Piše: Nika Šintić
„To vrijeme pamtim kao pionirsko vrijeme kada smo imale jako veliku volju da idemo dalje“, prisjeća se filozofkinja Rada Iveković na mrežnom skupu „Feminističke intervencije s lica mjesta“, održanom 19. prosinca uoči četvrte obljetnice smrti novinarke Vesne Kesić. U organizaciji Centra za ženske studije i moderaciji jedne od njegovih osnivačica, etnologinje Željke Jelavić, sudionice su se osvrnule na društvene, političke i idejno-kulturne uvjete što su oblikovali to pionirsko vrijeme feminizma i omogućili održavanje epohalne konferencije Drug-ca žena u beogradskom Studentskom kulturnom centru 1978. godine. Bio je to prvi feministički skup u Jugoslaviji, a na njega su pridošle autorice, teoretičarke, znanstvenice i aktivistice iz različitih dijelova Istočnog i Zapadnog bloka, omogućivši sučeljavanje dvaju naličja ženske borbe: „kapitalističkog“ i „komunističkog“. Ono „komunističko“ nicalo je u državnom uređenju što je još tridesetak godina ranije podiglo rodnu ravnopravnost na razinu ustavne vrednote, a kasnije zajamčilo svojim građankama i siguran pobačaj, kontracepciju te uopće sudjelovanje u javnom i poslovnom životu. Jugoslavenke svoje zahtjeve stoga niti nisu formulirale u strogoj opreci spram države, koliko kroz ustrajanje u legitimitetu formuliranja zahtjeva naprosto.
Općeljudska emancipacija, onako kako se težila provesti socijalističkim projektom, nije svojim oslobađanjem radnika skinula s njega patrijarhalni lokot; možda bi taj lokot povremeno lijepo zveketao, no lanac rodne podjele rada, dvostruke opterećenosti žena, seksizma i spolnog nasilja držao ga je čvrsto na mjestu. Plesanjem po granicama – i spojnicama – klase i roda stvoreno je tlo za daljnju razradu svega što antropološku dimenziju marksizma priječi u samoostvarenju: radnik je, podučava nas, recimo, Blaženka Despot, i morao ostati zarobljen dokle god je njegova drugarica bila upravo to – druga. Svaki univerzalistički poduhvat posve je prazan ukoliko prelijeće preko zasebnih pitanja, pa čak i onih prešućenih historijskim materijalizmom.
Susret s liberalno-zapadnom vizurom i elementima sablažnjive individualizacije problema kroz spregu osobnog-političkog doista je doveo do teorijskog preporoda ženskog pitanja i njegova osamostaljivanja, podignuvši Drug-cu na gotovo mitološku razinu. Političarka i publicistkinja Vesna Pusić ističe da su na početku skupa svačija izlaganja započinjala rečenicom „Ja, iako nisam feministkinja, mislim da….“, da bi ih na kraju skupa redovito zamjenjivala klauzula „Ja kao feministkinja mislim da…“
Sama Vesna Kesić svojedobno je ovaj psihološki iskorak izrazila na sljedeći način:
„Svaka žena koja sebe smatra feministkinjom vjerojatno je prošla kroz iskustvo onog “spoznajnog klika”, trenutka kad shvati da je, unatoč prividnoj emancipiranosti, karijeri, društvenom statusu i možda dobroj hetero vezi ipak mnogo puta doživjela iskustvo “drugotne”, diskriminirane, podčinjene, eksploatirane, vrijeđane i ponižavane – žene. I shvaćanja da tu svoju situaciju ne može mijenjati sama. Za moju generaciju taj kolektivni “klik” dogodio se na konferenciji DRUG-ca žena. Sudionice konferencije iz Evrope, iz naše perspektive mahom moćne, emancipirane i uspješne žene, govorile su o vlastitim iskustvima “drugotnosti”, u profesiji, političkom životu, obitelji, intimi, na ulici, o čemu se kod nas do tada šutjelo.“
Konferencija je dala zamah i sekciji Žena i društvo unutar Hrvatskog sociološkog društva, čije su osnivačice pogrdno nazvane Sedam sekretarica SKOJ-a. Sekcijom su stvoreni uvjeti za znatne pomake u promišljanju ženskog i klasnog pitanja, a sudionice pretprošlotjednog okupljanja, poput Rade Iveković, Vesne Pusić, Silve Mežnarić, Jasne Petrović, Mojce Dobnikar, Aide Bagić i Branke Galić, iz različitih su se uglova referirale na svoja iskustva sa Sekcijom, bilo u ulozi njezinih suosnivačica, uglednih znanstvenica što joj se priključuju iz inozemstva, mladih sindikalistkinja ili pak srednjoškolki koje se po prvi put susreću s feminizmom. Uistinu, demistifikacija spolnih binoma u tim je danima dobivala svoj razrađeni teorijski predložak, čiji izostanak sociologinja Sonja Lokar ocjenjuje jednom od najvećih slabosti suvremenih feminističkih strujanja. Možda u tome leži tajna mitologiziranja Drug-ce, kao i njezino pravo nasljeđe. Nakon što su ratovi i privatizacija na Balkanu posve razorili socijalizam, problematiku osobnog i političkog, rodnog i klasnog progutala je, kaže Lokar, spoznaja da bez političke moći žena nije moguće nadići ratne konflikte i binarni mentalitet.
Sjećanje na Vesnu Kesić, koja se ponad svega pamti kao suosnivačica niza pokreta što niču iz iskustva ratnih razaranja, poput Građanske inicijative za slobodu javne riječi, Centra za žene žrtve rata – Rosa, Grupe za ženska ljudska prava i udruge B.a.B.e, stoga je prikladno završiti pogledom snagu globalnog ženskog mirovnog pokreta. Samo, takvog pokreta nema, kao što nije bilo niti mlađih generacija na ovom velikom feminističkom okupljanju. Gdje je stoga ta nekadašnja volja da se ide dalje?
