Razgovarala: Nika Šintić
Ljiljana Filipović diplomirala je, magistrirala, doktorirala i habilitirala na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njezin književni put započinje još 1971. godine, kada za Dramski program Radio Zagreba počinje pisati radio igre i adaptacije, naposljetku preuzimajući i uredničku funkciju u sklopu programa o filozofiji, za koju 2002. godine dobiva i nagradu Hrvatskog radija. U međuvremenu predaje i na Akademiji dramske umjetnosti te Odsjeku za filozofiju u Zagrebu, sudjelujući kao gostujuća profesorica na mnogim uglednim svjetskim sveučilištima (u Tokiju, Buenos Airesu i dr.) te predajući na međunarodnim konferencijama u Moskvi, Dublinu, Londonu, Beču, Firenci, Lundu, Pekingu, Magdeburgu, Marrakeshu, Lisabonu i Barceloni.
Njezin opsežan autorski opus obuhvaća dvanaest knjiga (Filozofija i antipsihijatrija Ronalda D. Lainga (1990), Nesvjesno u filozofiji (1997), Kroatisch für Alle (s B. Budenom) (1992), Javne samoće (2006), Klub krivaca (2016) i dr.), od toga četiri romana (Nevidljivi pas (1985), Sokol u šusteraju (2001), Nestali ljudi (2007), Preljubnik (2019)), desetak radio igri (nagrađivane A s druge strane ulice, Sokol u šusteraju, Sva su djeca moja i dr.), više koautorskih studija u hrvatskim i inozemnim djelima te članke i prijevode o kulturološkim interakcijama filozofije, umjetnosti i psihoanalize. Može se stoga kazati kako stvaralaštvo Ljiljane Filipović prodire tobožnja ograničenja pojedinih istraživačkih polja i povezuje filozofičnost sa komparativnom književnošću, teatrologijom, dramaturgijom, jezikom, psihoanalizom i drugim disciplinama. Ovim putem prenosim razgovor koji smo u više navrata vodile o njezinom najnovijem djelu, Život kakav nije, jest, ali i baštini zaboravljenih pokretačica povijesti, konceptu nesvjesnog i mnogočemu drugomu.
U uvodu svoje najnovije knjige, Život kakav nije, jest (Zagreb: Sandorf, 2024), navodite Freudovu izjavu nakon psihoanalize pacijenta, koja glasi: „Time što nam san neku želju prikazuje kao ispunjenu, vodi nas u budućnost no ta je oblikovana prema onoj iz prošlosti.“ Koliko su, iz takve perspektive, preokreti kao jedna od glavnih tema knjige zapravo mogući?
Povijest pokazuje da su preokreti mogući bez obzira na perspektivu. Često su mračni. Premalo je slušamo. Lijeni smo za iskorak u slobodu i empatiju. Pa i za moralnost. Radije se sve predbacuje sudbini nego vlastitom nedjelovanju.
Biste li u tom ključu mogli protumačiti i naslovnicu knjige, koja više odražava refleksiju, a ne preokret? Dovodi li refleksija do transformacije?
Radi se o odabiru dizajnera, autorskoj ideji koja ima vlastito nadahnuće. I to je potrebno osobito cijeniti. Važno mi je preplitanje različitih perspektiva. Susreti neznanaca su sami po sebi mogućnost preokreta. No radi se o slici Johna W. Waterhousa iz 1897. Mariana in the south, nadahnutoj istoimenom pjesmom Alfreda Tennysona te ilustrira stih: “And in the liquid mirror glowed the clear perfection of her face”.
Na što vas je nadahnulo uvrštavanje priče o Mary Burns u knjigu? Može li se, napose s obzirom na roman kroz koji je obrađujete, kazati da ona i u klasnom i u rodnom smislu oličava vječnu žensku Drugotnost, u ovom slučaju i udvostručenu zbog položaja pripadajućeg joj subjekta, Friedricha Engelsa, koji je i sam u neku ruku bio Drugi Karlu Marxu?
