Piše: Nika Šintić
Prošloga mjeseca imala sam prilike sudjelovati na konferenciji „Jezik i društvene nauke u kontaktu: izazovi interdisciplinarnosti“ u Novom Sadu, organiziranoj s ciljem okupljanja i jačanja suradnje između stručnjaka iz različitih oblasti humanistike. Iako sam izlagala u sasvim drugoj sesiji, s veseljem sam poslušala predavanja kolegica specijaliziranih u rodnoj lingvistici, među kojima su istraživačica, doktorica rodnih studija i povjerenica Ženskih studija i istraživanja u Subotici Margareta Bašaragin, lingvistkinja i profesorica emerita Univerziteta u Novom Sadu Svenka Savić, filologinja, novinarka i autorica Marjana Stevanović, lingvistkinja i prodekanica za nastavu pri Filološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore Nataša Jovović, filologinja, anglistkinja i predavačica na beogradskom Univerzitetu Singidunum Valentina Bošković Marković te etnologinja i profesorica na Filozofskom fakultetu u Beogradu Nevena Milanović Minić.
Njihove raznorodne istraživačke interese objedinjuje optika feminističke lingvistike, koju u srpski intelektualni diskurs uvodi upravo Svenka Savić sredinom 1990-ih godina. Dvadeset godina ranije američka teoretičarka Robin Lakoff objavljuje članak, a potom i knjigu Language and Woman’s Place, utemeljujući ovu interdisciplinu kao polje znanstvenog istraživanja. Odonda feministkinje pomno ispituju aspekte jezika kao sredstva ugnjetavanja i reproduciranja neravnopravnosti, vođene idejom da sa svojim govornicima on stoji u reverzibilnom odnosu, rabeći njih onoliko koliko oni sami rabe njega. Na našim se prostorima feministička lingvistika ogleda u kritičkom odnosu prema jezičnim praksama u javnoj, institucionalnoj i govornoj sferi, ali i u diskusiji o standardizaciji rodno osjetljivog jezika (ROJ).
Nekome tko je, poput mene, razmjerno neupoznat(a!) sa potankostima ovakvih teorijsko-praktičnih zalaganja u regiji, izlaganja ranije navedenih znanstvenica poslužila su kao rezime svega što određuje njihovo djelovanje u sadašnjem trenutku, a diskusija tijekom i nakon sesije priložila je tom rezimeu i dojmljiv javnopolitički kontekst.
Za potrebe ovog kratkog osvrta početak priče možemo smjestiti u svibanj 2021. godine, kada Vlada Republike Srbije donosi Zakon o rodnoj ravnopravnosti. Dok je njegova izrada bila još u povojima, ekstremna desnica počela je bučno negodovati, naginjući nas na zaključak da u srpskom javnom diskursu Zakon preuzima ulogu sablažnjivog bastiona rodne ideologije, kako to kod nas čine rodni studiji. Zakon je pritom sporan najviše zbog ROJ, proglašenog napadom na integritet nacionalne kulture i njezina odraza u postojećem jezičnom sustavu. Već je u ovoj kritici razvidno jedno duboko epistemološko razilaženje s feminističkim pristupom, budući da ona polazi od pretpostavke dovršenosti kao fundamentalne značajke jezika, usuprot nazoru o njegovoj poroznosti. Je li, stoga, jezik doista rigidan, etiketaran i mrtav sustav znakova, ili on ipak sukonstituira društvena gibanja? Možemo li uopće postići socijalnu pravdu onkraj jezične prakse, ili bi upravo ona mogla tvoriti lakmus-papir njezinih dosega?
Umjesto izravnog odgovora podastirem daljnje kontekstualne opaske: početkom godine Srpska pravoslavna crkva u suradnji s Maticom srpskom organizira nekoliko skupova na kojima prisutni zaključuju da Zakon o rodnoj ravnopravnosti mijenja ustavni identitet države time što fundamentalno zadire u temeljne ljudske slobode i cjelokupni vrijednosni sistem srpskih građana. Rodno osjetljiv jezik proglašava se glavnim oružjem u borbi protiv braka i porodice, makar korelacija između korištenja gramatičkih mocijskih parnjaka i razdora u obitelji za sada ostaje statistički neutvrdiva. Ustavni sud na koncu donosi odluku o obustavljanju akata na osnovi Zakona o ravnopravnosti dok se ne okonča postupak ocjenjivanja njegove ustavnosti.
Tijekom konferencije kolegice su me više puta upitale kako nam je u Hrvatskoj pošlo za rukom ‘naturalizirati’ ROJ dok one muku muče da bi pokazale da ‘profesorka’ ne razara društveno tkivo ništa više nego ‘gospođa profesor’. Upravo je pokušaj da odgovorim na to pitanje bio glavni motiv pisanja ovoga teksta.
Hrvatski je Ured za ravnopravnost spolova već 2006. godine obvezao Državni zavod za statistiku na usklađivanje Nacionalne klasifikacije zanimanja sa Zakonom o ravnopravnosti spolova, koji stupa na snagu 15. srpnja 2008. godine. Kriterij ravnopravnosti spolova ubrzo se uvodi u Udžbenički standard, a obveza promicanja rodno osjetljivog jezika u državnim tijelima i jedinicama lokalne i područne samouprave te u javnom govoru i medijima uvrštena je i u Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova od 2011. do 2015. godine te obnovljena u sklopu novog Nacionalnog plana za ravnopravnost spolova do 2027. godine.
