Razgovarala: Josipa Bubaš
Novinarka, redateljica, scenaristica, producentica i umjetnica Danijela Stanojević već duže vrijeme radi na projektu digitalizacije hrvatske filmske građe. Bio je to povod našem razgovoru u kojem smo se, pored njenog umjetničkog rada, dotaknule brojnih važnih i aktualnih tema – od položaja žena u filmskoj industriji i medijima, planova za sljedeću globalnu kampanju “Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama” pa do seksizma i seksualnosti.
Josipa: Pokrenula si projekt digitalizacije hrvatske filmske produkcije koji bi hrvatski film učinio dostupnim. Zamišljeno je da portal funkcionira kao streaming platforma i uključuje i najstarije i suvremene filmove, ali i sirove materijale. Možeš li reći više o projektu? Koji su izazovi, prepreke, financiranje? Koliko vas radi na projektu?
Danijela: Radim na filmskom projektu koji zahtijeva pristup raznim filmskim arhivama. Međutim, suočavam se s mnogim izazovima u pronalaženju i korištenju filmova koji su mi potrebni. Na primjer:
Mnogi filmovi nisu digitalizirani i pohranjeni su na vrpcama koje s vremenom propadaju.
Neki vlasnici filmova nerado dijele svoje filmove i ponašaju se kao da ih posjeduju privatno.
Hrvatsku filmsku produkciju guši nedostatak potpore HRT-a i kulturnih institucija.
Filmska scena je kaotična i frustrirajuća za filmaše koji žele stvarati originalna i kvalitetna djela.
Zato sam i pokrenula priču o digitalizaciji filmova svih vrsta i žanrova. Želim napraviti web portal/streaming portal pod nazivom SEE Kuća filma/SEE House of Film, gdje filmaši i ljubitelji filma mogu pristupiti i uživati u bogatoj i raznolikoj filmskoj baštini Hrvatske. Ovaj bi projekt stajao oko 800.000 eura, dok EU fond za takve inicijative nudi 8 milijuna eura. Zagreb film je već digitalizirao 400 filmova i postavio ih na YouTube, ali postoji još najmanje 1800 filmova koji čekaju da budu sačuvani i podijeljeni javnosti. Nadam se da ćemo ovim tempom do 2028. godine imati potpuno digitaliziranu i dostupnu filmsku arhivu koja će inspirirati i informirati buduće generacije filmaša.
Imam viziju digitalizacije filma i filmske građe u Zagrebu, što je nacionalni projekt s lokalnim fokusom. Želim ovu kulturnu baštinu učiniti dostupnom svima, a ne samo nekim ustanovama ili tvrtkama. Također želim potaknuti industrijalizaciju i otvaranje novih radnih mjesta u gradu. Međutim, suočavam se s mnogim izazovima i preprekama od strane ljudi koji ne dijele moje poslovno razmišljanje. Nemaju dugoročne planove ni ciljeve, ne razumiju cost-benefit analizu ili održivost projekta. Oni nisu menadžeri, oni su samo dobri ljudi. Ja mislim drugačije, jer imam iskustva kao novinarka, scenaristica, redateljica i producentica. Znam kako razviti projekt od ideje do realnosti. Znam kritički i kreativno razmišljati. Znam mjeriti utjecaj projekta na različite razine društva. Zato smatram da se film mora digitalizirati i da grad mora biti nositelj, a država strateški partner u tom pothvatu.
Kako vrijeme prolazi, nitko se ovom temom nije ozbiljno bavio. Stoga sam razgovarala s gradskim čelnicima i s njihovom suglasnošću napravila smislen projekt. Riječ je o konkretnom projektu koji zahtijeva početna ulaganja, ali kasnije donosi novac. Iz malih projekata i bezidejnog društva nikada ništa nije proizašlo, pa sam pokazala gradskoj vlasti da znam kako se to radi. Napisala sam sve kako smo se dogovorili i na tome radila mjesecima. Upisala sam i doktorat na tu temu, što me osobno motiviralo i osiguralo još posla. O projektu sam obavijestila HAVC, Ministarstvo kulture, Grad Zagreb i AEM. Zagreb film sam odmah uključila u priču. Kreirala sam i obavezala se da se o projektu zna i priča, da zainteresira javnost. Marketing i PR su razrađeni i sve je spremno. Grad Zagreb i HAVC ili Ministarstvo kulture samo trebaju pokazati volju.