Sve što se uspijeva saznati o Mary Burns koja je svojim poznavanjem radničke situacije i siromaštva otkrila Engelsu ponižavajući način života, otkriva da je ona tada najmanje mislila na sebe, i malograđansko ustrojstvo i priznanja za kojim se toliko čezne. Povijest je puna samozatajnih sudionica i sudionika, učiteljica i učitelja skromnosti i nenametljivosti.
Zaboravljena Mary Burns rođena je 1821, živjela je u Salfordu a Engelsa je upoznala vjerojatno 1843. Veza je trajala sve do njezine iznenadne smrti 1863. Suprotstavljajući se malograđanskim ograničenjima i instituciji braka nisu se nikad htjeli vjenčati. Engels je jasno izrazio svoje stajalište no ne zastupa ga samo on u povijesti filozofskog mišljenja: Brak je konvencija, često otvorena prostitucija, ponekad obiju strana gdje se žena prodaje u ropstvo.
U poglavlju „Nevidljiva povijest“ pišete:
„Promatrajući Engelsa dok čita novine, Lizzie primjećuje da njemu ništa ne znači ono što nije zapisano. Pripovijest o Mary autor otkriva preko Engelsova djela i običaja tadašnjeg doba. Nije se otada malograđanština puno promijenila. Što se saznaje o Mary Burns? Da je postojala. Kao što se oduvijek zna. Nema tu političkog stajališta. Roman, fikcija obazrivo napisana, prikladan je za svaku političku stranu. No i o ljudima koje poznajemo cijeli život, ne znamo ništa. Da se knjiga ne zove Mrs Engels onda bi to tek bila pripovijest o ženama opsjednutima udajom, djecom i kućanstvom. Privatni životi Engelsa i Marxa za neznalice. Kad ne možeš, ne znaš i ne zanima te da imaš neko političko stajalište, piši o privatnosti. Roman kao politički konformizam. A radi se o životvornoj povijesnoj prekretničkoj sceni. Autorovo distanciranje i opravdavanje besmisleno je nastoji preskočiti.“
Što se pritom može kazati i o romanu kao stvaralačkoj, pa i konstruktivističkoj formi, iz ove studije o njegovu podbacivanju?
Zahtjevno je pisati i osobnu biografiju. Nemoguće je izbjeći samozavaravanje i uljepšavanje. Autor se definitivno potrudio saznati činjenice o Mary Burns koja je bez traga nestala sa smrću. Ne postoji grob. No i Engelsov pepeo je na njegov zahtjev rasut kod Beachy Head, blizu Eastbournea. Nakon smrti Mary Burns, Engels je nastavio živjeti s njezinom mlađom sestrom Lizzie. Oženio ju je zbog njezinih religioznih uvjerenja na samrtnoj postelji. O Mary Burns postoji tek kratki Marxov osvrt iz pisma Engelsu da je bila dobrodušna i duhovita. Lizzy koja je na samrtnoj postelji zamolila Engelsa da se vjenčaju sahranjena je kao gospođa Engels.
Možete li pojasniti povezivanje te ženske potrošnosti s njezinim uvećavanjem kroz starenje, kako je analizirate kroz roman Vražji okot autorice Margaret Atwood?
Vražji okot (Hag-Seed) prvi put objavljen tvrdo ukoričen 2016., a potom 2017. godine, omogućio je Margaret Atwood da prikaže kako je suvremeni svijet u kojem se stari u siromaštvu, bez ikakve imovine, bez posla i političke moći, a često je to i svijet nezavisnih umjetnika, pa i proslavljenih i uvažavanih, posvuda isti. Kao i poniženja u njemu. Svijet je to usamljenosti. Bez prijatelja, daleko od obitelji, s licemjernim suosjećanjem. Slavodobitnim podsjećanjem da ste se o svojima i sebi trebali pobrinuti ranije. Prihvatiti konvencije malograđanskog. Na koje su to eto neki drugi kritičari iskoraka u nepoznato i nesigurnost, često i bliski prijatelji, pristali, kako vole izjaviti, jer su morali. Iako su i oni, opravdavajući se predbacuju vam, mogli razvijati vlastitu kreativnost, a ne marljivo raditi i skrbiti se za obitelj.