Disparitet između hrvatske i srpske situacije bio bi lakše objašnjiv da se radi o posve različitim jezicima te običajnoj i svjetonazorskoj disproporciji, ali tome jednostavno nije tako. Konzervativna revolucija u nas se ne provodi toliko na sjedalima fakultetskih aula koliko po pločištima gradskih trgova, no u intenzitetu i maštovitosti svejedno ne posustaje za svojom susjedom. Evidentno je to u medijskoj harangi što je ljetos popratila vijest o osnivanju rodnih studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, dok se na beogradskom Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih nauka oni izvode već godinama, pa i desetljećima. Razlog bi, prema tome, ipak mogao ležati onkraj sušte politike, kako naznačuje kroatistica i profesorica pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu Tatjana Pišković:
„Činjenica je da je hrvatska jezična zajednica vrlo prijemčiva za mocijske parnjake ženskog roda, što nema nikakve veze sa svjesnim naporom kroatista, lingvista i zakonodavnih tijela da imenice poput profesorica, sutkinja, premijerka, odvjetnica, maršalica, generalica i sl. uvedu u jezičnu uporabu. U vrijeme kad je Jadranka Kosor bila hrvatska premijerka, moji stariji susjedi u malom selu u Hrvatskom zagorju spontano su je i intuitivno zvali premijerkom (ni u kojem slučaju premijerom). Bez obzira na to što mnogi od njih nisu završili ni srednju školu, nikad nisu živjeli izvan tog sela i nikad prije nisu upotrijebili imenicu premijerka (jer nikad prije Hrvatska nije imala ženu na toj funkciji), njima nije palo na pamet da na ženu upućuju imenicom muškog roda. Dakle njih nitko nije podučio da Jadranku Kosor moraju zvati premijerkom; njima je to bilo prirodno. Isto je tako bilo s Kolindom Grabar Kitarović i njezinom funkcijom predsjednice.
Eh sad, zašto je tomu tako u Hrvatskoj, a u Srbiji je drukčije? Jedan je od mogućih razloga to što su imenice tipa doktorica, gospodarica, kapetanica, mlinarica u Srbiji dugo označavale supruge doktora, gospodara, kapetana, mlinara, što je pak u Hrvatskoj bilo rijetko, regionalno i stilski izrazito markirano. Stoga se u srpskom jeziku još uvijek uz te imenice veže neka semantička ambivalentnost: je li doktorica žena sa svojom doktorskom profesijom ili je doktorova supruga? I takve imenice u svijesti srpskih govornika vjerojatno još uvijek vuku neku derogativnu konotaciju, pa oni radije biraju imenice muškog roda koje funkcioniraju kao generički nazivi zvanja i profesija. Takvu situaciju ima i ruski jezik, o čemu se mnogo pisalo u rodnolingvističkoj literaturi. Štoviše, naglašavalo se da je stvar prestiža uputiti na ženu profesijskom imenicom ili titulom muškog roda te da žene same o sebi govore na taj način, dok im mocijski parnjaci ženskog roda umanjuju vrijednost i zvuče podrugljivo. Hrvatski jezik, srećom, nema taj problem i to dokazuju govornici u svakodnevnoj komunikaciji koji nemaju pojma ni o rodnoj lingvistici, ni o zakonima o ravnopravnosti spolova ni – u krajnjoj liniji – o gramatičkom rodu imenica.“
Osvrćući se na povijest izučavanja dvorodnih upotreba u kroatistici, lingvistkinja Mislava Bertoša naglašava da stručnjaci poput Zlatka Vincea, Stjepana Babića i Eugenija Barića te teme otvaraju mnogo prije pojave Lakoffinog rodnolingvističkog prvijenca. „Profesor Zlatko Vince, primjerice, o tome je pisao sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća zalažući se za ono što se danas naziva dvorodnim jezičnim upotrebama. Za ravnopravnu upotrebu mocijskih parova krajem sedamdesetih i u osamdesetima zalagao se akademik Stjepan Babić. Štoviše, ideje da se ženski nazivi „pomuškarčuju“, da se, dakle, upotrebljava muški rod kao tzv. generički, smatrao je narušavanjem hrvatskoga jezičnog sustava. Eugenija Barić naglašavala je da su mocijski parovi ekonomična i funkcionalna komunikacijska kategorija“, piše profesorica i predstojnica Katedre za semiologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tatjana Pišković tome dodaje i činjenicu da domaći književnici još u 19. stoljeću spontano koriste profesijske imenice ženskoga roda, kako je razvidno već i iz naslova novele Stankovačka učiteljica književnika Ivana Perkovca. „Nije mu“, napominje, „palo na pamet da ženu zove učiteljem.“
Važan faktor moglo bi biti i članstvo u Europskoj Uniji:
„Kad sama jezična zajednica spontano rabi profesijske imenice ženskog roda, zakonski propisi u vezi s tim samo registriraju praksu koja već postoji. S ulaskom Hrvatske u EU počinju se implementirati mnogi zakoni, preporuke i smjernice Vijeća članica EU-a, pa tako i oni koji se odnose na rodno osviješten jezik.“
Ono što se stoga može uzeti kao zajedničko objema zemljama upravo su glasovi utjecajnih konzervativnih lobija što iz istih sentimenata udaraju u naizgled drukčije mete, zbog čega prof. Pišković zaključuje:
„Bez obzira na to što moja 80-godišnja susjeda Marica u Zagorju, žena s četiri razreda osnovne škole, spontano govori učiteljica, profesorica, premijerka, različiti ministri, saborski zastupnici i sveučilišni profesori i dalje misle i govore da takva praksa njihove sinove pretvara u žene. Ima u Hrvatskoj izvrsnih odjeka rodnolingvističke prakse, ali i dalje ima likova posve ekvivalentnih patrijarhu Porfiriju.“
