovom prostoru tisuću godina prije Krista bilo i gusara. Dosta pažnje privukla su prije dvije godine i otkrića na podvodnom lokalitetu pored rta Soline na Korčuli na čijem istraživanju Marta sudjeluje kao stručna suradnica.
Zakotorac-gomile / Foto: Luka D. Bruketa
‘Lokalitet je jako fascinantan. Izuzev otoka Korčule nisu pronađene takve neolitičke strukture nigdje u blizini. Ovdje je riječ o lokalitetu starom sedam tisuća godina, odnosno datiranom pet tisuća godina prije Krista. U tom periodu stanovnici su, iz nekog nama nepoznatog razloga, odlučili podići naselje na malom dijelu obale. Danas je lokalitet na 4 i pol metra ispod mora, a tada je bio na kopnu, odnosno na manjem grebenu u morskoj plićini. Naselje sadrži obalu formiranu u suhozidnoj tehnici, u obliku sedmerokuta, a veliko je oko stotinjak metara u promjeru. Pronađen je cijeli niz predmeta iz tog perioda: keramički predmeti koji se klasificiraju kao neolitička Hvarska kultura, posude koje su ukrašene urezanim motivima, te crvenom i bijelom bojom. Pronađen je cijeli niz kremenih noževa, i drugih kremenih predmeta koji su služili za rezanje, sjeckanje i guljenje, zatim koštanih predmeta. Pronađeno je dosta ostataka koštica od badema i masline. Još nije sigurno je li to mjesto gdje su ljudi živjeli i stalno boravili ili je to bilo mjesto koje im je služilo u neke druge gospodarske ili kultne svrhe. Ono što je jako zanimljivo je takozvana ‘cesta’, odnosno popločani put-staza koji povezuje lokalitet s otokom Korčulom. Danas je lokalitet udaljen stotinjak metara od obale, te je moguće da je popločani put napravljen zbog sigurnog pristupa naselju i u periodu plime. Cijela je ta situacija dosta zanimljiva jer su imali na raspolaganju čitav otok Korčulu i pitanje je zašto su upravo u ovim skučenim uvjetima, u neposrednoj blizini mora podigli naselje. Sigurna sam da ćemo u roku nekoliko godina imati više odgovora. Sva ta istraživanja vodi profesor Mate Parica koji je profesor na Sveučilištu u Zadru’, istaknula je Kalebota koja je još tijekom studija arheologije išla na tečaj ronjenja i zavoljela podvodna istraživanja.
Lokalitet Stine-Žrnovo / Foto: Miroslav Vuković
‘Za mene su zaroni uvijek uzbudljivi i ronjenje je predivno iskustvo. Za neke koji su se okušali u ronjenju to nije bilo tako. Na tečaju ronjenja bilo je slučajeva da su sudionici odustali jer je neobično roniti i biti pod morem sa svom tom opremom. Važno je imati i dobro zdravlje, bilo je situacija kada zbog minorne upale sinusa ne možete zaroniti i izjednačiti tlak. I najmanja prehlada može utjecati na ronjenje, posebice na rad pod morem. Svakome bih preporučila da se okušaju jer bez probnog zarona sa svom opremom ne možete znati točno jeste li za to ili ne. Osjećaj pronalaska lokaliteta i artefakata pod morem za mene je posebno uzbudljiv. Ipak ova vrsta istraživanja je dosta otežana i financijski skuplja’, objasnila je mlada arheologinja, koja je, prije ronila gotovo svaki vikend i često sudjelovala u akcijama čišćenja podmorja. No, sada roni uglavnom samo u sklopu posla jer jednostavno ne stigne.
Na upit može li izdvojiti neki lokalitet gdje je posebno uživala radeći odgovorila je:
‘Strastvenom arheologu su svi lokaliteti zanimljivi. Možda bih mogla izdvojiti Soline, Zakotorac, Nadin kod Zadra, Burnum itd. Ipak drugačije je kada vodite vlastiti projekt. Prije dvije godine u Žrnovu sam započela projekt istraživanja gradinskog naselja Stine. Radi se o velikom i značajnom naselju Ilirske zajednice na otoku Korčuli. Voditi arheološka istraživanja jako je odgovoran posao, zbog destruktivnog karaktera istraživanja pogreške se moraju svesti na minimum. Prema tome emocije su pomiješane. Koliko god želim istraživati i doprinijeti arheološkoj slici otoka Korčule, istovremeno je jako odgovoran posao i osjeća se veliki stres. Ako pogriješite u načinu iskopavanja ili interpretaciji određenog sloja to je nepovratno.’
Marta Kalebota / Foto: privatna arhiva
Da se želi baviti arheologijom Kalebota se odlučila u srednjoj školi. A, kako objašnjava, iako je nekada bilo malo žena u arheologiji, sada se situacija dosta promijenila.
‘Sada žena u arheologiji iz generacije u generaciju ima sve više. Nije moguće izdvojiti jednu znanstvenicu u povijesti arheologije jer su gotovo podjednako doprinijele, kao i muškarci, znanstvenim otkrićima prošlog stoljeća. Od žena koje sam ja imala priliku susretati na fakultetu, a iskazale su se iznimnom upornošću i radom, je profesorica Irena Radić Rossi koja je dobila nagradu za životno djelo zbog velikog doprinosa podvodnoj arheologiji’, ispričala nam je Kalebota.
A sada su na redu nove generacije kojima talenta i ideja očigledno ne fali.
‘Što se tiče inovacija u metodološkom pristupu tijekom studiranja imala sam priliku biti na terenu s Vedranom Glavaš, arheologinjom koja predaje na Sveučilištu u Zadru. Ona je započela istraživanje prapovijesnih grobova na Velebitu uz pomoć potražnih pasa, s instruktoricom Andreom Pintar. Cilj je bio provjeriti koliko stare kosti psi mogu nanjušiti. Tijekom istraživanja uspostavilo se da su psi markirali grobove iz 8. stoljeća prije Krista. Ta vijest je jako odjeknula i ‘preko bare’, izašla je i u New York Timesu‘, rekla nam je Kalebota.
