Piše: Bojana Guberac
Proteklog vikenda nazočile smo svečanom otvorenju zagrebačkog play studija PLEJS u čijem će prostoru djelovati umjetnička organizacija Drami si mami. A energija koja nas je tamo dočekala vratila nas je u pretpandemijsko razdoblje. PLEJS je prije dvije godine otvoren, nakon potresa, a umjetnička organizacija Drami si mami nastala je u kolovozu prošle godine, no svečano otvorenje ipak je pričekalo bolje dane. Iza umjetničkog kolektiva stoje diplomirane glumice Ana Maria Štefanac i Tana Mažuranić te snimatelj Ivan Ivče. Ideja se „kuhala“ godinama.
„Želja nam je stvarati i raditi svoje projekte s obzirom na to da smo obje freelancerice. Željne smo i voljne raditi. Od fakulteta maštamo da imamo svoj prostor, zajedno smo studirale i živjele pa je Drami si mami logična posljedica privatnog i poslovnog odnosa“, govori nam Tana Mažuranić, jedna od osnivačica.
Na otvorenju prostora smo imale priliku pogledat izložbu „Čovik, peka i ožeg“ umjetnika Josipa Kresovića koji djeluje pod umjetničkim imenom Naonar, dok će se prva predstava odigrati 22. travnja. Riječ je o obnovi interaktivne predstave za djecu „Kaje, di je jaje?“ autorice Marine Orsag. Orsag se pojavljuje kao Pile Gile, Ana Maria Štefanac igra nabrijanog Zeku Peku, a Tana Mažuranić načitano Jaje. Ostali projekti trenutno su u pretprodukciji.
Jedan od nadolazećih projekata posvećen je Arnoštu Grundu, Taninom pradjedu i pioniru hrvatskog filma. „Bio je renesansan čovjek, igrao je i u kazalištu, snimao audiozapise, bio je filatelist. Radi se o hommageu, omnibusu. Planiramo napraviti dokumentarac o njegovom stvaralaštvu, radile bismo predstavu po uzoru na njegov tekst koji je bio i predstava „Alaj su nas nasamarili“ te kratkometražni film po uzoru na film Brcko u Zagrebu“, priča nam Tana. Brcko u Zagrebu je inače prvi hrvatski igrani film za koji je Grund napisao scenarij.
Drami si mami, PLEJS/ Foto: Igor Čeprukovski
Dok vodimo razgovor teško je ne primijetiti entuzijazam koji odašilju glumice. Pa ipak, svjesne da kulturnim radnicama u Hrvatskoj i nije baš lako, pitamo ih jesu li optimistične.
„Situacija u glumištu je takva da je malo posla ponuđeno od strane nekih državnih institucija, mi zbilja moramo same sebi stvarati posao ako želimo od toga živjeti“, odgovara Mažuranić.
Štefanac nam govori da su se susrele s birokratskim problemima kada su odlučile osnovati organizaciju, ali ih to, kaže, nije omelo. „Što se posla tiče, svjesne smo da nas on ne čeka, ali se on može naći jer je gluma toliko široka. Žao mi je što naši kolege to ne iskorištavaju jer se posao može naći. Sinkroniziramo obje, vodimo glumačke radionice, a ja radim i na radiju. To nam je sve gluma omogućila. Nije se moglo zadnje dvije godine baš raditi u kazalištu kao prije zbog pandemije pa se moraš prilagoditi. Posvetila sam se u to vrijeme više radiju i filmovima. Surađujem s Kinoklubom iz Karlovca“, kazala je.
Obje su prije pandemije pretežno živjele od kazališta. „Onda u jednom danu saznaš da sve što si isplanirao neće biti i da su svi projekti pali u vodu do daljnjeg. Ali nađeš onda druge načine“, kaže Tana.
Danas zarađuju od dramskih radionica, sinkronizacije i igranja predstava pa ih pitamo je li im naporno „žonglirati“.
„Na momente je naporno i teško, ali ohrabrujemo jedna drugu, a s druge strane ni život sa sigurnim zaposlenjem nije lagan. Bio je potres pa shvatiš da ništa nije sigurno. Radi se o fiktivnoj sigurnosti. Uvijek se možeš žaliti, a možeš i djelovati. Sutra možemo raditi u bircu ako treba“, kroz smijeh će Tana.
Ana Marija pak govori da je 2019. godine odlučila da će prestati raditi u kafićima i misliti da nije dovoljno dobra da živi od glume. „Od tog momenta, unatoč koroni, nisam prestala raditi glumački ili vrlo blisko glumi. Nisam novinarka, nego spikerica pa sam se glumački unijela u tu priču, a na radiju su mi dozvolili i da radim stvari koje su direktno vezane za glumu, poput radiodrama.“
Drami si mami / Foto: Igor Čeprukovski
„Dosta naših kolega tvrdi da nema posla u Hrvatskoj, zato što poslom smatraju isključivo glavnu ulogu u nekoj predstavi ili zaposlenje u ansamblu. Ako tako gledamo – okej, onda posla nema. Ali sudeći po nas dvije, može se naći posao, samo je stvar na što si spreman. Meni nikad nije bio cilj biti slavna i da me prepoznaju na cesti. Netko će možda reći da sam neuspješna glumica jer ne zna svaki Hrvat za mene, ali mirna sam jer živim od glume dugi niz godina“, dodaje Mažuranić koja uspjeh unatoč svemu osjeća.
„Uspjeh je osjećati da to što radiš nije uzalud, kada znaš da si utjecao na barem jednu osobu. Staromodna sam, moram priznati, jer ne smatram uspjehom veliki broj pratitelja na društvenim mrežama. Na kraju dana to nije nešto što me ispunjava. Osjećam se uspješno sada kad smo realizirale maštanja i otvorile organizaciju.“
U nadolazećem periodu ove svestrane glumice posvetit će se i produkciji komičnih video skečeva kakve, ističe Tana, u Hrvatskoj nismo vidjeli. Voljele bi se u prostoru PLEJSA posvetiti i tribinama koji potiču razgovor o mentalnom zdravlju i seksualnoj edukaciji, ali i brojnim drugim temama koje se često gura pod tepih. Važno im je da kolege prepoznaju da su otvorene za suradnju.
„Ima super mladih ljudi s kojima bismo voljele surađivati, ali i dati priliku. Otvorene smo za suradnju. Ono što nam je važno jest solidarnost, ne gledamo na kolege kao na konkurenciju nego mislimo da ima smisla udruživati se u stvaranju“, zaključuje za naš portal Tana Mažuranić, glumica i osnivačica umjetničkog kolektiva Drami si mami.
