Razgovarala: Josipa Bubaš
S Doroteom Šušak, izvršnom direktoricom Centra za ženske studije, dramaturginjom,
aktivistkinjom, doktorandicom na poslijediplomskom studiju Znanosti o književnosti,
teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture pri Filozofskom
fakultetu, edukanticom Realitetne terapije i teorije izbora te trostrukom laureatkinjom
nacionalne nagrade Marin Držić, razgovarala sam o aktivizmu, umjetnosti, toleranciji i
dijalogu.
Josipa: Izvršna si direktorica Centra za ženske studije, organizacije koja daje edukacijski
okvir o feminizmu i rodnoj ravnopravnosti od 1995. godine. Zašto je feminizam danas bitan?
Dorotea: Zašto feminizam? Iz više razloga, teorijski aspekt je bitan jer i danas imamo
generacije mladih žena koje će, kada govore o feminizmu, reći da se zalažu za rodnu
ravnopravnost ili da su protiv nasilja nad ženama, ali nisu feministkinje. Feminizam u smislu
svoje medijske reprezentacije obuhvaća (kao i svaki na sličan način eksploatirani termin) i
neželjeni balast (koji se laički povezuje s trećim valom), no kada bismo zaista propitali što
označava i znači taj balast, imali bismo vrlo suženu diskusiju izvan stereotipizacije kojoj
pogoduje i medijska instrumentalizacija feminizma i borbe za ravnopravnost u širem smislu.
Često to srećem i u intelektualnim krugovima. Mnoge moje profesorice (svakako i profesori)
imale su i imali potrebu naznačiti kako je jasno da se zalažu za ravnopravnost svojim
znanstvenim i umjetničkim radom, ali se nemaju potrebu povezivati s feminizmom jer se
takvi stavovi (o željenoj ravnopravnosti i dokidanju diskriminacije) podrazumijevaju te si ne
žele pripajati nomenklaturu koja ih politički boji. Postoji i raširenija varijanta u kojoj se osobe
naprosto nemaju potrebu kategorički identificirati ukoliko se u nečemu posve ne prepoznaju
ili misle da tome ne poklanjaju dostatnu pažnju. Dijelim posve ljudsko razumijevanje za to.
Prva ne volim skupljanje etiketa i nevoljko uklapanje u bilo koju politiku identiteta. Mislim
da su sve etikete na različiti način potrošne, nestabilne i dijelom lažne jer se putem njih
uvjeravamo u određeni koncept stabilnosti i održivosti tih istih identiteta pa makar bilo riječ i
o meni bliskom feminizmu ili u širem smislu aktivizmu. No, spominjem ovo jer osjećam da i
dalje postoji društveni zazor, odnosno odmicanje od feminizma koje je praćeno različitim i u
medijima sveprisutnim manipulacijama te ne postoji ni stremljenje s ciljem dubljeg
razumijevanja feminističke borbe i njezinih transgeneracijskih učinaka. Ono što pak
nekolicina nas zbog društvenomrežnih “balona” u koje smo se zatvorili, podrazumijeva i
smatra odavno normaliziranim ili podrazumijevajućim, zapravo to nije. Statistike i
svakodnevna praksa življenja pokazuje da je prije svega, rodno-uvjetovanog nasilja i dalje
stravično puno. I ono je sveprisutno. Imamo rekordan broj femicida od početka ove godine,
čak i na području Zagreba i okolice. Prijavljenog (a tek neprijavljenog!) psihofizičkog i
obiteljskog nasilja nad ženama i djecom je jako puno. Brojke koje prokazuju seksualno nasilje
koje trpe žene kako u svakodnevici, tako i na radnom mjestu, uzurpirajuće su. Stakleni strop
je stabilno iznad naših glava. U posljednih petnaestak godina imamo dominaciju žena u
smislu broja upisanih na gotovo pa sva Sveučilišta (i posljedično niza studijskih programa),
no, i dalje je na upravljačkim pozicijama razmjerno manje žena. Čak i kad se nađemo na
istima, nerijetko imamo manju plaću nego li naši muški kolege na istim pozicijama. S jedne
strane, javno se zazivaju demografske politike i njihova važnost, a s druge nas se strane na
intervjuu za posao i dalje uvriježeno pita: “Planirate li djecu?” Ili “Imate li malo dijete?”, a
što su sve otegotne okolnosti pri zapošljavanju. To su sve izazovi svakodnevnog življenja
sviju nas koje društveni konstrukt ne prepoznaje kao imanentno glavne i zaslužne (već se za
to moraju životno izboriti) i za mene je to zapravo predmet feminizma pa i osobog aktivizma.