Ovaj projekt ambicioznim mogu nazvati samo oni koji ništa ne razumiju i nisu zainteresirani za razvoj filmske produkcije i naše umjetnosti. Kad to kažu, onda znate da ne znaju ništa o tome, kao ni o suvremenim kretanjima u filmu i umjetnosti, a da ne spominju financije i tržište.
Grad i Ministarstvo trebali bi dati potporu i inicijalna sredstva, odnosno osigurati sredstva, primjerice odrediti da Zagreb film bude nositelj projekta, dati 80.000 eura da se kandidira za EU fondove. Ipak, malim koracima idemo do velikih promjena.
Vodila sam složene, velike i EU projekte, a ovo sam postavila kao javni servis koji nije u privatnom vlasništvu!
Do tada ću završiti i doktorat „Uloga digitalizacije u demokratizaciji filmske produkcije“.
Ovaj projekt ima za cilj stvoriti demokratičniji i vizionarski filmski krajolik očuvanjem prošlosti, promicanjem sadašnjosti i pripremom za budućnost kinematografije. Odgovara na potrebu digitalizacije, što je strateški cilj Grada, Republike Hrvatske i Europske komisije. Također služi filmskom tržištu jugoistočne Europe, kako profesionalcima tako i publici. Kao doktorand na ovoj temi, imam solidnu teorijsku pozadinu i strast prema aktivnoj filmskoj produkciji. Projekt se sastoji od tri segmenta: digitalizacija filmske baštine (filmski arhiv), prikaz suvremene produkcije (od 1990-ih do danas) i razvoj filmskog inkubatora koji integrira videoigre i film (suvremeni zahtjev filmske industrije – povećanje konkurentnosti). Projekt je samoodrživ jer reinvestira uloženo u filmsku produkciju. Veće tržište vodi do boljeg filma. Bez industrije nema umjetnosti, a bez umjetnosti nema identiteta.
Josipa: Kako vidiš položaj žena u filmskoj industriji. Sve je više ženskih redateljica, no koliko je još uvijek prisutan seksizam i stakleni strop?
Danijela: Položaj žena u europskoj filmskoj industriji još uvijek je daleko od jednakog položaja s muškarcima, unatoč određenom napretku i inicijativama posljednjih godina. Prema studiji Europskog audiovizualnog opservatorija, žene su predstavljale manje od jedne od četiri redatelja u Europi između 2016. i 2020. godine. Rodni jaz bio je manje izražen među producentima i scenaristima, pri čemu žene čine 33%, odnosno 27%. Međutim, žene su bile vrlo podzastupljene u tehničkim područjima kao što su kinematografija (10%) i skladanje glazbe (9%).
Seksizam i stakleni strop i dalje su prisutni u europskoj filmskoj industriji, što dokazuje razlika u plaćama, nepriznavanje i seksualno uznemiravanje s kojim se mnoge žene suočavaju. Izvješće Cineurope otkrilo je da su redateljice zarađivale u prosjeku 38% manje od svojih muških kolega u Europi. Štoviše, samo 17% filmova nominiranih za Europske filmske nagrade između 2012. i 2016. godine režirale su žene. Nadalje, pokret #MeToo razotkrio je rašireno zlostavljanje i diskriminaciju koju žene trpe u filmskoj industriji, ne samo od strane moćnih muškaraca poput Harveyja Weinsteina, već i od vršnjaka, kolega i institucija.
Stoga je još puno posla za postizanje rodne ravnopravnosti i raznolikosti u europskoj filmskoj industriji. Poduzeti su neki pozitivni koraci, poput Strategije rodne ravnopravnosti Eurimagesa, čiji je cilj postići jednaku raspodjelu financiranja koprodukcija između žena i muškaraca do 2020. godine, ili LUX Film Prize, koja podupire filmove koje su režirale žene i koji prikazuju jake žene. Međutim, potrebno je više akcija na svim razinama, od kreatora politike do filmskih profesionalaca, kako bi se stvorilo inkluzivnije i pravednije okruženje za žene u filmu.
