Piše: Nika Šinić
Rijetko imamo priliku posjetiti izložbu čiji koncept nije obložen neprohodnim, hermetičnim ćitabama autorovom mudroslovlju, nego pitkim, razumljivim i probavljivim jezikom. Cjelokupno ozračje izložbe „Boobie Traps“, otvorene za javnost u četvrtak, 13. veljače u kaptolskom Brigada Showroomu, slijedilo je, odnosno komplementiralo, ovu lapidarnost diskursa: izlošci smješteni u zakutku Centra Kaptol predstavljeni su u minimalističkoj, ali i butiknoj maniri, a njihova autorica, dizajnerica Tena Pezdevšek, potaknula je prisutne da se u razgledavanju prostora služe i rukama, što je također odmak od ustaljenih galerijskih pravila. Zajednički motiv ovih predmeta, objedinjenih u autoričin unikatni brend, njihovo je tematiziranje ženskih grudi. „Brend“, čitamo u popratnom tekstu izložbe, „ističe nepotrebne slojeve nelagode, srama i osude koje je nametnulo društvo prema ženskom tijelu, posebno grudima i bradavicama. Kroz umjetnost i dizajn, ‘Boobie Traps’ vraća narativ u svoje ruke i slavi ono što je oduvijek vrijedilo slaviti.“
Tena Pezdevšek, dizajnerica / Foto: Ivona Malbašić
Te grudi niti nisu eksplicitno prikazane, ali se nedvosmisleno ocrtavaju u kružnim, polukružnim i kružićima okrunjenim konturama radova. Zamke u koje, kako samo ime nalaže, nastoje uloviti publiku ona je besmisla patrijarhalnosti, prebacujući čitav problem na apstrahiziranu, estetsku razinu koja istovremeno pojednostavljuje, pa gotovo i briše, njegovu složenu povijest i povijesnost, ali i razrješava ga tog ogromnog tereta. Zamke su to što su od pamtivijeka hvatale ženska tijela i zarobljavala ih u obruč seksualno-skrbničko-majčinskog. Njihov besmisao nadaje se zapravo u smicalici, možda najbolje izraženoj u Visokom čelu Gordane Bosanac:
„Ovdje se postavlja pitanje: zašto se ženama pripisuje priroda, a muškarcima duh i intelekt, kad nerijetko upravo oni, možda još i više, podliježu svojoj prirodi (nagonu), (…), bez kontrole i obuzdavanja? Nije li to upravo prenošenje muške prirode na ženski objekt?
(…)
Zato on u biti »ženske prirode«, vidi samo to, da ona/žena, izaziva, vabi, neprekidno sebi navlači i provocira mušku žudnju, što onda ispada kao da je to i jedina svrha njena postojanja.“
Ako bi navedeni citat nekoga i mogao navabiti na tlo reduktivne borbe spolova, projekt Tene Pezdevšek žensku tjelesnost nastoji emancipirati na nekonfliktan, savladiv i razigran, premda komodificiran, način (ukoliko je takvo što moguće).
Foto: Ivona Malbašić
Vječita borba za opravdivost borbe za ravnopravnost ionako će kad-tad morati potražiti kakav kutak da malko otpočine, kutak gdje je ženskost (ne kao esencija, nego kao podređeni član kraljevskog binoma) transformirana u nešto post-problematično. Spona sa punim sadržajem borbe pritom se održava na formalnom planu, jer su ženske grudi pretvorene u tapiserije i tepihe, čije je ručno tkanje historijski i bilo žensko zanimanje. Pročišćavanje od drugotnosti umjetnica prenosi i u sam proizvodni proces, udruživši se s reGalerijom, zabočkom tvrtkom sa polustoljetnim iskustvom u proizvodnji personaliziranih sagova i tapiserija, kako bi svoje proizvode oslobodila od ljage dječje eksploatacije koja je, objašnjava se u izjavnom tekstu, i dalje utkana u raskošne ćilime s Istoka. Ostavlja li, doduše, ova naglašena dekorativnost ikakva prostora za refleksiju, što je proklamirani cilj projekta, nešto je što svatko mora prosuditi za sebe, po mogućnosti u periodu do 14. ožujka kada izložba ostaje otvorena za javnost.