Sve drugo je sekundarno ili tercijarno. Epistemologija i teorija su nadgradnje. Za mene, a
vjerujem i za većinu nas, borba za pravedniji i bolji život žena kao polovine stanovnica naše
planete, osnova su feminističke borbe. Bez razmišljanja, to je i borba za kvalitetniji život
muškaraca jer nije nikakva tajna da patrijarhat šteti i njima. Iako se o ovom svemy već dosta
govori u medijima, čini mi se kako se terminologija uslijed različitih manipulacija,
značenjski ispraznila i čini se da je i ljevici i desnici slabo od ponavljanja određenih floskula,
a bez vidljivih promjena. Živimo u društvu suprotnosti i licemjerja. Kao društvo htjeli bismo
biti lideri na različite načine, ali ne prepoznajemo zahtjeve koje takva težnja stavlja pred nas.
S jedne strane imamo izvješće GREVIO komisije o implementaciji Istanbulske konvencije
koje pokazuje da i dalje imamo čitav niz manjkavosti i neusklađenosti u domaćem pravnom
ustroju (prije svega u obiteljskom i kaznenom zakonu), pokazuje da naši policijski službenici
nisu u dostatnoj mjeri držani odgovornima za istraživanje i isljeđivanje uočenih slučajeva
obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama te da ne postoji dovoljno rodno osjetljivih politika u
Hrvatskoj. S druge strane, imamo i radikalno desnu struju koja ulazi u parlament, a kojoj je
jedna od izbornih krilatica ‘deratifikacija Istanbulske konvencije’. To su sve razlozi za
feminizam. Ne za imenovanje ili autoidentifikaciju s nekom načelnom etiketom, već za
razumijevanje da feminizam nije ništa drugo doli bavljenje svakodnevicom koja se ne nalazi
isključivo u knjižnicama ili na stručnim simpozijima, već stanuje kod nas doma, u
svakodnevnom odgoju djece, braku, odnosu na radnom mjestu i u javnom prostoru. U svim
tim elementima života i dalje vidimo šovinizam i mizoginiju koji su danas možda i prisutniji
nego li ranije, a posebice jer ih društvene mreže čine bjelodanijima i radikalnijim nego prije.
Josipa: Na Filozofskom fakultetu radi se na uvođenju Rodnih studija, no što je s edukacijom kroz osnovnu i srednju školu? Postoji li mogućnost provedbe feminističke edukacije kroz niže obrazovanje?
Dorotea: Centar za ženske studije u 2025. godini slavi trideset godina postojanja, rada i
djelovanja. Slavlje je to koje zaslužuju prije svega naše osnivačice, članice, predavačice i sve
mi koje se napajamo i inspiriramo njihovim izvorima. Svakako i same uočavamo koliko je
važno da se svojim projektima i programima okrećemo mlađim generacijama i to radimo kad
god je moguće. Ono što smo pak u provođenju samih Ženskih studija kao obrazovnog
programa uočile i primijenile jest ekspanzija demokratičnosti. Tijekom i nakon pandemije
uvidjeli smo priliku za otvaranje programa koji je inicijalno bio ponešto hermetičniji samom
svojom naravi odvijanja isključivo u Zagrebu (i to dva puta tjedno,) a što je značilo da mogu
sudjelovati isključivo polaznici/e koji/e su slobodni od poslovnih i obiteljskih obaveza te su
najčešće studenti/ice. Odlaskom na mreže i u prostor hibridnosti (modula koji se odvijaju
kombinirajući online edukaciju i susrete uživo), omogućeno je sudjelovanje ženama koje nisu
iz Zagreba, već dolaze sve od Korčule do Vukovara te su različitih dobi i strukture
obrazovanja. Valja reći i kako sada program ima naglašenu, regionalnu dimenziju. Samo ove
smo godine imali deset upisanih žena iz Crne Gore, a bio ih je niz i iz BiH i Srbije. Najmlađa
osoba imala je oko 20 godina, a najstarija oko 70, tako da je međugeneracijski raster
iskustava koje one i oni dijele jedne/i drugima pa i nama, ogroman. Smatram kako je upravo
to ono što proširuje kapacitet obrazovanja za ravnopravnost, a ne zatvaranje u hermetične i
nekomunicirajuće kućice. Činjenica je da uvijek postoji veliki prostor za napredak, a to je
upravo obrazovanje u ranijoj životnoj dobi jer moramo osvijestiti činjenicu da su ljudi kada
uđu u dvadesete, već u određenoj mjeri formirani po samoj naravi stvari i tada već gubimo
brojne sugovornike/ce koji i koje uopće neće biti u doticaju s nama. Upravo stoga, feminizam
bi trebao biti nosivi dio građanskog odgoja i obrazovanja. Zapravo smatram da je edukacija o
rodnoj ravnopravnosti i prevenciji rodne diskrimacije i nasilja, horizontalna tema za koju
mora postojati prostor u svim predmetima, a tim više što i dalje građanski odgoj nije prisutan
u svim školama (već isključivo kao eksperimentalni predmet). Kada bi se takva edukacija
provodila sustavno, odnosno od osnovne škole, nešto bi se i moglo korjenski promijeniti.
