Piše: Nika Šintić
U moru nametnutih polariteta povremeno nailazimo na one kvantitete i kvalitete, zastupljenosti i subverzije, pozitivizma i konstruktivizma. Promatrani zasebno, ovi se parnjaci međusobno poništavaju, jer onaj prvi uvijek teži zakrpati ono što drugi ruši; afirmacija žena na pozicijama moći, u poslovnom i političkom svijetu, zorni su primjeri ove činjenice. Dublja životna istina uvijek je u nečemu trećem; izlazak iz zaključanosti sukoba nadaje se suradnjom, savezništvom i sintezom, ali pod obzorom korjenite transformacije. Isticanje ženskih zasluga kroz povijest valja stoga smjerati nadilaženju njezinih patrijarhalnih počela, a ne njihovu negiranju.
Institucija muzeja jasno ukazuje na simbiozu naizgled suprotstavljenih polova: kao riznice historije, muzeji mapiraju i konzerviraju njezinu hegemonijsku anatomiju, no u načinu pričanja priča mogu imati aktivistički predznak. U Arheološkom muzeju uoči Dana žena predstavljena je izložba nastala kroz suradnju s Etnografskim muzejom, Hrvatskim školskim muzejom te Muzejom za umjetnost i obrt koja pokazuje da koncept zastupljenosti može služiti oprisutnjivanju bez da zakriva onu androcentričnu matricu. Izložba nosi naziv Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja i posvećena je pionirkama muzejske struke što su svojim raznovrsnim i interdisciplinarnim radom dale golem zalog unaprjeđivanju etnologije, antropologije, umjetnosti, dizajna, školstva i muzeologije na ovim prostorima. Kroz multimedijske instalacije, rukopise, crteže, dizajne i ostalu arhivsku građu te kratke biografske crtice istkane su povijesti osobnih borbi koje posjetiocima prenose stvarnost mizoginije bolje od ikakvih deklarativnih zahvata u prošlost.
Izložba “Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja” / Foto: Nika Šintić
Prva nam prostorija donosi panoramu ženskog položaja na prijelomu 19. i 20. stoljeća kroz video-historijat ženskog obrazovanja, popraćen napetošću između modernizacije i rodnog esencijalizma u javnom diskursu. Na okolnim panoima ističu se neki od ključnih momenata u emancipacijskim naporima tadašnjih (proto)feministkinja, poput osnivanja Ženskog liceja 1892. godine te omogućavanja upisa studentica na zagrebačko sveučilište početkom 20. stoljeća. Uspješnost ovih zahtjeva potječe i iz njihovog realpolitičkog karaktera:
„Strogo feministički list“, čitamo uz opis časopisa Na domaćem ognjištu, egzemplaru statike zastupljenosti, „ne može u nas opstojat zato što nit ima tu čitalačke publike, nit ima radnih sila, a nit imamo novaca, koje bi mogli ulagati u taj sasvim nepouzdani eksperiment.“ Ove uredničke riječi izgovara Milka Pogačić, jedna od najpoznatijih hrvatskih učiteljica toga doba, borkinja za školovanje siromašne djece i pokretačica Više djevojačke škole kućanskog smjera u Zagrebu.
Nastavak izložbe predstavlja svojevrstan vizualni katalog zaboravljenih odličnica uz povremenu no obilatu kontekstualnu potkrepu. Shodno sve češćoj praksi pri obrađivanju nekadašnjih umjetnica, humanistkinja i kulturnjakinja, pregled njihova života i djela upotpunjen je i recepcijom, ključnom za subverziju puke vidljivosti.
Doznajemo tako o prvoj hrvatskoj kustosici, učiteljici i prvoj ravnateljici novoosnovane ženske gimnazije u Zagrebu, Klotildi Cvetišić (1853.-1947.), a kroz nju i o višeslojnosti ručnog rada kao propisanih granica ženske ekspresije ali i vrijedne kulturne baštine. Svojim angažmanom na čelu Zbirke ženskog ručnog rada te Ženske stručne škole, koji joj donosi veliku milenijsku kolajnu u Budimpešti te broncu na Svjetskoj izložbi u Parizu, dala je neizostavan obol afirmaciji i vrednovanju ove podcijenjene branše.
