Piše: Ivana Perković Rosan
Hrvatska mreža protiv siromaštva (HMPS) već osam godina dodjeljuje nagradu ‘Svjetionik’ novinarima koji na dostojanstven način izvještavaju o siromaštvu i socijalnoj isključenosti. Posebnost ove nagrade jest što su u žiriju isključivo osobe s iskustvom siromaštva. Ove godine nagradu je dobila novinarka portala IstraIN Iris Foriš za članak ‘Zamislite da živite u šupi ili barci’. S Foriš smo razgovarale o nagradi, kao i o novinarstvu općenito te o potrebi da se više mjesta u medijima daje temama od šire društvene važnosti. Inače, dodjelu nagrade za dostojno izvještavanje pokrenula je 2011. godine Austrijska mreža protiv siromaštva, a od 2016. projekt se proširio i na druge europske države, među kojima i na Hrvatsku.
Prvo da Vam čestitamo na nagradi ‘Svjetionik’. Kako ste se osjećali kada ste čuli da ste Vi nagrađeni za tekst ‘Zamislite da živite u šupi ili barci’ i to baš jednoglasnom odlukom?
Puno vam hvala! Budući da sam ‘friško’ s fakulteta i da u struci službeno radim evo niti godinu dana, malo je reći da sam bila počašćena i iznenađena što su odabrali baš moj rad. Prijavila me kolegica iz redakcije iznenada, nisam imala nikakvih očekivanja, osobito jer je bila vrlo jaka konkurencija. No, mislim da to nije toliko ni važno, već mi je drago da rad s vrlo važnom problematikom pročita što više ljudi i to me baš veseli.
Posebnost ove nagrade jest da žiri čine isključivo osobe s iskustvom siromaštva i to ovoj nagradi daje još veću težinu?
Definitivno! Drugačije je kada znaš da su ga odabrale osobe koje se zbilja nalaze, ili su se nekada nalazile, u situaciji o kojoj pišeš u tom tekstu. Mislim da je jedna od najvažnijih svrha novinarskog posla da daš glas slabijima, tišima, onima kojima je to potrebno, osjetljivim članovima društva, a ako oni to prepoznaju kao nešto pozitivno što može promijeniti pogled ljudi na njihov problem, pomoći im u njihovoj situaciji, ili samo postaviti pozitivan primjer drugima – nema ništa ljepše od toga! Na dodjeli sam i upoznala neke od članova žirija, i ono što me najviše ispunjava jest činjenica da su oduševljeni dobrom praksom u Puli i Istri, onime što je napravila Udruga Institut u suradnji s Gradom Pulom i pozitivnim primjerom koji daju za cijelu Hrvatsku.
Iris Foriš i Varja Bastiančić, voditeljica pulske Udruge Institut i idejna začetnica projekta prenoćišta za beskućnike u Puli na dodjeli nagrade ‘Svjetionik’ u prostorijama Matice hrvatske / Foto: privatni album
Što vas je potaknulo da radite na ovoj priči?
Povod pisanja članka je bio Svjetski dan siromaha koji se obilježava 19. studenog, a htjela sam porazgovarati upravo s Varjom Bastiančić iz pulske Udruge Institut jer je otvorenje prvog prenoćišta za beskućnike u Hrvatskoj stvarno velika stvar. Osim obilježavanja važnih međunarodnih i svjetskih dana, u redakciji nam je važno progovarati o problemima u društvu, osobama koje trebaju pomoć, pozivamo na pomoć i slično. Velike zahvale idu mojoj sugovornici Varji s kojom se nisam morala previše dogovarati, već smo se spontano dogovorile da navratim kod nje u Udrugu kada sam se našla u Puli.
Koliko su ovakve nagrade važne kao poticaj da se više piše o socijalnim problemima u našoj državi?
Vrlo su važne i hvala Hrvatskoj mreži protiv siromaštva što ova nagrada postoji. Međutim, mnogi novinari ne idu za time, nisam ni ja išla pisati članak zbog ove nagrade, nego se naknadno dogodila. Dakle, mislim da treba apelirati na glavno uredništvo, da istražuje nagrade poput ove i potencira razgovor o ovim temama i bavljenje socijalno važnim temama, ali mislim da je i na samom novinaru ili novinarki da se bavi takvim problematikama, bez obzira na nagrade. Nagrada nije na odmet, ali ovdje je važnija novinarska etika i naše osobne vrijednosti i preference kada pišemo ili govorimo o nečemu.
Kada ste znali da se želite baviti novinarstvom i koje teme Vas posebno zanimaju?
Da budem iskrena, zapravo sam prvo htjela upisati logopediju! Malo ih se upisivalo pa nisam upala uz sve napore, no nekako mislim da je stvarno tako trebalo biti. Upisala sam komunikologiju na Fakultetu Hrvatskih studija u Zagrebu i krenula volontirati na Radio Studentu, gdje se zapravo rodila ta ljubav prema novinarskom poslu. Zanimljivo je to što je većina mojih kolega na faksu bila okrenuta prema Odnosima s javnošću i na novinarskim se kolegijima puno govorilo o problemima u novinarstvu, to što je druge odbilo mene je možda baš privuklo ovome poslu. Mislim da su najveći heroji među kolegama istraživački novinari i da se jako teško nositi s pritiscima, prijetnjama, no da je upravo pronalazak istine poanta ovog posla. Skidam im kapu jer je potrebno puno odricanja i hrabrosti. Mene posebno veseli kada pišem o ‘malim’, ‘običnim’ ljudima koji svojim radom, trudom ili dobrotom stvaraju ovaj svijet boljim mjestom. Mislim da tih lijepih, pozitivnih priča nedostaje i da ne može sve biti panika, crna kronika i da mediji potiču anksioznost i strah. Volim dakako pisati i o osjetljivim skupinama u društvu, životinjama kojima je potrebna pomoć ili koje su posebne i pomažu ljudima. Volim pomoći i malim obrtnicima koji tek otvore nešto i predivan je osjećaj kada nazovu i kažu ‘Zbog tvog članka su mi se javili ljudi, hvala ti’.
Iris Foriš / Foto: privatni album
Novinarstvo je jedan od najstresnijih poslova, kako se Vi nosite sa stresom, čime se bavite u slobodno vrijeme?
Koliko god je stresno, stvarno ispunjava to kad znaš da si nekome pomogao ili rekao nešto važno. No, ponekad stvarno ima toliko posla da moraš popiti čašu vina s prijateljima, otići plivati u more, a u mom slučaju i u prirodu sa psom ili na trening. Volim i otići na dobar koncert, a otkako živim u Istri, more i prekrasna priroda su svuda oko mene, uz pregršt događanja, život je stvarno lakši!
U novinarstvu prevladavaju žene, no još uvijek su na najvišim pozicijama većinom muškarci?
Da, tako je i kod nas u redakciji, no stvarno moram istaknuti da nam glavni urednik daje slobodne ruke za progovaranje o gotovo bilo čemu, o temama koje su nam važne, i zbog toga mogu dati glas onima čiji se rijetko čuje. No, je, žalosno je da je to tako u većini poslova, izgleda da i dalje nije sve baš ravnopravno, no, zato još uvijek postoji marš za osmi mart i, bojim se, postojat će još dugo vremena.