Obrazovanje ne bi trebalo biti nagovaranje na bilo čiju ideološku strukturu, već izgradnju
podržavajućeg odnosa spram zajednice, a koji u svakom trenutku ostavlja prostora za
razumijevanje drugačijeg promišljanja, a što nije uvijek tako lako. Ako govorimo da smo
inkluzivni, to uključuje inkluziju i radikalnih suprotnosti. Dio ljevice smatra da ‘tolerancija’
nije dovoljna jer time samo priznajete validnost postojanja drugoga, no ne ulazite u dubinsku
interakciju s njim/njome. Ne mislim da je tolerancija toliko nemoćan mehanizam i ne vidim je
kao zatvaranje u neprožimajuću samoću, već kao razumijevanje te i poštivanje onog
drugoga s kojim/om ulazim u dijalog bez obzira na različitosti. Dakako, sve dok jedan
drugoga ne povređujemo. Naravno da svi imamo pravo izgraditi svoj vrijednosni okoliš, ali
jakim zatvaranjem i zaklanjenjem dugoročno sakatimo sebe i druge jer stvari postaju navodno
samorazumljive te prestajemo propitivati svoja stajališta. Izazovi društva govore nam da ni
sami nismo uvijek u mogućnosti biti dosljedni samoodabranoj ideološkoj strukturi (i to je u
redu) i zato je iznimno važno vidjeti i čuti i sve ono čemu ne pripadamo te se sustavno
samopropitkivati.
Josipa: A propos tolerancije i dijaloga s radikalno drugačijim, prošle si godine u Knjižnici
Bogdan Ogrizović, u organizaciji HR3 razgovarala sa Željkom Markić.
Dorotea: Niz ideoloških sumišljenika komentiralo je najavu navedenog događaja sa stavom da
se s ‘fašistima’ ne razgovara. Za mene je ljevica mnogoglasje, pluralizam, demokratičnost i
borba za razvnopravnost. To uključuje i ulazak u nesigurna mjesta te razgovor s našim
radikalnim suprotnostima s ciljem prokazivanja manjkavosti određene argumentacije i
dugoročne stabilnosti u korist manjinskih i nezaštićenih skupina u društvu. Tim više, trudim
se ne koristiti određene pojmove ahistorijski i apolitički te ne pridavati suvišnu moć ‘drugoj
strani’, a koja joj možebitno ne pripada. Jednako kako sam protiv toga da se nekoga tko je
počinio obiteljsko nasilje ili femicid naziva “čudovištem”, “sotonom” ili “izrodom” jer si time
izbijamo kaznenoodgovorne argumente protiv njega i podrazumijevamo da je zlo nešto
nehumano, nelucidno, nečovječno, iako počiniti zlo i transgresiju može upravo i jedino čovjek
i to čovjek s konkretnim imenom i prezimenom. Isto tako vrijedi i kada govorimo o nekome
tko se ideološki razlikuje od nas, a istovremeno čini nešto loše jer zagovara protiv ljudskih
prava jedne skupine ljudi (manipulirajući religijskim narativom), a što je ovdje slučaj. Dakle,
smatram da treba jasno reći tko je netko i što konkretno radi, a ne samo nazvati tu osobu
fašistom dajući joj utemeljenje protiv kojeg se je vrlo teško boriti i dijelom je odreći od
odgovornosti za djela koja je počinila. U ovom slučaju, mogu argumentirano reći da
zagovaranje oduzimanja prava žena nakon višestoljetne borbe, zagovaranje za oduzimanje
prava na potpunu zdravstvenu skrb pod manipulacijom zaštite života i štićenje vrijednosti
obiteljskog prostora (u kojemu se nerijatko i upravo odvija nasilje i to baš pod zaštitom
dominantnog religijskog narativa) jest čin protivan ljudskim pravima i treba ga takvog
prokazati i protiv istog se boriti. Što smo specifičniji i konkretniji i jasno adresiramo stvari
možemo im se bolje suprotstaviti upravo jer im poznajemo posljedice, kao i što znamo da su
