Piše: Bojana Guberac
„Katkad imam dojam da filozofija kaska za društvom, a katkad ga prelijeće u oblaku prašine. Što se tiče mojih istraživačkih interesa, svakako mislim da bi filozofske rasprave o manama demokracije – koja proizvodi doista neprihvatljive režime, sve od SAD-a do Brazila, Poljske i Mađarske – trebale biti prisutne u srednjostrujaškim medijima i u društvenoj svijesti, no one to još nisu. Također, spomenute rasprave o epistemičkoj nepravdi govore o doista bolnom društvenom fenomenu za manjinske skupine, no o tome se u društvu rijetko govori“, govori za naš portal Hana Samaržija, diplomirana filozofkinja, prevoditeljica i studentica komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje trenutno radi na diplomskom radu o depresivnom realizmu u književnosti.
Njezini su filozofski članci o neodrživosti demokracije objavljeni u prestižnim svjetskim filozofskim časopisima i Routledgeovim zbornicima, a četverostruka je državna i međunarodna prvakinja iz filozofije, engleskog jezika i esejizma. Hana je godinama vodila studentsku inicijativu Zeleni Filozofski, a uz podršku Zelene akcije kao studentica je predstavljala Republiku Hrvatsku pred Europskom komisijom. A javnost je njezine društveno-političke analize mogla čitati na Indexu, gdje je pisala kao kolumnistica, kao i na Facebooku gdje aktivno komentira stanje u društvu i na političkoj sceni.
Filozofiju je zavoljela sa šesnaest godina. Dobila je zadatak s engleskog jezika prevesti članak Mirande Fricker o epistemičkoj nepravdi. „Radi se o fenomenu kad neku osobu zakinemo za povjerenje koje zaslužuje zbog njihovog društvenog identiteta. Da se poslužimo očitim primjerom, žene su učestalo žrtve epistemičke nepravde zbog zastarjelog i atavističkog stava da su iracionalne, odveć emocionalne i primjerenije nevidljivom majčinskom radu u kućanskoj sferi. Strogost argumentacije, jasnoća definicija, širina i blaga sarkastičnost rječnika te angažiranost teme dojmili su me se kao plodan i konkretan način suočavanja s društvenom stvarnošću“, prisjeća se.
Oblikovale su ju rasprave, poput onih o učenju iz svjedočanstava i epistemičkoj nepravdi, u socijalnoj epistemologiji s kojima je započela svoje bavljenje filozofijom, a uzori su joj žene koje su se, kaže, u dominantno muškoj disciplini uspjele nametnuti kao neizostavni glasovi.
„Žene poput Mirande Fricker, Susan Haack, Helene Landemore, Ingrid Robeyns i Marthe Nussbaum danas su začetnice tema koje su muškarci samo nastavili, pa u njima vidim svoje najveće uzore. Uzori su mi i svi dobri analitički filozofi i filozofkinje s periferije koji su se uspjeli nametnuti u vrlo zatvorenom, vrlo elitističkom i vrlo strogom svijetu anglofone filozofije. To je doista veliko postignuće i težak zadatak.“
Danas, nakon desetljeća čitanja literature i pet godina studija filozofiju vidi kao „normativan način teoretiziranja o individualnim i socijalnim fenomenima“. Normativan jer, za razliku od deskriptivnih društvenih znanosti, govori Hana, filozofija može predlagati stroža rješenja problema i normirati uočene rupe.
„I filozofija i političke znanosti poznaju pojam “ispravnog glasovanja.” Za političke znanosti, glas je ispravan ako glasate u skladu sa svojim stvarnim uvjerenjima. Ako vjerujete, recimo, da su cjepiva smrtonosna, ispravno glasate ako odaberete protu-znanstvenu opciju. U političkoj epistemologiji, jednoj od novijih grana filozofije, s druge strane, ispravan glas je onaj glas podudaran s objektivnom istinom da je cijepljenje najsigurniji način sprječavanja širenja bolesti, a da je znanost trajan proces traganja za istinom. Ona je normativna utoliko što razlikuje dobro od lošeg i ispravno od neispravnog, a da takve distinkcije nisu samo arbitraran autorski stav, nego zaključci poduprti argumentima“, precizira Samaržija koja je diplomirala na temu „Condorcetov teorem porote u suvremenim epistemičkim uvjetima“. Paralelno s diplomskim radom, radi na zborniku koji zahtjeva englesku inačicu rada pa je povezala, kaže, ugodno s korisnim.