Josipa: Snimila si film „Žene to mogu“ o iskustvima žena tijekom koronavirusa. Zašto ti je bilo važno dati upravo ženama glas i po kojem si kriteriju odabrala sugovornice?
Danijela: Film „Žene to mogu“ i moj intervju emitirani su na portugalskoj televiziji, ali ne i na hrvatskoj. Tada su Zagreb pogodili pandemija i potres. Snimala sam prazan park i ljude koji su bježali iz mog stana na devetom katu. Ostala sam unutra, vjerujući dizajnu nebodera iz 1960-ih. Da se sruši, ionako bismo svi umrli. To je bila ta sjajna slika prenesenog značenja, društvene situacije. Zanimalo me kako su se žene organizirale i pomogle zajednici usred krize. Svojim pričama o nesebičnoj pomoći razotkrili su probleme našeg društva i gradske vlasti. Film je imao dodatnu vrijednost: prikazan je u Bruxellesu na festivalu ženskog filma i na web stranici Europskog parlamenta, zajedno s mojim izjavama o njemu. Film prati priče triju žena koje su pomogle svojoj zajednici nakon potresa i pandemije u Zagrebu 2020. godine. Film razotkriva probleme gradske vlasti i društva kroz nesebičnu pomoć žena.
Josipa: Godinama si prisutna u medijima kao novinaraka i urednica. Kakav je položaj žena, moraju li se više dokazivati, doživljavaju li ih muške kolege ravnopravnima i jesi li ikad osjećala degradiranom na rodnoj osnovi?
Danijela: Suočila sam se s određenim izazovima i diskriminacijom kao žena u medijskoj industriji. Rekla bih da se žene moraju više truditi i dokazivati nego muškarci, te da se često susreću sa seksizmom i maltretiranjem od strane muških kolega i nadređenih. Također su žene nedovoljno zastupljene i marginalizirane su u medijima, posebice na pozicijama moći i odlučivanja. Zalažem se za više rodne ravnopravnosti i raznolikosti u medijima, kao i više potpore i solidarnosti među novinarkama.
Josipa: Pisala si i o iskustvima na Tinderu. Zašto je važno progovoriti o tome i imaš li osjećaj da unatoč deklarativnoj slobodi još uvijek postoji stigmatizacija poliandričnosti? Koliko konzervativni društveni trendovi stigmatiziraju slobodu žena?
Danijela: Moje pisanje istražuje seks i seksualnost izvan površne razine, ispreplićući humor, politiku i kulturu. Tinder je platforma na kojoj se ljudi tretiraju kao proizvodi, a proces odabira temelji se na konzumerističkoj logici.
Također promatram mnoga politička i društvena pitanja koja utječu na živote žena, poput postojanosti konzervativizma i primitivizma koji ograničavaju njihove izbore i slobode. Za razliku od likova u “Seksu i gradu”, koji uživaju u seksualnom oslobođenju bez potrebe za tradicionalnim vezama ili brakom, mnoge se žene još uvijek suočavaju s pritiskom da se prilagode staromodnom modelu nuklearne obitelji. Štoviše, primjećujem da je većina muškaraca koje susrećem manje obrazovana i kulturnija od mene, ali se i dalje prema meni ponašaju pokroviteljski i dominantno. Na društvenim mrežama koriste jezik koji je nepristojan, neprikladan, uznemirujući, pa čak i nasilan, ne pokazujući nimalo poštovanja ni empatije prema ženama.
Tinder je mjesto gdje ljudi stvaraju lažne profile i lažu o sebi, samo da bi vas razočarali kada ih osobno upoznate. Društvene mreže za pronalaženje seksa smatram nekom vrstom digitalnog bordela. Nude lažni osjećaj liberalizacije, dok društvo oko nas ostaje konzervativno. Žene bi trebale imati slobodu mijenjati muškarce kako žele, jer je prirodno da imamo više partnera i da ih same biramo. Moderna žena ne treba ovisiti ni o kome i ni o čemu. Zanimljivo je da žene često ostavljaju muškarce zbog sebe samih, zbog svog seksualnog oslobođenja, unutarnjeg mira, dok muškarci svoje partnerice najčešće ostavljaju zbog drugih žena. Mislim da smo svjedoci smjene vlasti.