počinjene s jasnim ciljevima pa ih stoga ne treba kamuflirati nečim što one nisu. …Bilo mi je
važno pristati na taj razgovor prije svega jer sam znala da će se razgovor održati sa mnom ili
bez mene i da će i dalje biti organiziran u servisu i pod pokroviteljstvom javne televizije i to u
javnoj knjižnici – to su sve javni prostori i kapaciteti koji pripadaju svima nama i da se nismo
pojavili, njima ionako zagarantiran prostor, ostao bi netaknut i neokrznut, odnosno utopljen u
samoafirmaciji kakvu si ionako nerijetko osiguraju u javnom prostoru. Odbijanjem bismo
poslali poruku da nemamo što za reći, a itekako imamo, što je velikim dijelom i postalo
razvidno za vrijeme same debate. Pokazalo se da nemaju što odgovoriti kada su suočeni s
argumentima izvan besmislenih fraza o ‘borbi za život’, iako ionako nitko od nas nije za smrt.
Živo je sve oko nas i ovaj stol između nas dvije, a koji se sastoji od atoma u sustavnom
mikrotrenju. Žive su i biljke i životinje. I zato je deplasirano govoriti o početku života. Valja
govoriti o početku ljudskog života, odnosno početku života ljudskog bića i njegovoj
autonomiji. Korak dalje, početak ljudskog života nikako ne može biti jedini argument kraj
autonomije ljudskog života čiji su početak i trajanje neosporni, a riječ je o životu majke.
Smatram kako je kroz debatu postalo jasno da kada se pseudoznanost suoči sa znanošću,
itekako postaje lako vidjeti koliko su njihovi zidovi više knauf probojni, koliko je malo
prostora u tim prostorijama neargumentiranih i znanošću nepodržanih misli i koliko ih treba
suočavati upravo s medicinskom znanošću, ali i socioantropološkim spoznajama te
statistikom koja pokazuje na čijoj strani stoje građani. Važno je ulaziti u dijalog, a ovom
prilikom, bilo mi je važno ostati mirna. Imala sam sreću da sam se desetak godina bavila
debatom i da mi je ona iznimno bliska kao format. Debata je skoro pa jedino što smatram
vrijednim u svom predfakultetskom obrazovanju (uz ponešto književnosti), a i ona je zapravo
plod neformalnog obrazovanja i napora civilnog društva te pojedinaca volontera (hvala
Dino!). I ona bi zapravo trebala biti uvedena u edukaciju kao dio građanskog odgoja jer se u
debatnim klubovima izoštrava kritički aparat mladih stavljajući ih kroz određenu tezu kako na
argumentacijsku stranu afirmacije, tako i na argumentacijsku stranu negacije. Uči nas
promotriti stvari iz pozicije koju možda naočigled ne razumijemo ili nam nije bliska (staviti se
u tuđe cipele) i svijet odjednom postaje drugačiji. Upravo zato, s kim god razgovaram i koliko
god mi navodno dalek/a bio, pokušavam shvatiti kako razmišlja, a kada uočim manjkavosti
argumentacije (ukoliko je riječ o razgovoru koji ima usmjeren i operativan cilj), ukazujem na
to, a posebno kada se radi o malicioznoj namjeri. Da se radi o osobnom razmimoilaženju ili
razgovoru druge svrhe koji nema konzekvence spram društva, moja involviranost bi bila puno
više usmjerena na aktivno slušanje i razumijevanje tuđeg razmišljanja. No, ukoliko vodiš
pokret koji vrši pritisak na žene koje su donijele nimalo laku odluku, i to radiš manipulacijom
moljenja pred bolnicama, hodanjima kroz grad, klečanjem na trgovima ili referendumskom
borbom s ciljem da kažeš da brak između dvoje ljudi koje se vole nije brak zato što ne
pripadaju određenim spolnim ili rodnim određenjima, tada si dajem za pravo prokazivati
manjkavosti takvih stavova.
