Piše: Ivana Perković Rosan
Dom nade, točnije korisnici Dnevnog boravka za beskućnike u Zagrebu dobili su krajem prošle godine dugoočekivani poklon – volonterku za medicinsku skrb. Naime doktorica medicine Danijela Špirić Rašić odlučila je svojim angažmanom pomoći potrebitima koji često nemaju ni zdravstveno osiguranje. Koliko beskućnicima znači ovakva mogućnost te što im je sve još prijeko potrebno doznali smo u razgovoru sa Špirić Rašić kao i s voditeljicom boravka Marijanom Ivanić Vugom.
Doktorica Špirić Rašić nam je ispričala kako je već 2019. radeći s migrantima i azilantima uvidjela koliko je teško ljudima kojima je jedini izbor lijekova Lupocet i Ibuprofen i koji nisu adekvatno zdravstveno zbrinuti.
‘Meni je jedan dan palo na pamet, pogotovo služeći u zadnja svoja dva mandata na pravima pacijenata Grada Zagreba, da nije sve u funkciji i mandatu. Nije ni u novcu koliko god nam je potreban, te da postoje ljudi koji možda ne mogu doći ni do najobičnijeg analgetika. Isto tako, ako puno imućniji pacijenti jedva ostvaruju svoja prava iz Zakona o pravima pacijenata i Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kako je tek onima koji ne znaju da imaju pravo na informiranost i hitnu adekvatnu zdravstvenu zaštitu prema nizu zakonskih regulativa i konvencija u što ulaze i ljudska prava’, započela je svoju priču Špirić Rašić koja je dokazala da žene kada se udruže mogu učiniti itekako puno.
‘Uočila sam da je Hrvatska također puna onih koji nisu zdravstveno adekvatno zbrinuti, a pogotovo ljudi s margine i ugrožene skupine. I mada će dvije godine da sam završila i Zdravstveni management za upravljanje zdravstvenim sustavom, sjetila sam se da ‘politika’ takvih ima dovoljno, a ugrožene skupine nemaju najosnovnije, te sam unatoč mojih šest diploma, za koje su mi se moji prijatelji smijali da ih bez politike nikad neću unovčiti u Hrvatskoj, spremila ‘tuljce’ u jednu moju sportsku torbu, a ja se odlučila staviti torbu na rame uz obaveze i četvero djece kao samohrana majka i ‘pružiti ruku’ onima kojima nisu važni ‘ni tuljci ni novci ni politika’ već srce čovjeka,’ istaknula je Špirić Rašić koju su korisnici Dnevnog boravka za beskućnike jedva dočekali.
‘Reakcije korisnika bile su više nego pozitivne, bilo bi nezahvalno reći samo ‘pozitivne’ zato što ono iz srca: osmijeh, ljubav, radost koju vidimo kao reakciju na licima korisnika, to se ne može platiti novcem, to je neprocjenjivo, da znamo da smo nekome bili taj dan onaj mali bljesak sunca no koje se reflektiralo u punom svjetlu na nas same’, ispričala nam je.
Voditeljica boravka Marijana Ivanić Vuga nadovezala se i istaknula kako je došlo do suradnje s doktoricom s kojom je i studirala teologiju.
‘Spontano smo se dogovorile za njeno volontiranje u boravku za beskućnike, jer je takva vrsta volonterskog angažmana iznimno potrebna, uz ostale, socijalne radnike, psihologe, ekonomiste i druge stručnjake. Većina naših korisnika, na žalost, nemaju niti osnovno zdravstveno osiguranje te im trebaju hitni medicinski savjeti i pomoć pri ostvarivanju istih. Kolegica Danijela je prepoznala tu potrebu i rado se odazvala pozivu na volontiranje jer i sama ima afinitet za rad s osjetljivim skupinama, što ju je zapravo učinilo idealnim volonterom za tu poziciju’, istaknula je Ivanić Vuga koja je nadodala kako je angažman doktorice na niz razina koristan za korisnike.