Ekonomska i politička situacija određuje svakog pojedinca. Ne samo osoba koje su u redu za odlazak bez povratka. Kad netko pobije desetke tisuća ljudi, uglavnom žena i djece, bez ikakvog obzira, u kojem politička moć određuje nepravednost, starenje je gotovo povlastica. Skupa farmakologija vlada svijetom i dječjim zdravljem. Lakše je napisati doktorat nego preći pedesetu.
U obzoru Engelsove nemoći da se riješi buržoaskog mentaliteta i malograđanskih konvencija, ponovno se nameće pitanje: što je uopće preokret?
Tek kad se odmaknemo od svojih i povijesnih zapleta, otkrivamo trenutak preokreta koji nismo očekivali. U osobnom životu događa se da ne znamo kako to da smo se odlučili za nešto. Pristali na korak unazad. Sada svjedočimo kako pobjeđuju modeli pobijeđenog fašizma. Oduzimanje odavno stečenih ljudskih sloboda.
U djelu se čvorište općeg i pojedinačnog sagledava kroz Shakespearea i književnost uopće, no, s obzirom na svojevrsnu utrostručenost vašega poziva na filozofski, psihoanalitički i književni kanal, kako tumačite vezu ili možda razlike među njima?
Oduvijek sam sklona tome preplitanju. Različitim perspektivama koje osvjetljuju našu svakodnevnicu. Odluke života i rada. Ne bih znala drugačije. Knjiga Život kakav nije, jest, čija je temeljna tema točka preokreta, podijeljena je na četiri dijela, i progovara s filozofsko psihoanalitičkog stajališta o osobnim i povijesnim diskontinuitetima – odabiru vlastitog kraja, izdaji, nevidljivoj povijesti te rušenju četvrtog zida kao svjedočanstva obmane. Pokretač svake teme jest jedno od Shakespearovih djela. Moglo bi se reći da je knjiga, iako različita po pristupu Shakespearovim djelima unekoliko nastavak prethodne knjige Žudnja i Izdaja: susreti Shakespeare i psihonalize.
Nesvjesno u filozofiji tema je vaše doktorske disertacije, u kojoj analizirate njegov trag u svim područjima humanističkih nastojanja 20. stoljeća. Što se danas može reći o tom istom nesvjesnom?
Još uvijek je izvor našeg znanja. Spoznaja o sebi. Ako to odlučimo.
Možete li se prisjetiti nekih formativnih događaja ili pokretačkih sila koje su potaknule vaš interes za područje nesvjesnog?
Ne može se govoriti o osobnom radu a da to ne nadilazi skromnost, i intelektualnu i svakodnevnu. Ipak, imala sam tu povlasticu da mi je takozvani znanstveni rad sam otvarao put koji sam slijedila. Od prvih susreta sa slovima pisanje i filozofija nisu bili odluke, bili su svakodnevnica. Ali kad čitate o stvaralaštvu, bez obzira o kakvom se radilo, gotovo je u svakoj autorici, svakom autoru prisutno od samog početka. I određuje nju/njega. Na njemu je hoće li ga dalje razvijati ili ga se odreći. Takozvani slučajan susret, još na početku studija filozofije, s djelom Ronalda Lainga The Divided Self, s »anti-psihijatrijom«, uvriježenim nazivom koji sudionici tog pokreta ne priznaju, jer ne priznaju ni psihijatriju smatrajući da «liječi» oboljenje o čijem uzroku nemaju znanja, pokrenuo je aktivan interes za to područje. Zahvaljujući zagrebačkom Odsjeku za filozofiju, što u to vrijeme ne bi bilo odobreno na mnogim svjetskim filozofskim fakultetima, dopušteno mi je da magistriram interdisciplinarno filozofiju i »antipsihijatriju« Ronalda D. Lainga. Tada je studij magisterija bio zahtjevniji. Nakon diplomskog trajao je još dvije godine ali s radom sam bila gotova i prije završetka i uspjela sam prevesti i nekoliko knjiga s tog područja. Sada se mnogo više zna, ali o uzrocima se ne voli govoriti. Dopušteno je farmakologiji da bude vladaricom svijeta što odgovara i politici «robovlasničkog» izrabljivanja i ratovanja. Uspavani i izmoreni glasači s nemogućnošću obrazovanja i slobode izražavanja su poklon politici zločina. Prisjetimo se samo da je s prestankom spaljivanja vještica krenulo njihovo smještanje u mentalne institucije. Često samo sa suprugovom odlukom.