Josipa: Koliko jasna argumentacija zaista utječe na uvjerenja?
Dorotea: Vjerujem da ljudi mogu mijenjati uvjerenja kada su u dodiru i konfrontaciji s
kvalitetnom i dosljednom argumentacijom koja drži vodu u realitetu. U to me uvjerila i
psihoterapijska edukacija. Vjerujem da su ljudi, kada su u potrebi i kada si samopriznaju
određenu situaciju ili stanje koje vide kao problem, u otvorenom sugovorništvu s terapeutom
itekako sposobni, ne doduše lako i brzo, već kontinuiranom i dubokim radom, doći do
promjene razmišljanja, a samim time i cjelokupnog ponašanja. Često smo skloni razmišljanja
izjednačiti s osjećajima (jer su naša i autentična), a takva izjednačavanja konfrontiramo u
psihoterapijskom procesu. Kvalitetna spoznaja rezultat je odgovarajućeg omjera između
podržavanja i konfrontacije u odnosu. Mislim da se slične metode mogu upotrijebiti i u
civilnom te umjetničkom radu. U principu to znači da to što smo nešto stavili u prostor
osobnog i osjećajnog, ne mora biti nedodirljivo i nedokučivo jer su i misli i osjećanja dio
jednog organizma. Neodvojivi su i promjenom jednog utječemo na drugo. Kada se izložimo
različitim razmišljanjima i kada vidimo da nam neka mogu biti djelatnija i bolja, možemo
mijenjati stavove jer da ne možemo, ne bi bilo ni umjetnosti ni znanosti, a ni feminizma i
aktivizma. Naravno, nitko nikoga ne može mijenjati, no svatko od nas može drugome biti
bolja okolnost koja dugoročno radi važnu razliku. To ne znači da nekoga tko ne misli kao mi
imamo pravo smatrati netočnim, pogrešnim, nevrijednim i misliti da ga trebamo “izvesti na
pravi put”, već da konkretnim i argumentiranim govorom u javnom prostoru možemo stvoriti
bolje okolnosti slušateljima i participantima u dijalogu i dati mogućnost prepoznavanja
potencijala bolje zajednice i time učiniti da se netko prepozna vrijednim promjene ove ili one
vrste ili pak da se prepozna stabilnim u svojim sličnim ili posve različitim uvjerenjima.
Apostrofiram da se nikad ne treba svesti na politikantsku bitku koja budi primarne emocije i
banalne varijante nas samih koje uvijek vode u rat. Jer gdje nema kapaciteta za razgovor,
uvijek ima kapaciteta za sukob. Svima nam se jako teško odviknuti od reaktivnog djelovanja i
ponašanja jer smo naučeni na to, no bitno je i ohrabrujuće shvatiti da ne moraš biti neugodan i
uznemiren da bi diskutirao.
Prateći javni diskurs Željke Markić tijekom godina, shvatila sam da se upravo ona ne da
uznemiriti i da manipulira sugovornicima snishodljivim nastupom, pacificirajući sugovornika
nerijetko argumentima koji nisu potkrijepljeni, ali koji se nalaze u domeni nedokazivog ili
vrijednosno visokoprijepornog, čime računa iživcirati sugovornika i prokazati ga kao
nasrtljivog. Sada smo vidjeli da alati koje ljudi upotrebljavaju rade i protiv njih samih ukoliko
su nedosljedni ili neargumentirani. Ponekad je potrebno ponuditi zrcaljenje, u najširem smislu
te riječi.
Josipa: Tvoji dramski tekstovi se uglavnom bave društvenim temama. Možeš li reći nešto o
svom umjetničkom djelovanju?
