Piše: Nika Šintić
„Nikada ne možete ostaviti tragove koji traju ako uvijek hodate na prstima“, govori liberijska aktivistkinja i nobelovka Leymah Gbowee. Njezine riječi ponavlja znanstvenica i profesorica rodnih studija Zilka Spahić-Šiljak na otvorenju međunarodne konferencije „Rod i mir na Balkanu: trasiranje puta naprijed“, održane od 25. do 27. veljače ove godine u Sarajevu.
Kroz osam tematski raznolikih panela okupljene aktivistkinje, mirotvorci, humanisti, znanstvenice i kreatorice politika promišljali su o novim obzorima zajedništva u suprotstavljanju pleteru patrijarhalnosti i nasilja, koji, raspiren – i uvelike uzrokovan – kapitalističkom nezajažljivošću, poprima sve kobnije razmjere. Ova je godina trebala označiti proslavu jubilarnih obljetnica Rezolucije UNSCR 1325 i Pekinške deklaracije te prigodnu refleksiju o njihovim propustima i postignućima, no prvu četvrt 21. stoljeća završavamo, izgleda, oplakujući temeljna ljudska prava dok se u bjelokosnim tornjevima posve rasplinjuju utvare demokracije.
Prisjetimo se, u listopadu 2000. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda jednoglasno je usvojilo Rezoluciju UNSCR 1325 o ženama, miru i sigurnosti (WPS), priznavši time neophodnost rodne perspektive pri sagledavanju posebnih potreba žena i djevojčica u konfliktnim i postkonfliktnim situacijama. Bio je to prvi formalni i pravni dokument Vijeća sigurnosti kojim se adresirao utjecaj sukoba na ženska prava i podržalo njihovo sudjelovanje u mirovnim pregovorima, a prethodili su mu širi međunarodni napori 1990-ih godina uslijed traume seksualnog nasilja tijekom ratova u Bosni i Hercegovini, zapadnoj Africi i Ruandi. Prekretnicu što otvara put Rezoluciji UNSCR 1325 označila je Četvrta svjetska konferencija žena u Pekingu, formuliravši sveobuhvatan politički okvir za ostvarivanje spolne jednakosti diljem svijeta.
Povezanost feminizma i antimilitarizma nadilazi, doduše, činjenicu ženske ranjivosti u konfliktima i nameće se kao teorijska, pa i logička nužnost u samome pokretu. Ona upućuje na mogućnosti svijeta onkraj binarnih opozicija, čiji rodni iskon dobiva svoj krajnji izraz upravo u kotvi obrane i agresije. Kao što naglašava Spahić-Šiljak, brojna istraživanja iz proteklih desetljeća ukazuju na kauzalitet između uključenosti žena u mirovnim procesima i njihove dugoročnosti. Tome unatoč, podaci sakupljeni kroz studije UN-Women razotkrivaju njihovo sustavno odsustvo od pregovaračkih stolova; 2023. godine sačinjavale su tek 9.6% pregovaračkog te 13.7% medijatorskog kadra i 26.6% potpisnica mirovnih sporazuma i primirja. Ukoliko se ograničimo na varijablu zastupljenosti, ovi podaci nalikovat će pozivu na probijanje staklenog stropa bez mijenjanja arhitektonike čitava zdanja. Istraživačica i aktivistkinja Nela Porobić naglašava da je pregovore potrebno decentralizirati, a sličan sentiment donekle se mogao iščitati iz izlaganja i diskusija sa sarajevskog skupa.
Međunarodna konferencija “Rod i mir na Balkanu: trasiranje puta naprijed” / Foto: Vanja Ćerimagić
Uvodni panel tematizirao je (dis)kontinuitete patrijarhalnog nasilja, uspostavljajući logički slijed između femicida, obiteljskog nasilja i, naposljetku, ratnih razaranja. Znanstvenica Jasmina Husanović Pehar u svome je obraćanju analizirala navedenu spregu kao simptom antidruštvenosti inherentne kapitalizmu i razvidne u eksploataciji i eksproprijaciji na račun ljudske i društvene egzistencije, što je kao keynote govornik razradio i usložnio politolog Nerzuk Ćurak. Zajedno s ekspozicijom Biljane Kašić te historijatom regionalnih, mahom hrvatskih, antiratnih inicijativa u proteklih 30 godina u prezentaciji Vesne Janković i Renate Jambrešić Kirin čitava se problematika pri samom početku konferencije situirala na čvorište teorije i prakse. Naredni blokovi referata sadržajnom su raznolikošću omogućili cjelovito mapiranje iskoraka iz uzla androcentrizma, militarizma i kapitalizma, oslovivši tako uzlet antirodnog populizma u suvremenom politikantskom diskursu, ulogu književnosti i umjetnosti u opiranju heteropatrijarhatu, žensku mirovnu baštinu, napose na prostoru Bosne i Hercegovine te Kosova, koncept traume i mehanizme zaštite od nasilja, politiku sjećanja i patrijarhalno komemoriranje ratova te ekumenske i međureligijske mirovne mostove izgrađene feminističkim pristupom.
Međunarodna konferencija “Rod i mir na Balkanu: trasiranje puta naprijed“ / Foto: Vanja Ćerimagić
Zaključna plenarna diskusija rezultirala je nizom bilješki sa smjernicama za daljnje znanstveno, društveno, aktivističko, medijsko i političko djelovanje, naglasivši presudnost njihove međusobne protočnosti. Nevladine organizacije, ističe se, u lokalnim zajednicama snose teret izgradnje mira, zbog čega je nužno kreirati mreže koje će ukorijeniti akademski rad u aktualitetu i pomoći opstanku „grassroots“ inicijativa, napose onih u ruralnim područjima. Promišljalo se i o prisvajanju medijskog prostora čija rekonzervatizacija i pogoduje antirodnim dezinformacijama, a dobro financirane i uhodane desničarske organizacije vlastitim advokatskim aparatom destabiliziraju protivnike. U opiranju njihovoj premoći ključno je stoga umrežavanje različitih aktera kako bi se, među ostalim, formirao odvjetnički tim za pravnu pomoć u slučajevima rodne diskriminacije spram manjih udruženja, ali i podržalo ugrožene žene u pristupu zdravstvenim uslugama. Izim prijedloga „odozdo“ sudionice i sudionici skrenuli su pažnju na važnost ujedinjenog aktivističkog angažmana kroz pisma upozorenja o globalnim opasnostima, kreiranje zagovaračkih grupa s ciljem vršenja pritiska na političke moćnike, ali i širu javnost, organiziranje mentorstva na nacionalnom i internacionalnom nivou poradi generacijskih prijenosa znanja, zalaganje za uspostavu nastavnog predmeta „Obrazovanje za mir“ koji bi sistemski artikulirao simbiotičku spregu rodne ravnopravnosti i mira kroz cijelu obrazovnu vertikalu te jače uključivanje muškaraca u pokret.
Tko zna, možda se militaristička logika i uvukla u javni i medijski prostor uslijed čovjekove uvjerenosti u vlastitu krhkost spram njezinih razornih udara. Tamo gdje nema društva, pojedince razdire kapital. Ipak, kroz ove i mnoge druge predložene mjere očituje se toliko negirana istina da mirotvorstvo nije tek pokušaj smirivanja sukoba već, kao i feminizam, težnja za drukčijom proizvodnjom života. A takva ne nastupa nabavom oružja i priključivanjem NATO-savezu, već općeljudskom emancipacijom i fojerbahovskim prisvajanjem otuđene vanjštine, koja nam je zajedničkim snagama nadomak ruku. Ako prestanemo hodati na prstima.
