Europska doprvakinja u maratonu Matea Parlov Koštro riješila je pitanje sudjelovanja na Olimpijskim igrama u Parizu još u travnju kada je pobijedila na maratonu u Hannoveru i s 2:25:45 nadmašila olimpijsku normu za više od minute te popravila osobni rekord za gotovo tri minute.
Do olimpijskog maratona u Parizu, koji je na rasporedu posljednjeg dana Olimpijskih igara, 11. kolovoza 2024. godine, Matea se zahvaljujući ranom ispunjenju norme može potpuno posvetiti pripremama za svoj drugi nastup na Igrama.
„Puno mi to znači već i zbog toga što sam 100 posto sigurna da idem na Olimpijske igre i mogu se, recimo to tako, malo opustiti. Kad sam u Hannoveru trčala maraton, dogovor s trenerom i menadžerom je bio da idem samo malo brže od norme za Olimpijske igre i da ne riskiram puno jer se maraton može vrlo rijetko trčati, samo dva puta godišnje. Sad sam, eto, u prilici da sljedeći maraton trčim na 100 posto i da idem na rezultat. Tu je, dakako, i financijski efekt jer sada dobivam i veća sredstva od Hrvatskog olimpijskog odbora i normalno da mi je sada život ipak lakši“, kaže Matea.
Lakše joj je, dakako, s istrčanom normom planirati i pripreme, kao i nastupe do sljedećeg ljeta. Oni će uključivati i neke druge discipline.
„Prvo su na redu bile visinske pripreme u Livignu kamo idem svake godine. Tamo su ljetne temperature puno niže i puno se lakše trenira. Ono što je super kod Livigna – što ja zapravo ne volim, ali će se u ovom slučaju pokazati jako korisno – jest to što je tamo staza dosta valovita. A i sama maratonska staza u Parizu će također biti dosta valovita, tako da će i to biti dobre pripreme za Pariz. Što se tiče ostalih nastupa, tek sam ih nedavno definirala s trenerom i menadžerom jer sam se dva mjeseca borila s ozljedom, s iliotibijalnim sindromom. Trčat ću 2.9.u Pragu 10km, pa 17.9. u Kopenhagenu polumaratonu, kao i u Zagrebu 8.10. te maraton u Frankfurtu 29.10. Nisam sklona eksperimentirati s trčanjem na stazi zato što mi se to kosi s nekakvim zakonitostima maratonskog treninga, no prije samog maratona volim istrčat utrku od 10 kilometara ili polumaraton da mi maratonski tempo bude ugodniji, kako mi to kažemo da probijem brzinu.“
Matea je na Igrama u Tokiju, odnosno u Sapporu gdje je održan taj vrlo zahtjevan olimpijski maraton, dotrčala do iznenađujućeg 21. mjesta. Trebalo joj je dosta vremena da shvati o kakvom je rezultatu zapravo riječ.
„U početku nisam znala je li to dobro ili loše, mislila sam da sam mogla još malo stisnuti pa biti 16. ili 17. No, sada kad je prošlo dosta vremena naravno da sam jako zadovoljna tim rezultatom, to je najbolji hrvatski rezultat u povijesti maratona na Olimpijskim igrama. Jako sam motivirana što se tiče Pariza i htjela bih biti bolje plasirana nego u Tokiju.“
Iz svega navedenoga dalo bi se zaključiti da Matea u maratonu još nije pokazala sve što može ni rekla zadnju riječ.
„Imam još jako puno prostora za napredak. Kod maratona je jako bitno koliko iskustva imate, a to iskustvo dobivate s godinama. Smatra se da su maratonke najbolje s 35 godina, pa tu još imam puno prostora. S duge strane, ono što me je kočilo ovih nekoliko godina je to što sam uvijek hvatala norme za velika natjecanja i uvijek sam trčala na sigurno, bez velikog rizika. Mislim da ćemo tek na sljedećem maratonu vidjeti koliko zapravo vrijedim.“
Na pitanje smatra li se profesionalnom trkačicom, Matea će ponuditi dva odgovora i navesti sve izvore prihoda kojima financira svoje pripreme i natjecanja.
„Prema nekakvoj zaradi, ako gledamo financijski ne bih se mogla smatrati profesionalnom atletičarkom jer mislim da je to i dalje premalo, ali prema načinu života i energiji koju ulažem u taj svoj sport i više sam nego profesionalno unutra jer mi je baš sve podređeno treninzima. Cijeli život mi se vrti oko trčanja. Imam stipendiju Hrvatskog olimpijskog odbora, dobivam nešto od kluba i gradsku stipendiju koja nam je sada ukinuta i od Grada Zagreba mi je ostala samo naknada od 160 eura za medalju s Europskog prvenstva. Mislim da nam ova nova državna stipendija nije još sjela, ali ona je preko 100 eura manja od stipendije koju smo dobivali od Grada, pa je to dosta velik gubitak za nas. Ono što je odlično, i zbog čega sam jako sretna, je to što sam uspjela dobiti naknadu od Hrvatske vojske. Za to sam se stvarno jako borila i na Europskom prvenstvu u Münchenu. Kad sam u posljednja dva kilometra bila na četvrtoj poziciji, baš me ta vojska ‘tjerala’ naprijed do medalje koja mi je to omogućila.“
Matea je u medijima više puta izrazila nezadovoljstvo time koliko sponzori prepoznaju rezultate naših najboljih sportašica i sportaša. Ni njezino senzacionalno europsko srebro nije donijelo neke bitne pomake kada je o tome riječ.
„Ne znam što se događa sa sponzorima. Ja sam stvarno očekivala da će se nakon te europske medalje, koja je prva za žensko trčanje u Hrvatskoj, pojaviti više sponzora, ali to se nije dogodilo. Dobila sam slovensku tvrtku Proteini.si, dobila sam američku tvrtku Hoka koja proizvodi opremu za trčanje i nešto sponzora iz hrvatske na prijateljskoj bazi. To me s izostankom sponzora u Hrvatskoj stvarno začudilo”, kaže Matea Parlov Koštro.
Izvor: Redaktura