Dorotea: Većina mojih projekta jest društveno angažirana. No, u posljednje dvije godine
imam i neke projekte koje bih mogla nazvati komercijalnima, a koji po samoj naravi stvari
nisu društveno angažirani i važno mi je priznati ih kao ‘svoju djecu’ u jednakoj mjeri kao i
one prve. Mislim da u ostvarenju sebe, obje strane, na žalost ili na sreću, imaju jednaku
težinu. Kao i u književnosti, da biste mogli održavati lijepu književnost na životu, morate
imati i satiru, krimić i žanr u užem smislu. Tako je i s dramskim tekstom. Nije to ni stvar
isključivo kapaciteta preživljavanja, nego i određene kvalitete autorske pažnje i širine. U
umjetnosti je važno da se izmjenjuju razdoblja ‘pražnjenja’ i razdoblja ‘punjenja’ i time
dobivamo puno veći, dugoročni kapacitet. Na početku sam imala predrasude prema satiri,
iako oduvijek slušamo (s razlogom) koliko ju je teže napraviti nego li tragediju, no iako to
govorimo, zapravo ju svi omalovažavamo i s intelektualno zaštićene pozicije posramljujemo.
Poglavito kada je ona namijenjena širokom dijapazonu ljudi. Naprosto sam shvatila da mi je
važno raditi i jedno i drugo i da mi to pruža različite vještine. Naravno, ponekad nisu svi
elementi rada namijenjeni svoj publici. Voljela bih se dugoročno okušati i u sitcomu pa i u
sapunici jer je za naš zanat jako bitno i producirati i razumjeti bilo publike u najširem smislu.
Bez obzira na to, moji intimni dramski tekstovi koji nastaju isključivo iz moje potrebe, a ne
uslijed vanjskih okolnosti, projekata ili narudžbe, doista nisu satira, oni su zapravo u užem
smislu poetske drame ili drame u stihu. I da nema života kao okolnosti, vjerojatno bih se
sustavno bavila samo zvukom i tekstom i njihovim strastanjem na različite izvedbene načine.
Moje se drame bave uglavnom smrću, nasiljem, odustajanjem, društvenim problemima.
Posljednji tekst koji je dobio Držića bavi se društvenom pozadinom beogradske tragedije,
odnosno događajem kada je Kosta K. ubio svoje školske kolege. Događaj kontekstualiziram
ne baveći se samim činom, već baveći se načinima na koje usustavljujemo društvenu
zajednicu zasnovanu na nasilju, postavljajući pitanje kako se perpetuira nasilje kroz
generacije (od rata do danas). Moj je prošli dramski tekst tematizirao slučaj Austrijanca koji je
usmrtio svoju djecu u Zagrebu. U tekstovima se bavim i intimnim odnosom prema smrti od
autentičnih, privatnih odnosa do filozofskog konteksta. Uvijek si postavljam pitanja kako
zaslužiš određenu temu kojom se baviš i kako se za nju odlučuješ. Pokušavam naći nešto što
mi je prijeporno, s čim sam u konfliktu ili za što nemam potpuno razumijevanje i tekstom
širim ta pitanja, a ne dajem odgovore. Pri tome si dozvoljavam ići dalje nego što bih mogla u
diskurzivnom prostoru. Naravno, u mom umjetničkom radu postoji i niz projekata realiziranih
u suradnji s drugima. To su društveno angažirane kazališne predstave koje nerijetko radim u
suradnji s Romanom Nikolićem i UO Arterarij čija je temeljna vokacija društveno angažirano
kazalište sklono dokumentarizmu i prepoznavanju različitih socijalnih neuralgija i tabuua. Niz
je tu meni važnih kazališnih predstava počevši od “Sakrij se negdje daleko. Do smrti”, koje
smo radili Christian Jean-Michel Jalžečić i ja kroz temu govora mržnje u virtualnom prostoru
pa sve do “Bure” u Teatru &TD s Romanom Nikolićem koja se bavi krizom graničnih režima
i statusom azilanata i osoba pod supsidijarnom zaštitom u RH. Tu je svakako i predstava
“Homesick” s Jalžečićem koja problematizira neizgovoreno u intimnim odnosima i obiteljima,
poglavito u odnosu prema seksualnosti i iskustvu LGBTIQ+ populacije. S Nikolićem sam
radila suvremenu verziju Antigone u mađarskom kazalištu u Novom Sadu, a koja se bavila
nestalima u ratu, dočim sada radimo u sklopu projekta Kreativne Europe “Eklektika drugosti”,
predstavu radnog naslova ‘Kućica za pse’ koja se bavi regionalnim svjedočanstvima ratnog
silovanja. Niz je tu i drugih projekata s različitim suradnicima koji su ugledali ili će ugledati
svjetlo dana. Kada se na umjetnost ne gleda kao rok na proizvodnje, nego otvoren prostor
dijaloga, ljudi se istinski pronalaze u određenim temama i kao autori i kao recipijenti.
