Piše: Nika Šintić
Na prošlogodišnjoj međunarodnoj konferenciji „Demografske promjene u Europi: Praktična rješenja Europske komisije“ premijer Plenković navodi sljedeće točke djelovanja kao najviše prioritete u tekućem desetljeću: demografska revitalizacija, dekarbonizacija, digitalizacija i obrazovanje. Iako ne mogu ustanoviti nabraja li premijer ova četiri područja po kakvom vrijednosnom redoslijedu, demografija u hrvatskoj javnosti ipak izaziva više zebnje od školovanja i izobrazbe. Godine 2020. formiran je i Središnji državni ured za demografiju i mlade (SDUDM) kao nadležno državno tijelo koje na horizontalnoj, međuresornoj razini ima preuzeti poslove dotadašnjeg Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. U ožujku ove godine Hrvatski sabor iznosi i Strategiju demografske revitalizacije Republike Hrvatske do 2033. godine kao višesektorski dugoročni akt strateškog planiranja i postavljanja smjernica javnim politikama. Plenković će pritom kao ključne izazove izdvojiti povećavanje fertiliteta i produživanje radnoga vijeka.
Strategija, povremeno i prozivana zbog manjka jasnih instrukcija te viška frazeologije i općih koncepata preuzetih iz generalnog dokumenta Europske komisije, naglašava neophodnost razmatranja modernih populacijskih politika u sprezi s temeljnim ljudskim pravima i ravnopravnosti spolova. Plenković, doduše, u određivanju uporišta njihove provedbe ovaj kriterij izostavlja. Možda je posrijedi omaška, a možda i odraz tenzije između tradicionalističkog pregnuća za očuvanjem hrvatskog identiteta te zahtjeva modernog, nacionalne granice nadilazećeg svijeta.
Ova dijalektička napetost razrješava se varljivo jednostavno: kultiviranjem zadovoljnih, podržanih, emancipiranih ljudi i inkluzivne zajednice koju će ti isti ljudi htjeti reproducirati. Situacija u Hrvatskoj stoga je prilično indikativna; kako ističu demografi Ivan Čipin i Petra Međimurec, niski fertilitet na našim prostorima odraz je nesposobnosti hrvatskog društva da samo sebe reproducira, i to unatoč visokom vrednovanju obiteljskih veza i tradicionalnog braka. Što onda ne valja? Čipin i Međimurec naslućuju kako bi problem mogao ležati u spolnoj neravnopravnosti u privatnoj sferi, ali i duljem ostanku odrasle djece s roditeljima, čime se odgađaju sve važne životne tranzicije.
Što se tiče spolne nejednakosti, jedna od njezinih glavnih pretpostavki svakako je ideja da se ženska bića samoostvaruju kroz rađanje djece. Ta se ideja vjerojatno uklapa u nacionalističko-identitarne narative, a slijedom toga i u prvi od dva premijerova istaknuta prioriteta za demografiju, ali nipošto u ideju inkluzivne zajednice emancipiranih, sretnih i slobodnih ljudi. Ako će pak za velik dio žena sloboda uključivati zasnivanje obitelji, dužnost je zajednice da je u tome zagrli onoliko koliko je moguće. Međutim, sociologinja Silva Mežnarić drži da takvi uvjeti još nigdje nisu ostvareni:
„Opterećenje u životu žene ne da je drugačije nego je kompleksnije i veće od drugog spola koji je bio odlučujući već stoljećima, a socijalna politika mora izravnati te račune i učiniti da se opterećeniji članovi zajednice osjećaju komforno“, kazala mi je u nedavnom razgovoru.
Opterećenost tih opterećenijih članova zajednice osjetna je na čitavoj starosnoj vertikali, što nas dovodi do drugog Plenkovićevog prioriteta, a to je produženje radnoga vijeka.
Poput brojnih drugih europskih zemalja, u Hrvatskoj je nakon Drugog svjetskog rata započeo proces demografskog starenja, obilježen, napose nakon 1991. godine, padom stanovništva, niskim fertilitetom, produljenim očekivanim trajanjem života i negativnim migracijskim saldom. Štoviše, ukoliko se ovakvi demografski trendovi nastave, stručnjaci predviđaju da će do 2040. godine medijalna dob u Hrvatskoj porasti na čak 50 godina.
