Bogatstvo ženske slikarske baštine predstavljeno je u Galeriji Klovićevi Dvori izložbom „Jedna za sve – Sve za jednu/Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940.“

Piše: Nika Šintić

Lucie Kučera Buhmeister, Duna Peklir, Mary Striborsky i Sonja Kovačić-Tajčević imena su koja se u umjetničkim kronikama, galerijskim postavima, a kamoli širem kulturnom diskursu javljaju razmjerno rijetko, no upravo su njihove vlasnice, uz brojne poznatije i manje poznate kolegice, bile ključne figure u Klubu likovnih umjetnica, prvom ženskom slikarskom udruženju na našim prostorima. Klub je osnovan u Zagrebu 1927. godine i djelovao je kroz čitavo međuraće, da bi se 1947. godine formalno raspustio uslijed priključivanja preostalih članica Udruženju likovnih umjetnika Hrvatske, preteči današnjeg HDLU. Ako se složimo da je ravnopravno organiziranje na temelju struke ili zanata, bez potrebe za sub-sekcijama na spolnoj osnovi, jedan od važnih ciljeva feminističkih pregnuća, raspuštanje Kluba ocijenit ćemo svojevrsnom historijskom nužnošću. Nije, doduše, nužno ovu važnu epizodu iz ženske stvaralačke baštine ostavljati u ropotarnicama prošlosti i time učvršćivati seksistički pigmalionizam što ionako gospodari našim zajedničkim životnim narativima.

Izložba “Jedna za sve, sve za jednu” / Foto: Vedran Benović, MUO

Međutim, nakon dugih desetljeća boravka u zatvorenim arhivima, raznim umjetničkim institucijama i privatnim zbirkama, djela nastala u okviru Kluba napokon imaju prilike ponovno zajedno zasjati u Galeriji Klovićevi Dvori. Zahvaljujući dugogodišnjem radu Dunje Nekić, više kustosice i voditeljice Zbirke starije fotografije MUO te Darije Alujević, stručne savjetnice pri Arhivu za likovne umjetnosti Kabineta za arhitekturu i urbanizam HAZU 6. rujna otvorena je izložba „Jedna za sve – Sve za jednu/ Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940.“, koju posjetitelji mogu razgledati do 3. studenog.

Dvjestotinjak slika, grafika, skulptura i djela primijenjene umjetnosti našlo je svoj put do ove problemski koncipirane retrospektive podijeljene u nekoliko različitih temata. Prva prostorija bavi se svojevrsnim vizualnim historijatom Kluba, počevši od opsežne i većinski posve sačuvane dokumentacije, poput kataloga, pravilnika, plakata za prvu grupnu izložbu u Umjetničkom paviljonu 1928. godine te radova nekih od utemeljiteljica. Na nju se nadovezuje popis svih pedeset članica Kluba, kao i vremenska lenta njihovih grupnih aktivnosti do 1940. godine, kada uslijed ratnih zbivanja Klub prestaje djelovati, premda na papiru nastavlja postojati još narednih sedam godina. Uz sedmu izložbu Kluba 1935. godine čitamo tako sljedeći isječak iz poznatog časopisa Svijet:

„Vidi se, da naše umjetnice svoje zvanje shvaćaju i vrše s ljubavi, savjesno. Profinjena duša žene kao da je stvorena, da prkosi gruboj svakdašnjici, da unese poeziju u današnji život teške materijalne borbe. Prolazeći iz dvorane u dvoranu, medju najrazličitijim umjetničkim radovima, osjeća se neki duševni sklad, osjeća se da K.L.U. radi u slozi i ljubavi za visoki cilj.“

Časopis Svijet, 9. travnja 1932.

Ovim komentarom unekoliko se anticipira značaj ne samo recepcije dotičnih umjetnica, duljinom cijeloga postava dočaravane kroz manje blagonaklone opaske kritičara artista, nego i solidarnosti koja je tvorila kredo čitave organizacije, objašnjavajući time preokrenut mušketirski moto stavljen u sam naslov izložbe. Zajednički nazivnik oboma donekle je dan potrebom opstanka na tržištu rada.

