Razgovarala: Bojana Guberac
Rade Šerbedžija u pjesmi posvećenoj mladim glumcima piše:˝…zaokruži se svojom tišinom i ništa ne reci (pitat će mnogi)/kad budeš slab i nemoćan/ne budi tužan i nesretan/nasmij se svome porazu i prepoznaj u sebi taj dio što ne valja/dobro ga upamti/iz njega ćeš jednog dana/napraviti Don Juana/..˝. Dekanica Fakulteta za film i scenske umjetnosti pri Sveučilištu Libertas i umirovljena nacionalna prvakinja HNK u Zagrebu Branka Cvitković tu je misiju bravurozno savladala. Pa iako su povod razgovoru „Nagrada Grada Zagreba“ koju će Cvitković primiti 31. svibnja te „Nagrada Vladimir Nazor“ za životno djelo za kazališnu umjetnost čiju dodjelu uskoro očekujemo, izvjesno je da je nacionalna prvakinja zagrebačkog HNK onu najvažniju nagradu – glumačku i životnu – već primila. Kada čovjek ispuni svoju svrhu, a pritom ostane prizeman i skroman, svjestan je da jedina istinska nagrada dolazi iz utrobe sebe, s onu stranu duše i unutarnjih demona. A upravo je takva doajenka hrvatskog glumišta Branka Cvitković s kojom smo razgovarali o glumi, istini, unutarnjoj borbi i traganju, o životu koji ima smisla živjeti.
Ne volite pričati o sebi..
Ne volim. Ja sam se cijeli život trudila da o sebi pričam kroz svoj rad tako da mislim da je moj komentar uvijek bio suvišan, ja sam pustila druge da pričaju o meni pa je tako i bilo. Evo, sad sam u prilici da kažem nešto jer me sa svih strana „bombardiraju“, hoće nešto čuti od mene kao da ja imam sad nešto novo o sebi reći. Uglavnom su drugi pričali, pisali o meni. Ima jako puno materijala o mojem radu, a o sebi privatno nikad nisam imala potrebu pričati. Nisam spremna dijeliti svoju intimu s nekim nepoznatim ljudima. Nije me zanimalo da netko zna stvari koje su bitne samo meni i mojim najbližim ljudima.
Pa opet, jako je intimno stati na pozornicu..
Tako je, ali tu ste uvijek pokriveni ulogom, licem koje tumačite. To vas štiti. Štiti vas pozornica i kostim, štiti vas scenografija, kolege. To je nešto što je dogovoreno i napravljeno da to lice živi, naravno, kroz mene. Ja ga činim živim. Mrzim glumu, ja to ne podnosim. Mene zanima samo istina, da istinom progovorim o svakom licu, da ga nađem negdje u sebi i svoje iskustvo ucijepim u to lice i ono da probudi mene, da se razumijemo i da progovorimo na jedan zanimljiv način.
Je li Vam bilo teško tragati za istinom?
Istina nikad nije tako atraktivna ni zavodljiva kao laž i to je sigurno hrabriji potez nego se propustiti, nazovimo ih tako, glumačkim alatima, biti klaunerija koja zavede u neki pravac koji zavodi gledatelja pa ga nasmije i na taj način privuče. Nije me to nikad u tom smislu zanimalo, da se jako svidim nekom, da netko primijeti moje bravure. Više sam bila okrenuta prema sebi iznutra i to je ta neka istina kojom sam možda uzbudila nekoga.
Je li Vam u cijeloj toj priči bilo nekad teško biti iskrena prema sebi, to kao da je preduvjet za biti iskren prema drugima?
Pa teško je to, ali glumac mora biti hrabar i mora pristati na sve varijante sebe jer nismo mi samo prekrasni i dobri nego smo i odvratni, ružni, svakakvi.
Ljudi?
Ljudi. Dakle, glumac mora pristati razgolititi se i pokazati sebe u najmračnijim prostorima samog sebe, doprijeti do samog sebe kojeg ne pokazujemo u svakodnevici i mislim da je to umijeće glume, a ne vanjskim sredstvima opisivati stanja. To je meni nezanimljivo. Iskrenost i istinitost su suština dobre glume jer loša se gluma uvijek prepozna. Užasno brzo detektiram lošu glumu. S time se zabavljam gledajući političare i tako neke ljude čudne, ali to ipak ne pripada glumcima. Volim da glumci budu istiniti i pravi i da igraju čovjek na čovjeka.
Pretpostavljam da to onda učite i svoje studente..
Apsolutno.
Što je s glumačkim egom? Vi se niste s njim baš previše borili, čini se.