Demografske analize dobivaju gotovo sumoran ton kada starost tumače iz perspektive rastućih troškova mirovinskog i zdravstvenog sustava te pada udjela radništva, što i nije neobično, budući da za državu starost predstavlja više socijalni negoli biološki fenomen. Ipak, sagledana iz kuta osoba na koje se odnosi, ta ista socijalna dimenzija starenja granat će se u ponešto drukčije rukavce. Tada se navedenim problemima pridružuje i komodifikacija i komercijalizacija starenja (kroz staračke domove, ali i tzv. srebrnu ekonomiju), problem samačkih starih kućanstava, siromaštvo i, dakako, društvena marginalizacija.
Iz svega ovoga slijedi kako se čistim zakonodavnim rezom, poput podizanja dobne granice za umirovljenje, neće razriješiti sva kompleksnost vezana za ovaj neumitan dio životnog ciklusa. S obzirom na entuzijazam pojedinih političarskih koterija i moćnih fundamentalističkih udruženja oko demografskih pitanja, iznenađuje činjenica da, izim bazičnih analiza, društvene posljedice starenja u Hrvatskoj ostaju nedovoljno istražene. Razlog bi mogao ležati u fokusu na pronatalitetne mjere, svedene na blagoslov samoga dolaska na svijet; možda je ta početna iskra dovoljna da čovjeku osvijetli ostatak životnog puta.
Bilo kako bilo, sociologija starenja donedavno se uopće nije postavljala kao istraživačka tema, budući da je dob, slično spolu, smatrana nepromjenjivim fiziološkim obilježjem. U drugoj polovici 20. stoljeća razvija se nekoliko dominantnih pristupa starenju, a to su teorija smanjene aktivnosti, teorija aktivnog starenja te konfliktna teorija starenja.
Teorija smanjene aktivnosti svodi se na poticanje starijih članova zajednice da svoje djelatnosti, autoritet i uloge prepuste mlađim generacijama, i u Hrvatskoj je tvorila glavni okvir za promišljanje ove teme sve do Zakona o radu 2014. godine. Danas je razvidno kako rastuća količina stanovništva u trećoj životnoj dobi diskvalificira već i samu primisao sličnih praksi. Teorija pak aktivnog starenja, spomenuta i u Plenkovićevom govoru prilikom iznošenja smjernica djelovanja za poboljšavanje demografske slike, usredotočena je na autopercepciju starih ljudi i njezin pozitivan učinak na osobno zdravlje i, posljedično, okolinu. Ovaj krajnje individualistički pristup kritički se oslovljava u teoriji konflikta, koja u računicu uvodi i strukturne zapreke poput dobne, spolne i klasne diskriminacije. Čak i ovlašni pregled povezanih statistika upućuje na pogođenost ovog trećeg pristupa: prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz 2019. godine stopa rizika od siromaštva za osobe starije od 65 godina iznosila je čak 30,1%, otkrivajući velik nesrazmjer među spolovima s postotkom od 33,6% za žene te 24,9% za muškarce; 2023. godine ta je stopa narasla na 34,8%, iznoseći 29,3% za muškarce te 38,8% za žene. Na neimaštinu se nadovezuje i zdravstveno stanje, koje je za otprilike polovicu članova siromašnih kućanstava vrlo loše; samo je, otkriva se u projektu Ekonomika starenja u Hrvatskoj provedenom na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, 5 od 100 pojedinaca iz takvih kućanstava vrlo dobrog zdravlja, usuprot njih 34 u kućanstvima bez financijskih teškoća. Nadalje, žene starije od 50 godina imaju za 50% veće izglede oboljeti od malignih bolesti nego njihovi muški vršnjaci. Participacija starijih ljudi na tržištu rada u Hrvatskoj je također jedna od najnižih u Europi, pokazujući opet velik nesrazmjer po rodnom uzorku sa 15% manjom zaposlenosti starijih žena. Žene znatno zaostaju i u kontekstu informatičke pismenosti, obrazovne strukture i brojnih drugih vještina.
Unatoč univerzalističkom pozicioniranju Ministarstva za demografiju te opetovanom naglašavanju svetosti obitelji, država, izgleda, ne polaže puno računa niti na podržavanje njezinih članova kroz razne životne faze, niti na žene koje se i dalje nastoji zakračunati u zatvorene familističke krugove. Je li takva zajednica nešto što doista želimo reproducirati?