Inače, objašnjava nam, Condorcetov teorem porote tvrdi da će odluka grupe glasača kompetentnijih od nasumičnosti biti toliko točnija koliko je glasača više. „U stvarnom svijetu, to bi značilo da stotine tisuća glasača na demokratskim parlamentarnim izborima ne mogu pogriješiti. Condorcetov teorem u radu pobijam iz tri kuta: iz perspektiva kompetentnosti, neovisnosti i iskrenosti glasačkog tijela. Naime, istraživači političkog ponašanja već su šezdesetih godina prošlog stoljeća utvrdili da birači slabo razumiju metaforu ljevice i desnice, a goleme ankete iz devedesetih dodale su i da su otužno slabo informirani o činjenicama nužnim za sudjelovanje u političkom životu države. Svojim sam člankom nastojala ukazati na već rasprostranjen demokratski deficit i začeti razmišljanje o potencijalnim poboljšanjima demokracije ili alternativama demokraciji. Budući da se bavim analitičkom filozofijom, kao što vidite, obilno sam se poslužila interdisciplinarnošću i vezama s političkim znanostima.“
Suvremenoj filozofiji, koja je njezin primarni odabir, zamjera duge i često neizvjesne procedure recenziranja članaka, bahati elitizam anglofonih filozofa i najbolje ocijenjenih časopisa, birokratske preduvjete stjecanja zvanja i nedovoljnu osviještenost šireg znanstvenog miljea za humanistiku. „U svemu ostalome – plodnosti i brzini rasprava, približavanju aktualnim društvenim temama, interdisciplinarnosti te izboru značajnih problema – suvremena filozofija bliža mi je i draža od klasične.“
Na pitanje može li i treba li filozofija pripadati „mainstreamu“ odgovara kako smatra da bi problemi o kojim filozofija govori svakako trebali pripadati mainstreamu, ali dodaje da bi takav scenarij naštetio, odnosno banalizirao filozofsku argumentaciju, „koja mora biti stroga i kristalno čista“.
„S druge strane, voljela bih da je društvo svjesnije da je suvremena filozofija doista konkretna i plodna disciplina te da ne govorimo samo o Platonu, Descartesu i samo-referentnim temama. Suvremena filozofija mora balansirati između reduciranja na druge društvene znanosti s jedne strane i samodopadne hermetičnosti s druge“, pojašnjava.
U Hrvatskoj je, mišljenja je Samaržija, filozofija cijenjena onoliko koliko su to zaslužila naša sveučilišta.
„Filozofski fakultet u Zagrebu, koji sam ja pohađala, djelomično prioritizira bavljenje poviješću filozofije i ostanak u bjelokosnoj kuli teorije. Ako netko misli da takva filozofija nema što ponuditi društvu osim eruditskog zadovoljstva, većinom je u pravu. Ponovno, voljela bih da ljudi poznaju i prepoznaju teme suvremene filozofije kao nešto što je doista društveno i nevjerojatno važno za društveni razvoj, ali to bi tražilo i angažman naših sveučilišta, što je uvijek tromo.“
Podsjeća kako je filozofija začela mnogo fenomena koji čine naš društveni život. „Trodioba vlasti i poštivanje ustavnih vrijednosti počeli su u djelima Johna Lockea. Vjera u slobodno tržište potječe od Adama Smitha. Lijeve političke opcije ne znajući baštine mnogo aspekata vrlo produktivne misli Karla Marxa. Argumenti današnjih političkih stranaka odjeci su argumenata koji su počeli u filozofiji. Ako je činjenica da to ne spominjemo znak da je nedovoljno cijenimo, onda je možda doista nedovoljno cijenimo.“
Hana bi se u budućnosti voljela nastaviti baviti političkom i socijalnom epistemologijom i pročitati sve što još nije stigla „upiti“. „Političku epistemologiju, zbog njezine interdisciplinarnosti i vezama s političkim znanostima, doista vidim kao prostor za sebe i svoje interese.“
A kada govorimo o medijskom prostoru, ljudi koji se, poput Hane, bave suvremenom filozofijom morat će se izboriti za njezinu vidljivost i uopće shvaćanje iste.
„Bojim se da je medijski prikaz filozofije ostao kod vjerovanja da filozofija počinje i završava s antičkom filozofijom ili Hegelom, koja je u mnogočemu atavistička, a takav prikaz jednostavno nije točan. Voljela bih da mediji filozofiju jednom prikažu kao suvremenu i vibrantnu disciplinu koja se brzo kreće ukorak s društvenim promjenama. Filozofija nisu samo akteri povijesti filozofije, ona danas govori o rodnoj neravnopravnosti, ekonomskim nejednakostima, klimatskim promjenama i demokratskom deficitu. O takvom medijskom prikazu, nažalost, danas ne možemo govoriti“, zaključuje mlada filozofkinja za naš portal.