Glumački ego. Pa kako ne, to mora biti. Samo je važno da znamo s njim upravljati, da ga znamo obuzdati da ne podivlja, što se može dogoditi i događa se. Ego mora biti pod velikom kontrolom jer to je jedno samoljublje koje nije zdravo za glumca jer ograničava njegov pogled na svijet oko sebe. Svaki veliki glumac je skroman i jednostavan.
Branka Cvitković bila je četiri desetljeća članica ansambla drame HNK u Zagrebu Foto: Wikipedia/HNK
Jeste li oduvijek bili hrabri?
Hrabrost se trenira jer nailazite na raznorazne prepreke, raznorazne ljude koji vas destabiliziraju, koji vaše samopouzdanje remete, koji vam ne pomažu uvijek da se razvijate u pravom smislu. I onda se hrabrost trenira i razvijete u sebi instinkt, a to je umjetnost isto, da naučiš gledati dublje i više od običnog svijeta. Temeljitije promatramo život i ljude oko sebe. Inače sam plaha i sramežljiva osoba što se za mene ne bi reklo i svi misle – ovo je neki zmaj od žene, ali to se trenira, kao što sam rekla. Razvijete osjetila da se možete postaviti hrabro. Možda je to i karakterna crta da se baciš na glavu pa što bude.
Je li to isto onda neki štit koji ste s godinama izgradili?
Pa sigurno. Svi mi imamo neke maske, ne ove što sad nosimo nego one maske koje nas štite da nas baš svako ne „iscipelari“ kako se sjeti i kad se sjeti. A svi se ljudi vole prikazivati boljima nego što jesu i trude se to biti dok ih ne razotkriješ. A mi smo tu vješti, mi glumci smo vješti da sve one naše osobine, dobre i loše, upotrebljavamo u našem poslu i da od toga radimo dobre stvari, da ih prerađujemo u umjetničkom smislu i prezentiramo.
Što je za Vas gluma nakon svih ovih godina?
Za mene je gluma istina. Istina u meni. Istina oko mene. I u suglasju traženja tih odgovora i tih nesporazuma ja nalazim rješenja. Kad postanete toliko prohodni da sve može proći kroz vas glatko onda možete reći da ste postigli neku razinu gdje razumijete što je to zapravo gluma jer mi svi imamo neke alate s kojima bismo mi mogli i lagati i fulirati i obmanjivati, ali za mene je vrhunac glume pronaći istinu i za istinu govoriti. To onda nije gluma. Zato kažem da mrzim glumu.
Sada ste negirali sve one ljude koji kažu da glumci stalno lažu.
E da. (smije se) Kako je to smiješno nama glumcima slušati. Kako je to zapravo uvredljivo. Puno puta pročitam da mi sve glumimo. Kažu: Ona ti je glumica, nemoj joj vjerovati. To govore ljudi koji ne razumiju uopće o čemu govore.
Je li bolno tragati za istinom unutar sebe? Znamo da nije uvijek bajno kada čovjek krene „kopati“ po sebi. Ima tu puno demona.
Demoni stalno vire.
S njima se ljudi baš i nisu spremni suočiti. Mislite li da glumci više nego drugi ljudi tragaju za vlastitim identitetom, preispituju se?
To i jest naš posao. Da tragamo za tom istinom, a demoni su tu. I u nama i oko nas. Demoni uvijek uznemiruju, ali treba znati s njima. Tu treba biti jak.
Kako ste se Vi naučili boriti s demonima ili ih obuzdavati, da tako kažem?
Mogu reći da to meni ide jako dobro. Ali ide mi dobro zato što sam strpljiva. Nikad ne idem na prvu loptu da režem glave. Treba pustiti demone da se umore, da im izbijemo snagu i onda ih eliminiramo.
Onda postajete promatrač drame i stavljate se u ulogu publike..
Koristim i to jer ja sam i publika. Ja sam pouzdan gledatelj svih mojih kolega i ja gledam sve predstave tako da sam vrlo često ulozi publike i to mi je divno. U tome zaista uživam.
U svojoj prvoj izvedbi u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1973. u predstavi “Put u raj” prema scenariju M. Krleže Branka Cvitković igrala je Amaliju. Predstavu je režirao Dino Radojević.
Rekli ste da je gluma istina. A što je onda za Vas istina?
Istina je život. Onakav kakvog živimo. I istina je kada ga priznamo onakvim kakav on jest. Istina je kada ne radimo od svojeg života laž, kada ne obmanjujemo ni sebe niti druge. Kada opet hrabro pristajemo na sebe takvog kakvi jesmo i pristajemo na svijet takav kakav je i nastojimo učiniti boljim i sebe i svijet oko sebe. Mi smo u takvoj poziciji da to kroz svoju umjetnost činimo i ta umjetnost je savjest društva. Na neki način upozoravamo jer vidimo i ono najgore i ono što je dobro, lijepo. Tako potičemo ljude da i oni promišljaju o sebi.
