Piše: Ivana Perković Rosan
Nakon što je radila na nizu hit filmova i TV serija poput ‘Igre prijestolja’, ‘Robina Hooda’, ‘Ratova zvijezda: Posljednji Jedi’ te brojnih kazališnih produkcija, kostimografkinja Duška Nešić odlučila je pokrenuti svoj obrt te otvoriti prvi second hand shop u Dubrovniku u kojem se mogu naći i odjevni predmeti koje je ona dizajnirala.
O ovom hvalevrijednom projektu koji podcrtava i važnost zero waste filozofije, kao i o njenom putu žene koja se izborila za svoje snove i školovala se u Rimu te iskustvu rada u različitim europskim zemljama razgovarale smo s Duškom Nešić.
‘Ovo mi je bilo idealno vrijeme za ‘staviti se’ oko ove ideje. Prvenstveno, jer je trenutno filmska industrija u stagnaciji diljem svijeta, a s druge strane mislim da je i naš Grad spreman za ovakvo nešto. U butizi ima svega, od običnih brendova, popularnih brendova fast fashiona, visoke mode i mojih komada dok sam još radila svoj dizajn,’ rekla nam je Nešić koja je trgovinu simbolično nazvala ‘Second chance’. Drugu šansu je prilikom uređenja trgovine dala i staroj kredenci koju je prvo mislila baciti, ali ju je na kraju prebojala i dala joj novi sjaj tako da je postala unikatni ukras cijelog prostora.
‘Sam naziv ‘Second chance’ zapravo je metafora za sve u životu. Inače, veliki sam ljubitelj obnavljanja stvari, dajem im novi život ili novi smisao u drugom kontekstu, kao kad sam radila reviju Coco: od starih stolnjaka i zavjesa radila sam haljine, veste i majice. Od materijala za tapeciranje također sam radila odjeću. Tako isto volim i drugim stvarima davati drugu namjenu, npr. napraviti od škure stol, od graste umivaonik. Danas je to postalo jako in, a meni osim estetskog ugođaja ima i veći smisao’, dodala je Dubrovkinja koja je završila srednju medicinsku školu,no na kraju se pronašla u kostimografiji. Naime, s 29 godina se s dvogodišnjom kćeri Kasiom otisnula u Rim, gdje je na La Sapienzi upisala povijest mode i kostima.
‘Mislim da to nije ništa čudno. Prije bih rekla da je ‘čudno’ da s 14-15 godina moraš odlučiti što želiš biti i čime ćeš se baviti cijeli život, što će te definirati. Ja sam kao dijete puno toga htjela, kao većina nas. Bilo je to poslijeratno doba i medicinska je škola bila više odluka moga oca, koji je htio da imam zanat u rukama. Ne žalim ni malo jer medicinu sam svakako voljela, no nisam nikada radila u bolnici osim staža. I onda je život jednostavno išao svojim tijekom, ja sam sebe počela otkrivati i malo pomalo graditi uz obitelj’, ispričala nam je. Iako joj je na početku bilo teže nego što je mislila, na kraju joj se sav trud isplatio. Zaslužila je prvo stipendiju pa rektorovu nagradu.
‘Bilo je teško. Svaka promjena je teška, i kad si mlađi pa upišeš fakultet i pođeš u drugi grad, a pogotovo u drugu državu. A kamoli meni koja sam već bila mama dvoje djece. Izlazim iz jedne zone komfora, obiteljskog života, možda nekog ‘bubblea’ za kojim većina teži – brak, djeca, posao, kuća. Ali ja sam jednostavno osjećala da mogu više i željela sam više. Kao da sam bila gladna za svijetom, za znanjem, i nisam htjela da to stane samo zato što sam postala mama i supruga. I tako, prvo je slijedilo privikavanje, zatim osjećaj krivnje pa depresija i, konačno, pobjeda. Mislim da su sve to normalne emocije i proživljavanja za nekoga tko tako preokrene cijeli život, pogotovo ako je mama. I dakako da se isplatilo, samo je zapečatiralo sav trud, volju, želju i san na kraju krajeva’, istaknula je Nešić koja nam je ispričala i kako su na fakultetu većinom bile žene, no na setovima su prevladavali muškarci. A kako je zbog svog posla radila diljem Europe od Rima, Pariza, Budimpešte i Praga imala je prilike svjedočiti i razlikama što se tiču položaja žena i odnosa prema ženama.
‘Ja nisam imala baš nekih većih problema po tom pitanju, zapravo više sam imala problema od strane žena, nažalost’, rekla je Nešić koja je objasnila kako joj je bilo zanimljivo vidjeti i kako se u nekim kulturama više pridaje važnost izgledu zbog čega su žene pod većim pritiskom.
‘Što se tiče izgleda, to se mijenja i iz generacije u generaciju i sociokulturološki. Još za vrijeme studija radila sam jedan audiovizualni rad, pa sam dosta istraživala na tu temu kroz filozofiju, psihologiju, sociologiju, antropologiju. Nevjerojatno je kako se sve to prožima. Imali smo jedan odličan primjer, istočnjačka žena koja nosi maramu preko glave i lica (radi zaštite od sunca i pijeska), što je onda postalo i dio kulture, te zapadna žena koja je napravila na svom tijelu više estetskih zahvata. Koja žena se skriva? Koja žena nosi masku? Žene u Finskoj nisu uopće opterećene na način na koji smo mi opterećeni. Vjerojatno, samim time što im je od malih nogu sauna dio kulture, i tu se goli druže, tako da im taj pojam srama jednostavno nije usađen’, objasnila je dodavši kako su promjene krenule kada se na televiziji počela odobravati golotinja starleta.
‘To jednostavno kod žena počne mijenjati kompletan kod u viđenju same sebe, na kraju se žene gledaju kroz muške oči. Duboka je to tema i naravno nije sve crno i bijelo’, istaknula je Dubrovkinja koja je svoju ljubav prema kostimografiji prenijela i na kćer.
‘Nju to već duže vrijeme zanima, i zapravo je od malih nogu u tome kako i ja. Dok smo živjele u Rimu, ja bih nacrtala dizajn, mama bi sašila, a kći je bila uz nas te od malih nogu pomagala baki i meni. Poslije je često bila sa mnom u garderobi kada bi bilo snimanje filma ili pripreme predstave’, ispričala je.