Izložba “Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja” / Foto: Nika Šintić
Podcijenjenost se može smatrati podtekstom čitava sadržaja izložbe; prodor žena na tržište rada i u visokoškolski sustav iziskivao je formalni i pravni preustroj profesija za koje su sada postale kvalificirane. Do takva će rodnog izjednačavanja trebati, međutim, proteći još mnogo vremena. Žene što su u međuraću obavljale kustoske poslove nisu uživale ni novčanu naknadu ni titulu koju je ta funkcija podrazumijevala, a prema Zakonu o neposrednim porezima njihove su se plaće nakon udaje umanjivale za dodatnih 40%. Jela Novak (1873.-1986.), Zdenka Sertić (1899.-1986.) i Tereza Paulić (1887.-1971.) pripadale su prvim generacijama stručnog kadra koji je Etnografski muzej u Zagrebu osovio na noge kao znanstveno-stručnu instituciju, a bile su tretirane kao pomoćna snaga. Umjetničkom talentu, preciznosti, znanju i marljivosti unatoč, Antonija Tkalčić Koščević (1891.-1981.), prva visokoobrazovana žena zaposlena u Arheološkom muzeju, doživjela je premještanje na niže rangiran posao, čime je po svoj prilici pridonijelo i ženomrstvo ravnatelja Viktora Hoffillera. Suočene sa sustavnom marginalizacijom, obezvrjeđivanjem i klevetom, mnoge od njih razvile su vlastite strategije otpora i otpornosti; na panou pored njezinih impresivnih čipki i ostalih radova zatječemo sljedeće riječi učiteljice, kustosice i dizajnerice Zlate Šufflay (1873.-1956.), prve dame zaposlene u Muzeju za umjetnost i obrt:
„Dah – nepovjerenje – omalovažavanja itd. što već taj pojam u sebi može kriti i pokazivati osjetila sam već prvi dan moga ulaska u muzej; pa ipak! Ne može da mi smuti moje udivljenje i sreću koju osjećam u tom lijepom domu.“
Jela Novak, izložba “Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja” / Foto: Helena Šintić
Frustracija pak i razočaranost kratkovidnošću učene gospode što ih je okruživala poprima gotovo tragičnu notu u memoarima eruditkinje i polimatkinje Jelice Belović Bernadzikowske (1870.-1946.) te stihovima pjesnikinje i intelektualke Dore Pfanove (1897.-1989.). O uspjehu tog sustavnog zatiranja svjedoči već i zaboravljenost ovih figura što su u doba vrhunca pseudoznanstvenog androcentrizma utabale put poznijim generacijama muzealki. Njihovo oprisutnjivanje uz bok mizoginoj proizvodnji znanja u kojoj stasaju ne navodi nas na iluziju da je ravnopravnost stvar izjednačavanja postotaka, nego prije na promišljanje o temeljima svijeta što je ni danas ne uspijeva doseći.
Organizatori: Arheološki muzej u Zagrebu, Etnografski muzej, Hrvatski školski muzej, Muzej za umjetnost i obrt
Voditeljica projekta: Ana Solter
Autorice izložbe: Štefka Batinić (Hrvatski školski muzej), Aida Brenko (Etnografski muzej), Andrea Klobučar (Muzej za umjetnost i obrt), Ana Solter (Arheološki muzej u Zagrebu), Aleksandra Vlatković (Etnografski muzej)
Grafičko oblikovanje izložbe: NJI3 (Dina Milovčić i Franka Tretinjak), Dora Bilandžić, Ema Božek
Postav izložbe: NJI3 (Dina Milovčić i Franka Tretinjak), Clinica studio (Ozana Ursić i Vedran Kasap)
Stručne suradnice: Leonida Kovač, Ida Ograjšek Gorenjak, Jelena Seferović