Ovo pitanje je teški klišej, ali ga moram postaviti. Vjerujete li da se glumom može mijenjati svijet?
Moram se nasmijati. Svijet bi se mogao promijeniti glumom na moj način – istinom. Ali svijet je pun laži, obmana i u tome se svi koprcamo. Kada bismo pustili da svijet uređuju filozofi, pjesnici, umjetnici bi li to bila promjena? Bi li se nešto promijenilo? Ili bismo mi postali isti kao i ovi koji sad čine svijet takvim?
Zijah Sokolović mi je u jednom intervjuu rekao da kada ljudi „pljuju“ kazalište da to znači da „pljuju“ sebe i tu stvarnost koju ne mogu prihvatiti. Rekao je da kada ti se ne sviđa nešto u kazalištu da je to dobar znak da počneš mijenjati svijet oko sebe.
To je točno. Ljudi vole čuti ono što im odgovara i vole čuti da i dalje žive bez nekakvog napora jer mijenjati sebe je napor.
Je li Vam bilo teško biti žena u svijetu glume?
Pa meni ne. Ne dijelim svijet na muški i ženski. Ne razumijem što to znači da nešto muški mogu ili znaju, a žene ne.
Niste nikada osjetili da Vas manje vrednuju zbog toga što ste žena?
Ne, dapače. Mislim da su se muškarci uvijek morali izboriti za sebe u mom društvu. Sigurna sam u to. Nikada se nisam osjetila ugroženom od muškarca, ni u poslu niti privatno.
Film ili kazalište?
Kazalište.
Brz odgovor. Zašto kazalište?
To je ono zbog čega sam zapravo i ušla u taj svijet. To je moj san bio. Moj san je bio Hrvatsko narodno kazalište. Samo sam to željela i ostvarila, i ostala vjerna 42 godine. Uz, naravno, puno izleta sa strane. Puno sam voljela eksperimentirati u nekim off grupama. To mi je bilo zanimljivo. Skakala sam iz žanra u žanr i to me činilo vitalnom. Nisam se nikad zakačila za film jer sam toliko radila u kazalištu. Kod filma se dižeš u 4, 5 ujutro, a ja ne podnosim to rano ustajanje.
Osim normalnog buđenja, što kazalište ima, a film nema?
Ima živog čovjeka kome se obraćaš. Ima tu izravnost i nema ponavljanja. Moraš biti svjestan da je pozornica sveto tlo i da ne možeš brbljati bez veze.
Došli smo do pozornice. Ne moram onda ni pitati što Vama predstavljaju ˝daske koje život znače˝?
To je meni uvijek bilo sveto tlo. I dan danas, kada sam s ove strane, dok sjedim u gledalištu ne mogu vjerovati, pitam se: Zar sam ja ovdje provela svoj život? Tolike godine na toj pozornici? I ostala živa. To je zaista ljepota. Sjetna sam kada razmišljam. Čujem glasove svih tih ljudi kojih više nema, mojih kolega, koji su prošli kroz tu kuću. Njihovi duhovi su za mene i dalje tu. I to je bogatstvo.
Ne postoji prolaznost..
Ne..ne.
Povod ovog razgovora su “Nagrada Grada Zagreba” i “Nagrada Vladimir Nazor” za životno djelo. Znače li Vam nagrade?
Nisam nešto baš previše ih ni primila. Nisu mene baš mazile te nagrade. Imate glumaca koji svake godine dobiju neku nagradu. Ja čak nisam dobila ni za one uloge za koje sam trebala dobiti nagradu. Dobila sam za nešto za što samoj sebi ne bih nikad dala nagradu, ali eto to je tako. Vidite sastav žirija i odmah vam je jasno, hoćete li dobiti ili ne. To je isto naš svijet. Zato ja o nagradama razmišljam na način da uopće ne razmišljam o njima. Ja sam navikla raditi. I sad radim. Možda bi bilo normalno da u mojim godinama sjedim u nekoj kavani, pušim i pričam o prošlim vremenima, ali ja se osjećam kao da imam 25 godina. Ne osjećam razliku u svojoj energiji. Nikako me ne napušta.
To je valjda tako kada čovjek pronađe svoju svrhu. Posao više nije posao?
Da. To onda više nije posao već potreba i način života, razmišljanja. A to nije teret. To je moje disanje.