Nakon tog rada, koji je objavljen i u biblioteci Filozofskih istraživanja na Odsjeku za filozofiju u Zagrebu, otvorio se put prema doktorskom istraživanju nesvjesnog i filozofije.
Biste li te početke mogle odrediti i za književnost i filozofiju?
I to je bila povlastica. U kući se živjelo od pisanja. Ako se to tako može nazvati. Naučila sam pisati prije škole. Sama. Slova su me fascinirala. Znakovi. Ne spajam u pisanju znanje iz filozofije. No teško da se to može uspjeti.
Nakon cjeloživotnog bavljenja filozofijom, što vam još preostaje dokučiti o njoj?
Sad mogu reći kao i mi svi … ništa ne znamo. Kad sam upisivala filozofiju, na prijemnom ispitu, jedan mi je od naših poznatih profesora filozofije postavio pitanje zašto želim studirati filozofiju. Ne sjećam se – ali mogu pretpostaviti – što sam mu tada s osamanest godina rekla, no sjećam se njegova odgovora: To što tražite nećete naći na ovom studiju.
Ništa ne očekujem – život kakav nije, jest.
Ljiljana Filipović / Foto: privatni album
LJILJANA FILIPOVIĆ – odabrani popis radova:
Knjige:
Filozofija i antipsihijatrija Ronalda D. Lainga, (studija) Zagreb: Filozofska istraživanja, 1990.
Nesvjesno u filozofiji, (studija) Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 1997.
Nevidljivi pas, (roman) Novi Sad, 1985.
Kroatisch für Alle (s B. Budenom), Verband Volksbildung, Wien 1992. (udžbenik)
Sokol u šusteraju (roman) Zagreb: Ženska infoteka, 2001.
Javne samoće (eseji) Zagreb: Tvrđa & Izdanja Antibarbarus, 2006.
Nestali ljudi (roman) Profil, Zagreb 2007.
Prazne tvornice, (studija) Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 2008.
Scenariji kože (eseji) Zagreb:Izdanja Antibarbarus 2012.
Klub krivaca (eseji) Zagreb: Izdanja Antibarbarus 2016.
Preljubnik (roman) Zagreb: Izdanja Antibarbarus 2019.
Preljubnik (audio knjiga) Zagreb: Audio Store Transonica izdanja, Book & Zvuk, 2022.
Žudnja i izdaja, Susreti Shakespearea i psihoanalize (eseji) Zagreb: Hrvatski centar ITI, 2023.
Život kakav nije, jest, Zagreb: Sandorf 2024Radni projekti:
Nakon pokušaja samoubojstva (roman)
Ljubav, Shakespeare & smijeh (eseji)
Treće lice (poezija)Radio igre izvedene na Radio Zagrebu / Hrvatskom radiju:
Polizei frei (1989/90)
Sokol u šusteraju (treća nagrada na natječaju Radio Zagreba 1988/1989)
U političkoj noći (1987)
Čovjek koji sve čuje (1987)
Dječak sa šiljastim uhom (1987)
Žena na krovu (1986)
Slučaj službenika socijalnog osiguranja (1986)
Sva su djeca moja (druga nagrada na natječaju Radio Zagreba 1986)
Lepi pozdrav doma (1985)
Nevidljivi pas (1985)
Ništa reći (1984)
U potrazi za izgubljenim životom (1984)
Netko će se družiti sa mnom (1984)
A s druge strane ulice (prva nagrada na natječaju Radio Zagreba, 1981)
Oskar to nikad ne bi učinio (treća nagrada na natječaju Radio Zagreba 1981)
Gospođo, hoćete li sa mnom na kavu? (1976)
Ucjena
Taxi (1975)
Coprnica (1977, Republika 1-2, 1978)
Sumnja (1978)
San (1979)
Nadmudrivanje (1975, Republika 2-3, 1976)
Zdravo Pero, kako si? (1973, Republika 10, 1974)Radio-dramatizacije:
R.D. Laing: Voliš li me?