Marijana Ivanić Vuga i Danijela Špirić Rašić, Dom nade / Foto: privatni album
‘Oni su sretni čim im netko posveti malo pažnje, a posebice kada se radi o njihovom zdravlju o kojem, nažalost, oni sami najmanje vode računa jer se bore za golu egzistenciju. Mjerenje tlaka, stručni savjeti i Danijelina briga o njima je od neizmjerne važnosti jer neki nemaju regulirano niti osnovno zdravstveno osiguranje. Važno je naglasiti da je to prvi korak prema konkretnoj brizi o zdravlju koju potičemo kroz sve naše aktivnosti, te naglašavamo konstantno da je briga o tjelesnom zdravlju važan korak i prema mentalnom zdravlju koje je iznimno ugroženo zbog teškog načina života koji naši korisnici imaju’, rekla je Ivanić Vuga koja je naglasila kako je sve više građana i građanki koji im se obraćaju za pomoć.
‘Do sada se nikada nije dogodilo da imamo ovako veliki broj korisnika, toliki da nam je sam prostor boravka ponekad premali. Poražavajuća je činjenica da trenutno, od listopada prošle godine, imamo 96 korisnika od kojih je 25 posto žena. Meni je osobno ta činjenica neopisivo tužna i uvijek apeliram, gdje god mogu, i tražim osobe koje mogu pomoći tim ženama. Zamislite, kao žena, provesti pa i jednu noć na ulici’, istaknula je dodavši što je korisnicima najpotrebnije.
‘Korisnicima koji dolaze u naš Poludnevni boravak za beskućnike treba prije svega topla riječ i razumijevanje, to je ono što naglašavaju. Naravno, uz to u hladnim periodima trebaju toplu odjeću i obuću, deke, vreće za spavanje, te sve ostalo što im može olakšati život na ulici. Kroz naše akcije prikupljanja pomoći za korisnike prikupljamo sve što nas oni traže, a popis se može pronaći na našoj Facebook stranici Udruga Dom nade – dnevni boravak za beskućnike. Naravno, taj popis se mijenja o godišnjim dobima, a važno je reći i da je sve više građana koji žive na rubu ekstremnog siromaštva, a koji dolaze nama po pomoć. U samom boravku nam je od velike važnosti uvijek imati čisto donje rublje, čarape, hlače, majice, jakne koje mogu zamijeniti prilikom obavljanja osobne higijene. Dosta njih ima problema s obućom koja postane neadekvatna obzirom na godišnja doba, te smo zahvalni na pomoći privatnih osoba koje doniraju iste. Uz to nam je važno pružiti im ‘sitnice’ poput slatkiša, grickalica i slično što je njima luksuz. Prema mogućnostima im svakodnevno pružamo i jednostavne obroke poput sendviča i gotovih juha te dosta koristimo salame, sir, namaze i tost. Korisnicima je prije svega potrebna mogućnost obavljanja osnovne higijene jer su to većinom ljudi koji doslovno borave na ulici, autobusnom i željezničkom kolodvoru, skvotu, odnosno napuštenim objektima u Zagrebu. U tom smislu je potrebno sve za pranje rublja, britvice, kreme, šamponi i gelovi za tuširanje, ulošci za cipele’, ispričala nam je Ivanić Vuga koja je dodala i što je udruzi najpotrebnije.
‘Idealno bi bilo sustavno financiranje koje bi dovelo do povećanja broja zaposlenih stručnjaka, stalnog i stabilnog financiranja još većeg prostora jer je potreba na žalost svake godine sve veća. Veliki je broj neplaniranih, izvanrednih troškova, koje moramo podmiriti vlastitim sredstvima ili donacijama jer nisu priznati troškovi u sklopu projekata koje provodimo. Trebamo pomoć u volonterskim snagama kako bi smanjili pritisak sa zaposlenih osoba, te u donacijama i financijama kako bi osnažili postojeće kapacitete udruge’, zaključila je.