Zahtjevno je, ali važno da obraćamo pozornost na uvjete našeg rada jer nerijetko prelazimo
svoje granice. Bitno je biti čim etičniji u bavljenju određenim temama jer one mogu
retraumatizirati i reviktimizirati. Također, bitno je biti što transparentniji u radu i to
otvaranjem natječaja i audicija. Arterarij i Divan teatar su tu vrlo principijelni. Pokušavaju
dati priliku ljudima (poglavito mladima i ljudima s nezavisne scene), a što bi trebala daleko
više činiti i gradska te narodna kazališta jer je često potreban nadljudski napor da bi došao k
njima i ispregovarao nešto. Kada sam upisala Akademiju, nisam znala u kojoj se mjeri
očekuje da budeš sam svoj PR i pregovarač da bi uopće radio. Bilo bi poželjno zatvarati
šankove s ljudima da bi se potakla poslovnost (u svim našim sektorima), a to zdušno odbijam
činiti. Prvi je razlog taj što ne konzumiram bilo što od poželjnog, a drugi je što sam daleko
bolja i ustrajnija u onome što radim da bih na to pristajala. Pa makar i pod cijenu trajnog
pomicanja, usklađivanja, usavršavanja ili potpune promjene. Prije sam mislila da rad govori
sam za sebe, ali sada znam da tome nije tako. Ipak odbijam da mi posao uvjetuje šarmiranje
ili ulagivanje osobama na pozicijama ove ili one vrste, a posebice jer se svugdje pokazalo da
neimanje postulata, granica i etike rada uvijek radi u korist zlostavljača, a ne nezaštićenih,
čemu uostalom svjedoče i slučajevi skandala na našim visokoškolskim institucijama. Na
umjetničkim školama često možete čuti tu floskulu “da se umjetnost radi iz srca”. Prvo,
nemoguće je odvojiti misao od srca što bi trebala biti spoznaja dostupna svakom odraslom
biću, a drugo, bilo bi bolje da se u umjetnosti daleko više koristi mozak jer upravo davanje
prioriteta banalizaciji, autoviktimizaciji i prvom dojmu, može biti izvor manipulacija i
psiholoških ucjena, od osobnih odnosa pa sve do odnosa prema radu i “talentu”. Time uopće
ne negiram postojanje određenih predispozicija koje su jasne u svim, našim disciplinama, no
paradoksalno je što u nižem obrazovanju opterećujemo djecu izvrsnošću, a kasnije, kada
bismo trebali imati neke kriterije, odjednom ih više nema… a kad god ih nema, dogode se
malverzacije. Radio ti komercijalu, trash ili art konceptualu, mora postojati svijest i savjest o
tome s kojom pažnjom pristupamo radu. Ima puno dobrih radova u trashu i gluposti u
intelektuali, posebice danas, kada smo svi počeli patiti od PR-a i brendiranja.
Josipa: Kada smo kod medija i mreža, kakav je po tvom mišljenju medijski prikaz žena
danas?