Biti u braku u našem društvu izvor je znatiželje, ljubomore ili pritiska, primjerice kada ćete imati djecu? Seks i seksualnost su teme koje izazivaju konzervativne norme i vrijednosti našeg društva. Kad sam pokušala svoju kolumnu plasirati drugim medijima, svi su rekli da se to ne uklapa u njihovu uređivačku politiku. Oni su patrijarhalni i konzervativni mediji, ali stvarnost je drugačija. Činjenice im proturječe, a razlog je jednostavan: boje se gubitka publike ili suočenja s pravnim problemima ili pritužbama uvrijeđenih čitatelja. Istina boli a ne ljubav.
Josipa: Surađuješ s brojnim ženskim udrugama i udrugama civilnog društva. Kako doživljavaš aktivizam danas? Ponekad se čini da se događa polifonija glasova, puno je nijansi, kao da se scena fragmentira, a izazovi su brojni. S obzirom na to da radiš i PR, što misliš, kakav je medijski doseg inicijativa za ženska prava? Je li hrvatsko društvo prijemčivo za rodne politike i koji su problemi?
Danijela: Kad se bavim PR-om, dopirem do puno ljudi, iako hrvatsko društvo nije otvoreno za rodnu politiku. Problemi su u tome što je problem nevidljiv, pa živimo u društvu koje ignorira ili negira probleme ili kaže „meni se ovo nikad nije dogodilo“, a onda se ponaša kao da problem ne postoji. Problem seže od staklenog stropa do silovanja. Drugi problem je što kada govorimo o femicidu, ljudi pitaju, što je s muškarcima? Koliko je muškaraca ubijeno? Uvijek im je stalo do osjećaja i neke lažne ravnoteže. Muškarci nisu fokus, žene jesu, a problem je femicid. Sama riječ sadrži “žena”, tako da su žene u fokusu. Žao mi je što tako agresivno donosimo zaključke.
Pojedinačne rasprave u medijima su zaista bolne, to je kao da je tema Holokaust pa onda u studio dovedu Židova, a s druge strane obratiš pažnju na Hitlerove osjećaje pa mu daš prostora da kaže nešto o Holokaustu i kako je bilo nacistima. Tako se danas u medijima prezentiraju teme o nasilju nad ženama, a da ne govorimo o senzacionalističkim naslovima “Previše ju je volio, pa ju je ubio”, to su naslovi koji stvaraju zbunjujuće, kontradiktorne osjećaje, kao da je u redu biti nasilan i pun ljubavi. Seks je nasilan čin. Tako to izgleda. Nevjerojatno je kako se muško-ženski odnosi svode na seksualnost i spolne razlike, umjesto da se jednakost pronađe na razini roda.
Danijela Stanojević / Foto: privatni album
Josipa: Radiš PR za “Milijarda ustaje protiv nasilja”… možeš li predstaviti projekt, reći nešto o dosadašnjem iskustvu i planovima za dalje?
Danijela: Jedanaest godina na Valentinovo, “Milijarda žena ustaje protiv nasilja” je umjetničko-kulturno-aktivistički događaj koji se održava u 200 zemalja, uključujući Hrvatsku i regiju. Pokrenula ga je Eve Ensler, autorica “Vagininih monologa”, uz podršku Jane Fonde i Roberta Redforda. Svake godine napravim film koji je dio većeg filma prikazanog na Sundance Film Festivalu. Ovaj projekt je stresan, ali nagrađujući za mene kao menadžericu. Pozivam i aktiviram umjetnike koji volontiraju svoju umjetnost i strast za ovu svrhu. Također molim institucije da nas podrže prostorom i novcem za tehnički dio. Prošle godine imali smo dvodnevnu proslavu na Cvjetnom trgu uz najbolju kulturno-glazbenu scenu poput Marka Lucijana Hraščanca, Čipkica i Tomislava Balale, Remi, Sare Renar, Pol’ devet kod Sabe, Drum n’ bijes i mnogi drugi. Podržale su događaj plesačice i koreografkinja Aleksandra Madsen. Podršku su nam dali i Fred Matić te pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić. A sve je to inicijativa 25 ženskih udruga.