Antoine de Saint Exupery: Mali princ
Ocar Wilde: Sretni princ
Anton Čehov: Obućar i nečastivi
Karel Čapek: Princeza Sulejmanska
Stjepan Mihalić: Igra nad Dobrom
Krsto Špoljar: Dvojica s obale nečisti
Fran Galović: Tamara
Mirjana Matić Halle: Teške sjene
Josip Kozarac: Tri ljubavi
Milutin Cihlar Nehajev: Vuci
Ivana Vujčić Laszowski: Padalo je mrtvo lišće
Drago Gervais: Duhi
Milutin Cihlar Nehajev: Svijećica
Vladimir Nazor: Zmija
Ivana Brlić Mažuranić: Jagor
Slavko Kolar: Neobični zec
Vladimir Nazor: Halugica
J. Kosor: Požar strasti
Fran Galović: GrijehRadovi objavljeni na stranim jezicima:
“Die Anfänge der Psychoanalyse in Zagreb (u Ambivalenz des Fin de siècle: Wien-Zagreb, Wien 1998)
“Terror of Memory” (Human Rights Review, summer 2002, Wellesley College)
“Theatre of the Unconscious” (literature and psychology: a journal of psychoanalytic and cultural criticism,Volume 49 No. 1/2, 2003 Rhode Island College)
“Die Psychoanalyse im Gerichtsaal” (Psychotherapie und Psychoanalyse in Osteuropa, Uchtspringe, Sigmund-Freud-Zentrum 2003)
“Film as abreaction of totalitarianism” u The Couch and the Silver Screen (izd. Andrea Sabbadini, Brunner-Routledge, London 2003)
“Breakdown of the Collective”/ “Der Zusammenbruch des Kollektivs”, (Catalog of the exhibition Collective Creativity, Kunsthalle Fridericianum Kassel 2005)
“What makes us laugh?” u Maske und Kothurn, 4/2005, Boehlau
“Psychoanalysis, Expulsion, Exclusion”, International Journal of Psychotherapy, Volume 12, Number 1, March 2008, Vienna: Journal of the European Association of Psychotherapy ISBN-1356-9082
“Philosophy – Psychiatry – Anti- Psychiatry – Non-Psychiatry”, u Extravagant Bodies: Extravagant Minds, Zagreb, Kontejner 2010.
“More than fifty years after: Laing, Sartre & the Other” International Journal of Psychotherapy: 2011, Vol. 15, No. 2, pp. xx-xx: ISSN 1356-9082
“Eno samo besedilo v alternativnih pokrajinah” Gledališki list 2, Slovensko narodno gledališče drama, Ljubljana 2011/12.
“A Perfect Day for Abjection”, film mutations: the fifth festival of invisible cinema /filmske mutacije: peti festival nevidljivog filma, Zagreb 2011.
“Kindness of Strangers”, Catalogue of Film Mutations: The Fifth Festival of Invisible Cinema, Zagreb 2011
“More than 50 years after: Laing, Sartre & the Other”, uR. D. Laing 50 years since The Divided Self, (ed. Theodor Itten & Courtenay Young), PCCS Books, Ross-on-Wye 2012
“Der Wunsch nach Freiheit”, in Sozialwissenschaftliche Litertaur Rundschau, Verlag Neue Praxis, Heft 70, 2015
“A cLEARing” (essay is published in a catalogue of Film Mutations: Festival of Invisible Cinema 06-07 / DAILY GODARD (104-110), Zagreb: 2015Nagrade:
The first prize at the radio play contest of Radio Zagreb, 1981: A s druge strane ulice /On the other side of street/
The second prize at the radio play contest of Radio Zagreb 1986: Sva su djeca moja /All the children are mine/
The third prize at the contest of Radio Zagreb 1988/1989: Sokol u šusteraju /The Hawk in the Shoe-maker’s Shop/
Prize of Croatian radio for editorial achievements in 2002Sokol u šusteraju – uži izbor za nagradu Jutarnjeg lista za najbolji roman 2001, te uži izbor za nagradu “Meša Selimović” u Tuzli za najbolji roman na hrvatskom, srpskom, bosanskom i crnogorskom
