Ivana Perković Rosan
Polovica djevojaka u Hrvatskoj provodi neki oblik dijete, 0.5 posto ima anoreksiju, a između jedan i tri posto bulimiju. Zabrinjavajući su to podaci o kojima se nedavno govorilo u Hrvatskom saboru, a koji su nam bili povod za razgovor sa savjetodavnom terapeutkinjom za poremećaje hranjenja dr. sc. Jelenom Balabanić Mavrović koja je ujedno izvršna direktorica Centra za poremećaje hranjenja BEA. S ovom stručnjakinjom razgovarale smo o njenoj knjizi ‘Poremećaji u hranjenju u kapitalističkom društvu, super žena ili super promašaj’, o različitim oblicima poremećajima u prehrani i znakovima da se treba potražiti stručna pomoć.
Prije dvije godine predstavili ste knjigu ‘Poremećaji u hranjenju u kapitalističkom društvu, super žena ili super promašaj’, možete li nam malo više reći o knjizi?
Knjiga je nastala na rezultatima istraživanja koje sam provela u sklopu mog doktorskog rada. Osjećam se počašćenom što mi je dvadeset djevojaka i mladih žena oboljelih od anoreksije i bulimije dopustilo da uđem u njihov intimni svijet i da kroz dubinske intervjue zahvatim njihove snove, tuge i traume. Bilo mi je važno provesti kvalitativno istraživanje kako bismo se odmaknuli od brojeva i statistike te kako bismo predstavili duboko ljudski sadržaj s kojim se svi možemo barem djelomice poistovjetiti. Nadam se da je nakon čitanja moje knjige unutrašnji svijet značenja žena oboljelih od poremećaja hranjenja postati vidljiviji i lakše razumljiv.
Svatko tko je obolio od anoreksije ili bulimije misli da je jedini i da ga nitko ne može razumjeti. Ipak, kada se objedine i analiziraju iskazi oboljelih žena, uočavaju se zajedničke teme poput dubokog uvjerenja da one sebi nisu dovoljno dobre i vrijedne, te da postoji nešto istinski ograničavajuće u rodnoj ulozi žene protiv čega se oboljele svjesno ili nesvjesno bore. Odmicanje od uloge tradicionalne žene koja je percipirana kao žrtva i osoba koja je tu da ispunjava potrebe i očekivanja drugih, često se zamjenjuje nedostižnim idealom savršene žene, koja izgleda besprijekorno, ima fantastičnu karijeru i ispunjen obiteljski život, pametna je, obrazovana i ostvarena na svim poljima. Suočene s takvim nerealnim idealom, mlade žene se mogu osjetiti nedovoljno sposobne da ga postignu, što može dovesti do krize identiteta i odustajanja od odrastanja. To je samo jedan od aspekata bogatog unutarnjeg svijeta mojih ispitanica koje sam prezentirala kroz knjigu. Osim utjecaja rodnih uloga na samopoimanje oboljelih, istraživala sam i odnos prema tijelu i hrani, te ulozi sporta u nastanku i održavanju poremećaja hranjenja.
Većina poremećaja u prehrani vezana su uz djevojke i žene, zašto su žene toliko pod pritiskom da moraju savršeno izgledati?
Poremećaji hranjenja vezani su uz nezadovoljstvo svojim izgledom i potrebu da kroz kroćenje tijela postignemo osjećaj vrijednosti, reda, čistoće, ispravnosti. U društvu se provodi moralizacija hrane i tijela pa uz mršava tijela i kontroliran unos hrane vezujemo pojmove poput discipline, uspjeha, osobne vrijednosti, dok debela tijela i prejedanje nažalost nepravedno asociramo sa lijenosti, porocima, slabim karakterom. Kada bi izgled bio pitanje samo estetike, poremećaji hranjenja ne bi postojali, no uz tijelo se vezuje toliko emocija, ljutnje, tuge, straha, potrebe da sami sebe kaznimo… da na kraju tijelo postaje ogledalo naših unutarnjih stanja.
Uz to živimo u doba društvenih mreža u kojem su mladi ljudi cjelodnevno izloženi slikama tzv.savršenih tijela i beskrajnih savjeta o vježbanju, zdravoj hrani, gladovanju, da je teško izbjeći uspoređivanje na svoju štetu. Pubertet i adolescencija su inače ranjiva razdoblja za većinu mladih, u kojima se preispituje svoje mjesto u svijetu, teži se za odobravanjem vršnjaka, pripadanjem grupi i popularnosti, pa kada djeca i mladi krenu držati dijetne režime, nalaze se u 18 x većem riziku za razvoj poremećaja hranjenja nego osobe koje ne drže dijetu.