Ove godine program će trajati tijekom cijele godine s brojnim filmovima žena ili o ženama, nakon čega slijedi trodnevni festival. 14. veljače u ZPC-u ponovno prikazujemo kazališnu predstavu Rone Žulj “Pjesme za dobre djevojčice”, gdje smo prošle godine imali sjajnu podršku Snježane Abramović i ekipe ZPC-a. Ove godine dizajnirala sam program koji u središte stavlja film, ženske autorice i filmove koji tematiziraju žene. Nakon filmova bit će i mnogo panel diskusija, a kontaktirala sam i francusko veleposlanstvo jer želim pozvati poznatu dokumentaristicu i feministicu iz Pariza. Također sam surađivala s njima na njihovim ženskim pitanjima i politikama, kao što su feministička diplomacija i društvene mjere koje nadziru nasilnika umjesto da izoliraju ženu s djecom. Razgovarat ćemo o mnogim temama i obilježiti sve važne datume. Otvorila sam i suradnju s Udrugom Domino, što me jako veseli jer imaju zanimljive projekte a odlučni su u tome da podrže sve.
Josipa: Možeš li predstaviti svoj umjetnički rad? Pišeš, radiš filmove, što te u tom segmentu najviše zanima?
Danijela: Kao novinarka i scenaristica, imam smisla za pisanje zanimljivih tekstova. Međutim, imam i strastven projekt koji je predugo bio na čekanju: roman koji se fokusira na žene i njihove priče. Roman sadrži simboličnu sliku koja odražava mnoge činjenice koje sam iznijela u intervjuu. Nadam se da ću to završiti do kraja godine, unatoč zauzetosti.
“Postati majka” naziv je mog dokumentarnog filma koji istražuje emocionalne i psihološke borbe parova, uz biološke, filozofske, sociološke i ekonomske aspekte. Film prati priče nekoliko parova koji su se odlučili za umjetnu oplodnju kao svoju posljednju nadu da dobiju dijete. Kroz intervjue, zapažanja i osobna razmišljanja, film otkriva nade, strahove, radosti i boli koje ovi parovi doživljavaju tijekom procesa. Film također pokazuje kako umjetna oplodnja utječe na njihove odnose s njima samima, njihovim partnerima, njihovim obiteljima i njihovim zajednicama.
Film postavlja neka važna pitanja o ulozi i značenju umjetne oplodnje u našem društvu i čovječanstvu. Na koji način umjetna oplodnja izaziva ili jača tradicionalne predodžbe o obitelji, roditeljstvu, rodu i identitetu? Kako to utječe na ravnotežu između prirode i tehnologije, između stvaranja i manipulacije, između života i smrti? Kako ono odražava krhkost i otpornost ljudskog života i paradoksalnost našeg postojanja? Ovo su neka od pitanja za koja se nadam da ću izazvati kod gledatelja mog filma.
Umjetna oplodnja složena je i kontroverzna tema koja ima brojne implikacije na umjetnost, znanost i društvo. To je također osobna i intimna tema koja dotiče živote mnogih ljudi koji žele imati dijete. Moj dokumentarni film “Postati majka” ima za cilj uhvatiti višestruku stvarnost umjetne oplodnje i potaknuti empatiju i razumijevanje među gledateljima. Vjerujem da ovu temu vrijedi snimiti jer otkriva nešto bitno o našem ljudskom stanju i našem potencijalu za rast i promjenu.
Jedna od najfascinantnijih i najkontroverznijih tema današnje umjetnosti i znanosti jest umjetna oplodnja, odnosno proces stvaranja ljudskog bića bez spolnog odnosa. Mnogi ljudi, uključujući i neki moji prijatelji i poznanici, iz različitih razloga biraju ovu metodu začeća. Međutim, to nije lak ni jednostavan proces. Uključuje mnoge izazove i dileme u biološkim, filozofskim, sociološkim i ekonomskim aspektima ljudskog života. U ovom filmu istražit ću emocionalne i psihološke učinke umjetne oplodnje na parove koji joj se podvrgnu, kao i implikacije za naše društvo i čovječanstvo u cjelini.