Dorotea: Jedno vrijeme sam se longitudinalno bavila proučavanjem i analizom medijske
reprezentacije nasilja i femicida koja je u presjeku u vrijeme mog istraživanja (prije tri do pet
godina), bila hipersenzacionalistička, neprotektivna kada je riječ o žrtvi, a hiperprotektivna
kada je riječ o zlostavljaču i njegovom pravu na obranu, posebice kada je taj zlostavljač bio
dio visoke politike, upravljačkih struktura ili ozbiljnog businessa. Danas se to možda pomalo
mijenja, no prije se često događalo potpuno otkrivanje podataka o žrtvi, koja često iza sebe,
ako je riječ o femicidu, ostavlja i maloljetnu djecu. Otkrivanjem identiteta, cijela obitelj žrtve
snosi posljedice, a istovremeno se štiti zlostavljač, čija je slika u medijima uglavnom ona
prekrivene glave pri hapšenju. Ispada da sustav štiti zlostavljača, dijelom s razlogom
osiguravnja pravičnog suđenja (ali samo dijelom), a posve je manjkav pri osiguravanju
retribucije žrtvi. Sve što se događa u prostorima radikalnog nasilja, preslikano je u manjoj
mjeri u prostor reprezentacije žene u medijima koja je i dalje senzacionalistička, mizogina i
šovinistička na različite načine. To ne znači da trebamo na ideološki drugačiji pristup upirati
prstom- žene imaju pravo sudjelovati u svojoj reprezentaciji na različite načine, sve dok je to
svjesno. No, kada se dogodi manipulacija, tada treba reagirati. Ne mislim da trebamo
cenzurirati ili izbjegavati humor. Oprezna sam u vezi s tim jer mi se čini da se ne bavimo
strukturnim elementima mizoginije, a reagiramo na dnevnopolitičke emisije za koje je jasno
da su ionako izvan prostora mnogih regula te generalno ciljaju niske strasti ili im je zabava
važnija od bilo kakvog posredovanja informacije. Dakle, nisam za cenzuru nego za izgradnju
etike medijskog izvještavanja, pogotovo kada se radi o osjetljivim skupinama i temama. Kada
razgovaramo sa ženama ili ih vizualno reprezentiramo, važno se voditi ravnopravnim
načelima (kao i u odnosu prema muškarcima) jer i dalje robujemo tome da se više govori o
ljepoti nego postignuću, ženski izgled se češće komentira nego li njezino razmišljanje, i dalje
su na muškarcima nedostaci simpatični, a kod žene su greške, baš kao i njihova prirodnost
poput starenje. O starosti se kod žena i dalje govori kroz popularizaciju potrebe za estetskim
zahvatima pa tako unatoč pokretima koji promiču prirodno starenje, trebamo biti svjesni da
nije isto kada tako istupi netko iz pozicije moći u odnosu na ženu u maloj sredini. Njoj treba
dati snagu i podršku da se osjeća slobodnom i bez potrebe za prilagođavanjem bilo u
somatskom ili psihološkom smislu. Svašta je dopustivo ili nedopustivo ovisno u određenoj
životnoj sredini i kulturalnom kontekstu i uvijek treba uzeti situaciju u cjelokupnoj
kompleksnosti. Danas i mladi uslijed različitih trendova na društvenim mrežama, na različite
načine perpetuiraju upravo konzervativne vrijednosti ženske ljepote, majčinstva i lifestylea
koji se sada samo predstavlja u liberalno-uštirkanom, suvremenom i pseudoetičnom ruhu, no i
dalje su takvi prikazi banalni i antifeministički jer i dalje umjesto o autentičnosti žene kao
znanstvenice, umjetnice, majke, ekspertice, prijateljice, kćeri, političarke ili bilo kojoj drugoj
ulozi, govorimo o usklađivanju majčinstva i poslovnog života i sličnim floskulama. Kućanski
je, obiteljski i njegovateljski rad i dalje primarno na leđima žena. Neke od tih tema su
društveno nametnute, i samo mijenjaju ruho različitih političkih predznaka, a što će reći da
nismo baš napravili razliku i iako se kunemo u inkluziju, nismo korijenski promijenili narativ,
već samo pokoju epizodu priče. I dalje ženska učtivost, pristojnost i estetska neprobojnost
funkcioniraju kao stabilni elementi željene ženskosti. Pojednostavljeno: I dalje se piše kako je
koja saborska zastupnica obučena. Vodimo bitke s problemima i komentarima koje smo
mislile da smo riješile prije 30 godina. Unazad kojeg mjeseca ili godine dana, u medijima i
dalje mogu naći naslovnice i naslove u kojima se o kontekstu počinjenog femicida govori u
malicioznim floskulama ljubomore, ljubavi, afekta i zločina iz strasti, čime se pokušava
opravdavati ubojstvo, čak iako znamo da je femicid jedan od najpredvidljivijih zločina jer mu
prethodi nasilje koje se odvija godinama u krugu obitelji. Žene ubijaju njima najbliži partneri,
muževi i sinovi i ne rade to ni iz strasti ni iz ljubomore, a kamoli iz ljubavi, već jer smo
stvorili društvene uvjete koji zločin čine poželjnim, a sankciju minimalnom.
