Piše: Ružica Ljubičić
Barbara Ravbar je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i ima višegodišnje iskustvo rada u medijima. Završila je obrazovni program Centra za ženske studije u Zagrebu, a njezin istraživački interes obuhvaća medije i ljudska prava. Sudjeluje u radu Centra za istraživanje medija i komunikacije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i objavila je nekoliko radova iz područja roda i medija. Pobliže nas je upoznala sa svojim znanstvenim istraživanjima, kritikom medijskog senzacionalizma, rodnim stereotipima te opasnosti tabloidizacije u medijskom prikazu nad ženama.
Barbara, nedavno ste na UNIGERC znanstvenoj konferenciji u organizaciji TPO fondacije i Univerziteta u Sarajevu izlagali i predstavili Vaš znanstveni rad koji ste napisali u suradnji s prof. dr. sc. Viktorijom Car na temu Medijska igra okrivljavanja – medijsko izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju, do kakvih podataka ste došli u Vašem istraživanju?
Naše izlaganje na konferenciji kombinacija je dvaju istraživanja – jednoga koje je obuhvatilo medijsko izvještavanje o nasilju nad ženama u razdoblju od 2018. do 2020. godine, odnosno, nakon što je Republika Hrvatska ratificirala Istanbulsku konvenciju i drugoga, koje je obuhvatilo razdoblje od siječnja do ožujka 2021. godine, a koje se vremenski nadovezuje na inicijativu “Nisam tražila”, koja je u regiji doživjela boom nakon što su glumice, a kasnije i druge javne osobe, istupile u javnost sa svjedočenjima o seksualnom uznemiravanju na institucijama. Podaci iz istraživanja pokazuju da se informacije o osobi koja je preživjela počinjeno nasilje, primarno o ženi, češće objavljuju nego podaci o počiniteljima. Najčešće se objavljuju informacije o radnom statusu, radnom mjestu, razini obrazovanja i dobi, što može biti problematično ako osoba koja je prijavila nasilje živi u manjoj sredini, gdje ju je po tim odrednicama lakše identificirati. S obzirom na još uvijek prisutan sram i stigmu koje nasilje u našoj sredini povlači za sobom, ovakve informacije i potencijalna identifikacija žrtve može ugroziti njezinu anonimnost, dovesti do daljnjih preispitivanja njezine “krivnje” u cijelom postupku i nanijeti dodatan stres i strah u ovom postupku. Također, to može i obeshrabriti ostale, koje razmišljaju o prijavi, te ih potaknuti da od prijave odustanu. Također, istraživanje je pokazalo i korištenje senzacionalističkih naslova u izvještavanju o nasilju nad ženama, kao i o seksualnom nasilju, što je dodatan problem u izvještavanju o ionako osjetljivim temama.
U medijima prevladava senzacionalizam koji se reflektira na prikaz žrtve nasilja, što mislite što na to utječe, urednička politika ili možda stavovi novinara/ki o nasilju nad ženama?
Senzacionalistički naslovi koje smo u svom istraživanju najviše susretale bili su preuveličavajući naslovi, a njihova je karakteristika da najavljuju šokantne i zapanjujuće činjenice. Uloga dobrog novinskog naslova je privlačenje pažnje čitatelja i probijanje kroz masu informacija koje nude drugi mediji, kako bi se pažnja posvetila upravo tekstu s ovakvim naslovom. Problem sa senzacionalističkim naslovima, kada govorimo o izvještavanju o nasilju nad ženama, je taj što u prvi plan stavljaju šokantne informacije te nagovještaju intrige, čime se stječe dojam da se radi o nekom dramaturškom zapletu poput onoga u serijama i filmovima. Takvi naslovi mogu privući pogrešnu vrstu pažnje, što je u svom istraživanju potvrdila i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, koja navodi kako se naslovima kao iz horor priča čitatelj distancira od patnje žrtve nasilja. Stječe se dojam kao da je nasilje nešto što se događa “nekom drugom”, iako je ono nažalost itekako realno i prisutno u svim sferama društva.
U Vašem radu se spominje nekoliko kreiranih stereotipa prema ženama, žrtvama nasilja, koji su to stereotipi i na osnovu kojih informacija su ih mediji kreirali?
Naše istraživanje pokazalo je kako je dio medija o ženama žrtvama nasilja izvještavao na način da se propitivala njihova ljubavna prošlost, analizirao odnos s počiniteljem, što dovodi do sumnje u njihovu iskrenost i proživljenu patnju. U dijelu članaka žrtve nasilja karakteriziralo se kao preljubnice ili insinuiralo da su na neki način same krive za ono što se dogodilo, dok se počinitelje nasilja opravdavalo time da su bili ljubomorni ili patili zbog neuzvraćene ljubavi, zbog čega su postali nasilni prema partnerici. Ovakav prikaz ljubavnih odnosa, u kojemu je jedna strana toliko “zaljubljena” da postane nasilna, perpetuira štetne stereotipe o vezama i normalizira toksične ljubavne odnose.