Nasta Rojc, Naše doba, 1928. Zbirka Kovačić-Mihočinec

Klub je i osnovan s ciljem profesionalizacije umjetnosti nastale ženskim rukama, te povećavanja njezine vidljivosti. Priča o njegovu nastanku usko je povezana s njegovom najpoznatijom pripadnicom i inicijatoricom, Nastom Rojc. Zapamćena kao predstavnica međuratnog modernizma, Nasta Rojc bila je već razmjerno etablirana slikarica u trenutku kada svojom izložbom u Londonu privlači pažnju Women’s International Art Club-a. Pristiže joj tako poziv za sudjelovanje u njihovoj godišnjoj izložbi 1927. godine, na koji pristaje pod uvjetom da se uključe i njezine kolegice iz domovine. U Londonu se stoga uz Nastu Rojc predstavljaju i Zdenka Ostović Pexidr-Srića, Lina Crnčić-Virant i Lucie Kučera Buhmeister, jezgra K.L.U. Iako svjesno prepušta vodstvo Kluba Lini Crnčić-Virant zbog mnijenja da njezin nastup više odgovara tadašnjem društvenom senzibilitetu, Nasta Rojc izim ove goleme početne propulzije potpomaže opstanak Kluba svojom velikom mrežom kontakata, uključujući i britanske sufražetkinje poput Vere Holme i Emmeline Pankhurst. Bila je poznata i kao portretistica istaknutih ličnosti iz javnoga života, među ostalim i književnice Jagode Truhelke te jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Nimalo ne iznenađuje kako je Nasta, kao i većina ostalih članica Kluba, dolazila iz bogate, ugledne obitelji, koja joj je uopće mogla osigurati privatne poduke, usavršavanje u inozemstvu i pohađanje akademije neophodno za opstanak u umjetničkom zvanju. Doduše, kako se pokazuje u prostoriji usredotočenoj na obrazovanje umjetnica i prepreke na spolnoj osnovi što su ga prožimale, stupanjem na tržište rada likovnjaci se neminovno pretvaraju u prekarijat, dok bi im nekadašnje buržoaske ili aristokratske povlastice pritom mogle pomoći tek na posredne načine.

Nasta Rojc, Autoportret u bijeloj košulji, oko 1925., Grad Zagreb

Možda u tome valja tražiti i korijen otpora koji su njihovi muški suvremenici pružali rodnoj ravnopravnosti u akademskom i stvaralačkom svijetu. Izglednije je pak da je šovinizam slikara poput Jerolima Miše i Ljube Babića odraz stoljećima i tisućljećima prevladavajućeg nazora o rađalačko-skrbničkoj esenciji ženskih bića, od kasnoga 19. stoljeća poduprtog epidemijom ženomrstva među zapadnoeuropskim pseudoznanstvenicima. Zato će Babić, Miše i mnogi drugi ova umjetnička nastojanja proglasiti „nesolidnim paraderstvom amatera koji se nikada nisu ozbiljno mučili sa slikarstvom“. Umjetničko obrazovanje na zanimljiv način kotira među ovakvim stavovima, jer je najčešće i spadalo u set vještina koje su djevojke iz viših društvenih slojeva imale savladati; biljeg dokoličarenja vezan uz takav modalitet stvaralaštva priskrbljivat će i akademski obrazovanim članicama Kluba etikete amaterstva i diletantizma, čak i kada bi se držale vrijednosno niže rangiranih oblasti mrtve prirode i pejzaža što su za ženske slikarice bile koliko-toliko prihvatljive. Velika je pažnja na izložbi stoga pridana upravo aktovima, koji s jedne strane čine presudnu etapu u razvojnom putu likovnih umjetnika, a s druge se strane ženskim autoricama onemogućuju iz kreposnih razloga. Tipična je tako ocjena dr. Josipa Andrića iz časopisa Obitelj:

„Snažne su slike gdje umjetnice motivom, kompozicijom i bojama daju maha profinjenosti i toplini ženske duše, naprotiv osjeća se namještenost, gdje se pokazuje nastojanje za tvrđim, muškaračkim potezima kista i načina obradbe, a neukusno djeluje, kada žena samu ženskost profanira u raznim neukusnim aktovima.“

Štoviše, čitamo na panou u posljednjoj izložbenoj jedinici, posvećenoj autoportretima članica Kluba, profaniranje ženskosti za žene je bilo identično samom upuštanju u umjetničke vode, koje svojim popratnim životnim stilom i poimanjem svijeta podrazumijevaju otklone od društvenih normi. Znakovito je kontrapunktirati nametane rodne stereotipe autopercepciji ovih slikarica što nas ponosno, prkosno, zamišljeno i samozatajno gledaju sa slikarskih platna.