Razgovarala: Ivana Perković Rosan
Mariela Marković, profesorica hrvatskog jezika u Pomorsko-tehničkoj školi u Dubrovniku, već godinu dana s kolegicom Marijom Matanom-Bazdan provodi projekt Živa knjižnica s ciljem da se dijalogom smanje predrasude i poveća tolerancija. Ova se svestrana Dubrovkinja, usto, već pet godina educira za geštalt psihoterapeuta, a bavi se i politikom, točnije, koordinatorica je stranke Srđ je Grad. S Marielom smo razgovarale o Živoj knjižnici, ali i o njezinu iskustvu u politici te o geštalt psihoterapiji.
Recite nam što je to Živa knjižnica, kada je projekt pokrenut u Dubrovniku i kakve su reakcije?
Živa knjižnica jedna je metoda ili koncept u kojem ljudi „posuđuju“ druge ljude umjesto knjiga. Žive knjige zapravo su osobe koje dijele svoje životne priče, iskustva, i perspektive s „čitateljima” (ljudima koji ih posuđuju). Ove knjige obično predstavljaju pojedince koji se suočavaju s određenim predrasudama, diskriminacijom ili stereotipima zbog svojih identiteta, pozadina ili životnih iskustava. Ja sam o živoj knjižnici čitala i jako mi se svidio taj koncept i htjela sam ga ponuditi našim srednjoškolcima u Dubrovniku. Zajedno s kolegicom Marijom Matanom-Bazdan iz Ekonomske i trgovačke škole Dubrovnik osmislila sam projekt, prijavila ga na Ministarstvo znanosti i obrazovanja i onda smo, nakon naše edukacije, krenule u realizaciju i tako smo prvu živu knjižnicu organizirale na proljeće 2023. godine. U njoj su sudjelovali samo učenici naših dviju škola, a ove smo godine odlučile projekt proširiti i u suradnji s Art radionicom Lazareti u proljeće 2024. organizirali smo drugo izdanje i tom su prilikom sudjelovali učenici svih srednjih škola. Koliko smo uspjeli izbrojati, bilo je preko 120 učenika i reakcije su zbilja sjajne. Svi, i „žive knjige“, naši sugrađani, volonteri, ali i učenici i nastavnici jedva čekaju novo izdanje za koje vjerujemo da ćemo organizirati na proljeće sljedeće godine.
Projekt Živa knjižnica / Foto: privatni album
Tko je sve gostovao kao Živa knjiga i gdje su se sve održavale?
U prvoj Živoj knjižnici sudjelovalo je pet naših sugrađana, imali smo svećenika, homoseksualca, osobu koja je prošla pakao ovisnosti i izlječenja, osobu koja je u invalidskim kolicima i djevojku koja je rodila dok je bila još u srednjoj školi. U drugom izdanju imali smo mladu ženu iz Ukrajine koja živi u Dubrovniku, mladog čovjeka Nepalca koji je isto naš sugrađanin, osobu s anksiozno-depresivnim poremećajem, zatim našeg najpoznatijeg paraolimpijca, potom mladu ženu koja je ostavila karijeru doktorice znanosti i zajedno se sa svojim suprugom na Pelješcu bavi proizvodnjom ekoloških vina, a ponovili smo i dvije knjige od prošle godine: „Iz pakla u slobodu“ i „Neka to rade u svoja četiri zida“.
Glavni cilj projekta je smanjiti diskriminaciju i predrasude?
Cilj je žive knjižnice da se kroz dijalog i živi kontakt među ljudima poveća razumijevanje i međusobno uvažavanje, a samim time rezultat je smanjenje predrasuda.
Profesorica ste hrvatskog jezika u Pomorsko-tehničkoj školi gdje prevladavaju muški učenici, mijenja li se i na tom području išta, odnosno ima li s godinama više djevojaka koje se odlučuju na upisivanje Pomorske škole?
Broj učenica nije u porastu, barem ne onoliko koliko bismo mi željeli, često je to jedna do dvije učenice po generaciji. Mislim da glavni razlog nije toliko u tome da nema interesa za ta zanimanja, već percepcija naše škole kao „muške škole“. I ja jednostavno mogu razumjeti djevojčice koje imaju 15 godina i kad biraju srednju školu, nije im se baš lako odlučiti za školu gdje će vjerojatno biti jedine djevojke u razredu. Jednostavno to zaista nije lak izbor i zaista se divim svakoj od njih koja to odluči i koja u tome ustraje.