Kako biste ocijenili medijsku strukturu u Hrvatskoj odnosno njihov odnos prema ženama i izvještavanju o njima, na čemu se treba pod hitno poraditi?
Mislim da su hrvatski mediji, pogotovo nakon ratifikacije Istanbulske konvencije, ali i nakon inicijative “Nisam tražila”, pokazali pozitivne pomake kada je riječ o izvještavanju o nasilju nad ženama. Zadnjih godina u javnom se prostoru puno više razgovara o problematici nasilja, kao i o drugim problemima s kojima se žene svakodnevno suočavaju i mislim da je sam porast u razgovorima o ovoj temi dobar korak naprijed. Ovome su pridonijele i društvene mreže, putem kojih postoji neposredan doticaj s publikom te sve veći broj profila na društvenim mrežama posvećen ovoj tematici. Naravno, imamo još prostora za poboljšanje, prvenstveno što se tiče količine senzacionalizma u medijskom prostoru, ali i povećanja broja društveno odgovornih kampanja.
Što mislite o dvostrukim standardima odnosno podjelama u medijima i na društvenim mrežama između nasilnika i žrtve u kojima žele da čitateljstvo odluči na čiju će stranu stati, konkretno primjer Johnnyja Deppa i Amber Heard? Postoji li opasnost od tabloidizacije nasilja nad ženama i kreiranja skandaloznih medijskih prikaza?
Primjer Johnnyja Deppa i Amber Heard primjer je tabloidizacije partnerskog nasilja. Parnični proces još uvijek je u tijeku, a s obzirom da se radi o vrlo poznatom glumačkom paru, svaka njihova izjava i informacija sa suda prenosi se detaljno. Ovo je dobar primjer kako se partnersko nasilje koristi u svrhu privlačenja čitatelja korištenjem senzacionalističkih naslova i potenciranjem, ionako teške, sudske situacije. Detalji nasilnog odnosa prenose se s mnogo epiteta, opisuju se jezivi detalji, a javnost tjednima spekulira o tome je li glumica cijelu priču izmislila kako bi se okoristila Deppovom slavom i bogatstvom. Senzacionalizacija ovakvih situacija vrlo je štetna za žrtve koje razmišljaju o tome da prijave svoju situaciju jer očekuju kako će okolina preispitivati njihove motive i istinitost navoda, s čime se teško nositi i u konačnici ih može potaknuti na to da proživljeno nasilje prešute.
Na kojim ste projektima trenutno angažirani i možete li najaviti nove znanstvene publikacije koje namjeravate raditi?
Trenutno je u planu novo istraživanje koje će također biti iz sfere ljudskih prava u kontekstu medija. Mislim da ovo područje ima neiscrpan istraživački potencijal i veliku važnost, pogotovo u kreiranju boljeg medijskog okruženja za nove generacije novinara i čitatelja.
Koliko u akademskoj zajednici postoji dobra volja za diskusiju o rodno zasnovanom nasilju i rodno zasnovanoj diskriminaciji i koliko je postignut napredak?
U Hrvatskoj je pitanje roda uključeno i u rad nekolicine istraživačkih centara, a sve je više konferencija i publikacija posvećenih ovom pitanju. Mislim da u akademskoj zajednici svakako postoji volja za diskusiju o ovoj tematici, pogotovo nakon ratifikacije Istanbulske konvencije, ali i pandemije koronavirusa, kada se dosta razgovaralo o utjecaju pandemije na nasilne obrasce u partnerskim odnosima.
Jeste li se ikada suočili sa seksističkim diskursom i rodnom diskriminacijom i kako je to na Vas utjecalo?
Mislim da je svaka žena doživjela seksistički diskurs i rodnu diskriminaciju, barem na nekom polju. Moj istraživački interes proizašao je upravo iz razgovora s prijateljicama u kojem smo shvatile da je nažalost svaka od nas doživjela neku neugodnu situaciju – od dobacivanja, neželjenih komentara, presretanja na putu kući, pa čak i praćenja, kao i to da svaka od nas ima neka pravila kojih se pridržava kada ide kući, pogotovo noću. Još je žalosnija činjenica da smo o tome razgovarale kao o nečemu što nije neuobičajeno, već nešto s čime sve živimo i što smo kroz odrastanje naučile. To je bio trenutak u kojem sam se odlučila više posvetiti ovim temama i spojiti ih sa svojim interesom prema medijima.
