Piše: Ivana Perković Rosan
Mlada autorica Franka Blažić obogatila je nedavno književnu scenu sa SF romanom “Sjena Jantarnog mora” kojeg je predstavila u rodnoj Rijeci. Riječ je o njenom romanu prvijencu koji je početak serijala epske fantastike “Anara”. S ovom diplomiranom kulturologinjom razgovarale smo o knjizi, o tome koliko je teško mladim autoricama doći do nakladnika, ali i o situaciji u medijima u kojima je i sama radila.
Recite nam malo o romanu i koliko ste dugo radili na njemu, riječ je SF serijalu kakvi nisu česti na domaćoj književnoj sceni?
Ideja za “Anaru” nastala je davno, ali tek sam prije nekoliko godina odlučila sjesti, razviti ju i ispisati. To se dogodilo tijekom prvog lockdowna, a roman je dvije godine kasnije pronašao i izdavača. SF serijali definitivno nisu česti na domaćoj sceni, ili možda nemaju dovoljnu vidljivost. U svakom slučaju, vjerujem da imaju svoju publiku. “Anara” je svrstana u žanr epske fantastike, iako inicijalna priča izvire iz nečeg manje ‘epskog’ – osobnog puta mlade žene koja ulazi u neko drugačije društvo i suočava se s novim načinom života i razmišljanja. Priča se s vremenom razgranala i postupno dosegnula veće razmjere nego što sam zamišljala. Ipak ne bih rekla da je riječ o klasičnoj radnji epske fantastike, ali to je na čitateljima da prosude.
Je li SF neka vrsta bijega iz stvarnosti?
Ako u njoj uživamo, svaka knjiga može poslužiti kao privremeni bijeg iz stvarnosti. Spekulativna fikcija je specifična po tome što je radnja smještena u novoizgrađeni fiktivni svijet, no to ne znači da se ne bavi temama koje su relevantne za naše društvo. Glavni likovi u mom romanu su i dalje ljudi. Mislim da SF zapravo samo pruža više alata s kojima se takvim temama ili pitanjima može pristupiti. SF iz te perspektive nije bijeg nego suočavanje. S druge strane, SF romani mogu biti izrazito zabavni, maštoviti i zanimljivi, a mislim da je taj element zabave i uživanja u čitanju bitan – ako ga čitatelj zavoli, onda roman može efektno ispuniti i svoju drugu ulogu kojom prenosi neku poruku i stvarno utječe na čovjeka.
Koliko je teško mladom autoru/ici objaviti roman u Hrvatskoj?
Mislim da mladim neafirmiranim autorima u Hrvatskoj nije lako doći do izdavača. Ono što sam kroz raspitivanje i slanje mailova saznala je da veliki broj nakladničkih kuća uglavnom ne surađuje s domaćim neobjavljenim autorima; ipak to iziskuje drugačiji proces uredništva, a donosi i određeni rizik. Ja sam, međutim, imala sreće što sam na natječaj za neobjavljene rukopise Naklade Cranium naišla u trenutku kad sam imala gotovi tekst i što ih je on na koncu i zainteresirao. Cranium je kao izdavač općenito fokusiran na žanrovsku književnost, pa se sve savršeno poklopilo. Svatko ima svoj put do objave romana, rekla bih da moj nije bio naročito težak, ali je svakako zahtijevao dobru dozu strpljenja i ustrajnosti.
Predstavljanje romana ‘Sjena Jantarnog mora’ – roman se dotiče i tema poput empatije, slobode razmišljanja i povezanosti pojedinca i zajednice / Foto: Matija Zanoškar
Završili ste studij Kulturologije i radili ste u kulturi i medijima, kakvo je Vaše iskustvo rada u medijima?
Uživala sam u kulturologiji, ali taj me studij nije pripremio na praktičnu stranu rada u kulturi i medijima. Iskustvo sam stekla kroz rad u udruzi i na studentskom radiju, a nakon završetka studija sam dobila priliku raditi sa studentima kao urednica portala Kišobran. Trenutno sam zaposlena kao content writer, i unatoč tome što ima sličnosti, takav se tip posla razlikuje od novinarstva. Radim od kuće, a radni dan mi se bazira na proučavanju zadane teme, stvaranje opširnog ali lako razumljivog teksta i njegovo prilagođavanje web stranici. Sve je to možda manje dinamično od novinarskog posla, iako ovisi i o kakvom novinarstvu pričamo; postoji toliko lijenih članaka koji nude isključivo kopirane informacije.
Koliko pratite hrvatske medije, uhvatite li se ikad da Vas ljuti način na koji su žene prikazane, odnosno uočavate li seksizam u medijima?
Pratim hrvatske medije u određenoj mjeri, ali s vremenom sam naučila koje medije želim izbjegavati. Seksizam je generalno itekako prisutan u medijima, kako hrvatskim tako i stranim. Ipak mislim da se sve više primjećuje i osuđuje i da tako raste svijest o njegovoj prisutnosti i problematičnosti. Ove je godine objavljen i “Seksizam naš svagdašnji”, korisni priručnik za sprječavanje i suzbijanje seksizma u medijima i oglašivačkoj industriji. Edukacija (i formalna i neformalna) je jedan od načina borbe protiv seksizma, i neke stvari treba uporno ponavljati i isticati. To je lakše napraviti kad su u pitanju konkretne situacije ili komentari, a malo teže kad se treba uroniti u neke obrasce, naučene izraze, jezik… Seksizam je toliko ukorijenjen da često prolazi neopaženo, pojedini mediji nažalost pomažu učvršćivanju stereotipa i podjela, a ponekad toga nisu niti svjesni. U svakom slučaju, pomaka ima, ali definitivno ima i prostora za promjene koje se mogu ostvariti podizanjem svijesti na pravi način.
Imate Instagram i Facebook, koliko ste aktivni na društvenim mrežama i koje je Vaše mišljenje o utjecaju društvenih mreža na mlade?
Na Instagram i Facebook gledam isključivo kao na sredstvo komunikacije, verbalne i vizualne, a nedavno su mi postali i alat koji mi pomaže podijeliti informacije o “Anari” i doprijeti do potencijalnih čitatelja. Instagram i Facebook su me povezali i s blogerskom i bookstagram zajednicom za koju mislim da je jedno pozitivno mjesto. Pripadam generaciji koja nije odrasla u moru društvenih mreža pa ih možda zato i koristim s određenom distancom i svrhom. Nisam toliko u doticaju s mlađim generacijama pa mi je teško procijeniti pod kolikim su zapravo utjecajem Instagrama i Facebooka, ili u njihovom slučaju TikToka, i koliko je taj utjecaj negativan. Mreže su kod mladih sigurno dio stvaranja iskrivljene slike o određenim standardima pa tako i vlastitim vrijednostima, što izravno utječe na mentalno zdravlje, ali slično je s filmovima i teen časopisima iz mog djetinjstva… Ali kao što vrijedi i za seksizam u medijima, osvještavanje može napraviti puno.
Što trenutno čitate, koje autore s domaće književne scene cijenite?
Trenutno čitam Fredrika Backmana i njegov „Beartown“. Od domaćih sam nedavno pročitala (odnosno progutala) „Kaleidoskop“ Zorana Žmirića i „Frinu“ Srebrenke Peregrin čiji me stil pisanja oduševio. Moram priznati da u zadnje dvije godine nisam pročitala veliki broj domaćih romana, ali želim to popraviti.