Foto: privatni album
Koliko novije generacije čitaju, primjećujete li promjene u odnosu na prijašnje generacije?
Mislim da je općepoznato da današnji srednjoškolci malo čitaju. Ako ih se na neki način uspije natjerati na tu egzibiciju, malo toga razumiju, teško sami uočavaju bitno i teško pounutruju taj književni svijet. To je naša svakodnevna borba, ali mislim da se ta borba ne odnosi samo na mlade ljude, mislim da svi malo ili manje čitamo, društvene mreže i razne aplikacije učinile su da smo sve manje u stanju fokusirati se na pisanu riječ. Mladima je tim teže jer to je gotovo jedini svijet koji oni poznaju.
Pet godina se educirate za geštalt psihoterapeuta, kako ste se odlučili za taj studij?
Oduvijek sam se zanimala za te čudesne prostore duše u koje možemo proniknuti na razne načine, a psihoterapija je jedan od njih. Na edukaciju na psihoterapeuta odlučila sam se jer sam željela osvijetliti svoje duboke rane i posložiti kockice svoga života. U nekom sam trenutku osvijestila da neke svoje mrakove više ne mogu osvjetljavati sama i da mi treba netko da mi malo ponjeguje dušu. A onda sam odlučila da mogu probati postati ta koja njeguje duše drugima. Darovala sam sebi tu još jednu dodatnu mogućnost da prateći drugoga, njegujem i sebe. Geštalt volim jer je nježan i s puno uvažavanja za ono što jest i ono što je bilo gleda u ono što će možda biti.
Foto: privatni album
Koordinatorica ste stranke Srđ je Grad, kakva su Vaša iskustva u politici? Koji su razlozi, po Vašem mišljenju, zašto su žene u hrvatskoj politici još uvijek u manjini?
Politika je za mene umjetnost borbe za javno dobro, pravednost i opću korist. Upravo zbog ovakve definicije, iskreno, mislim da više pripada ženama. Nažalost, u hrvatskoj je politici još uvijek premalo žena, iako je zadnjih godina sve vidljivije da je ženski glas sve snažniji i prisutniji. Muškarci će reći da je premalo žena zato što žene nemaju toliki interes za bavljenje politikom, ja se s tim ne bih složila. Mislim da jednostavno oni prečesto ispune taj pješčanik u kojem se igraju samo svojim muškim prijateljima pa nekako ne ostavljaju prostor ženama. A onda ako joj i prepuste neko mjesto, odmjeravaju joj haljine, cipele, svaku riječ, provjeravaju je kakva je žena, je li majka, kakva je majka, zna li razvući pitu i napraviti sarmu. Žele joj dokazati da nije dovoljno ni žena (po njihovim kriterijima), a kako će tek onda biti dovoljno muškarasta da bi se uopće mogla baviti politikom. Potrebna je velika snaga i volja da u tom kontekstu žene shvate da ne moraju kao oni jer zapravo mogu bolje, sadržajnije i pravednije. Moje iskustvo u politici nije veliko, a opet skupilo se nešto više od desetljeća, na ovaj ili onaj način. Svojim sam primjerom dokazala da sam u nekim vrlo važnim trenutcima za Srđ je Grad, ali i za sam grad Dubrovnik, bila hrabrija od mnogih mojih muških kolega. Međutim, moram reći da su i onda (2013. godine) neki moj čin ulaska u Gradsko vijeće Grada Dubrovnika vidjeli kao pokušaj da me neki muškarac tamo progura. Da bi valjda gurao neki svoj program. Jer kako bi to moglo biti nešto moje?! Nije bilo onda lako nositi se s tim, danas mi je to donekle smiješno, ali samim tim imam potrebu govoriti o tome.
Stignete li uz sve to i pisati poeziju?
U zadnje vrijeme malo pišem, ali nekako mislim da to nije zbog toga što ne stignem, možda je zbog toga što se sebi i drugima u ovog fazi života više približavam nekim drugim sredstvima, možda baš psihoterapijom. Na jedan čudesan način, poezija i psihoterapija su samo različiti koraci istog plesa. Plesa duše.