Djevojke su i dalje puno ranjivije za razvoj poremećenog odnosa prema hrani, no nažalost i sve više mladića razvija poteškoće na tom području, posebice sa mišićnom dismorfijom (bolest teretane, bigoreksija).
Veliki broj poremećaja u ishrani počinju s dijetom, a sve veći problem je i ortoreksija, kako razlikovati ortoreksiju od normalne želje da se čovjek zdravo hrani?
Naravno da je poželjno paziti na raznovrsnu i uravnoteženu prehranu, te davati prednost domaćim neprocesuiranim namirnicama. Međutim, kada to postane opsesija, kada izbjegavamo izlazak s prijateljima jer će oni jesti nešto izvan naše “dozvoljene hrane” ili kad mislite da je svaki zdravstveni problem direktno vezan uz to što ste prethodni dan pojeli- moguće je da razvijate ortoreksiju. Osobe s ortoreksijom znaju gledati na ljude koji se “obično” hrane kao na svojevrsnu nižu vrstu a sebe vidjeti kao njima superiorne. Ponekad se dogodi i snažna somatizacija, uvjerenje kako se sve naše emocionalne ili fizičke tegobe mogu riješiti kroz izbacivanje neke namirnice ili usvajanjem još strožeg načina hranjenja.
Koji su rani znakovi upozorenja kod anoreksije i bulimije na koje roditelji trebaju obratiti pozornost?
Roditelji mogu prepoznati znakove poremećaja hranjenja već u početnoj fazi ukoliko je riječ o značajnom mršavljenju. Ostala tipična ponašanja uključuju izbjegavanje zajedničkih obroka uz izliku da je osoba ranije jela, vaganje hrane, brojanje kalorija te podjela hrane na dozvoljenu i zabranjenu. Ukoliko s vama ruča dijete/ mlada osoba može jesti izrazito polako, sjeckajući hranu na sitne komade, te dugo žvakati hranu. Nakon obroka je moguće udaljavanje u wc, kupaonicu ili sobu kako bi osoba povratila hranu ( u slučaju purgativnog oblika poremećaja) a treba pripaziti i na zloupotrebu laksativa i duiretika te opsesivno vježbanje. Najčešće, raspoloženje oboljelih osoba postaje promjenjivo, osoba se povlači u sebe i postaje opsjednuta sa svojim izgledom.
Važno je napomenuti kako svaka osoba na svoj način doživljava poremećaj hranjenja, i ponekad prođu godine prije nego okolina sazna za njihovu borbu. To je posebno često kod bulimije.
Jelena Balabanić Mavrović / Foto: privatni album
Zbog poremećaja u prehrani pati cijela obitelj, a ne samo oboljeli koji rijetko prihvaća da ima problem. Koje je rješenje?
Poremećaji hranjenja su vrlo zahtjevni za liječenje: prva je prepreka visoka ambivalencija kod same oboljele osobe, koja niti sama nije sigurna želi li se liječiti, je li izliječenje uopće moguće te hoće li je itko razumjeti u njihovoj boli. Oporavak od poremećaja hranjenja prosječno traje 4 do 6 godina, tako da je pred oboljelom osobom ali i članovima obitelji dugačak put promjene. Oboljeloj osobi je puno lakše ukoliko se i roditelji educiraju o poremećaju, nauče bolje komunicirati a u nekim slučajevima je poželjna i obiteljska ili partnerska terapija.
Većina oboljelih od poremećaja hranjenja će se oporaviti, ali put je iznimno zahtjevan, te uključuje i tjelesnu stabilizaciju i psihoterapijski rad. U liječenju anoreksije, bulimije, poremećaja prejedanja i drugih oblika poremećaja hranjenja nema prečice, odnos prema hrani je samo simptom puno dubljih emocionalnih teškoća pa stoga rečenice “samo jedi” ili “prestani povraćati” ne donose rješenje.
Ipak, i najduži put počinje prvim korakom, a javljanje stručnjaku u kojeg imate povjerenja može vam pomoći da krenete prema oporavku.
