Ivana Perković Rosan
Voditeljica, novinarka i psihologinja Antonia Ćosić snimila je kratki dokumentarac ‘Bijeli ljiljani’ koji progovara o životu i svakodnevnici štićenika Doma za odrasle osobe ‘Lobor-grad.’ Ona je ujedno i začetnica projekta Bijeli ljiljani, festivala mentalnog zdravlja, koji je započeo 9. siječnja otvaranjem istoimene izložbe u zagrebačkoj Laubi. O ovom hvalevrijednom projektu, kao i o dokumentarcu koji doprinosi destigmatizaciji mentalnih bolesti, razgovarale smo s HTV-ovom uzdanicom Antoniom Ćosić.
U subotu 13. siječnja na HTV je premijera Vašeg dokumentarca ‘Bijeli ljiljani’ o štićenicima Doma za odrasle osobe ‘Lobor-grad’, koliko je trajalo snimanje, po čemu ćete ga pamtiti?
Jedan dan i jedna kamera! Svatko tko je u našem poslu će znati da je to oprema koja se nosi na snimanje priloga, eventualno malo dulje reportaže. Uspjeti snimiti 25 minuta dokumentarca je pravi pothvat. Hvala snimatelju Stjepanu Kotarskom i tonskom snimatelju Stjepanu Betiju koji su imali razumijevanja za sve što je bilo pred nama. S nama je bila i fotografkinja Duška Stepanov što znači da je četvero ljudi činilo snimateljsku ekipu te kao takvi nismo nikog inkomodirali, samo snimali sve što se događa oko nas. Snimali smo od zore do mraka. Iako smo se brinuli hoćemo li uspjeti snimiti sve, jer iako smo dobili 190 od 250 suglasnosti skrbnika, ipak su u Domu ljudi oboljeli od shizofrenije, poremećaja ličnosti, depresije, psihoza… Ukratko – neki od najtežih psihičkih poremećaja, uključujući i mentalnu zaostalost kod nekih. Nekima sam posebno mirno pristupala jer ih je trebalo opustiti, ali nakon osam godina rada na HRT-u, mogu Vam samo reći da puno ljudi treba opustiti i među zdravima, jer tremu ima svaka druga osoba. Tako da se ne treba čuditi njihovoj tremi. Ali ona je ionako bila u manjini. Puno više ljudi je htjelo biti pred kamerom i fotoaparatom Duške Stepanov koja ih je fotografirala. Neki koji nisu imali suglasnost su nas pitali da ih snimimo da pozdrave ‘svoje doma’. Bilo je pjesme i smijeha na snimanju, bilo je šala, pa čak i onih rubnih. Nasmijala sam se i zaplakala. Mislim da smo svi. Smiješno mi je bilo čuti da su se htjeli srediti za snimanje ‘jer će ih cijeli svijet gledati’. Ja bih voljela da HRT gleda cijeli svijet, ali ipak nam je signal ograničen regijom.
Vi ste jedna od začetnica festivala mentalnog zdravlja ‘Bijeli ljiljani’, koliko je važno govoriti o mentalnom zdravlju i raditi na destigmatizaciji? Na koji način mediji mogu tome doprinijeti?
Možete me zvati začetnicom samo jer je ideja krenula od mene, a za sve ostalo se osjećam samo kao ljepilo koje je spojilo puno dobrih ljudi. Mediji mogu nevjerojatno puno doprinijeti i možda je Jelena Veljača u pravu kad kaže da mediji kaskaju za društvenim mrežama u otvorenosti toj temi. Zato je snimanje ovakvog kratkog dokumentarnog filma važan korak u osvjetljavanju mraka i prikazivanju ljudi koje se donedavno skrivalo. Destigmatizacija se postiže edukacijom, razgovorom i upoznavanjem ljudi. Jedna stvar je čuti da je u Lobor-gradu 70 posto korisnika sa shizofrenijom, a drugo je vidjeti ih u 25 minuta “Bijelih ljiljana” i sam zaključiti kako su na njih djelovali terapija i pravilna 24-satna skrb. Zahvalna sam i glavnoj urednici IMS HRT-a Katarini Periša Čakarun da je dala prostora jednom ovakvom projektu.
Dugo vremena je mentalno zdravlje bilo tabu, i sami ste spomenuli kako u Lobor-gradu postoji groblje ljudi koji su pokopani bez imena i prezimena jer su jednostavno bili ostavljeni tamo. Koliko je teških sudbina za koje ste saznali radeći na ovom dokumentarcu?
Ako je 250 ljudi u gradu, saznala sam za 250 teških sudbina. Od žene koju je kao dvomjesečnu bebu majka ostavila u kanti za smeće do djece bogataša kojih se obitelj srami. Prije no što skočite na osuđivanje ičijeg srama, trebamo se zapitati bismo li možda baš mi bili ti prvi susjedi koji komentiraju ‘A jadni oni! U svemu uspješni, samo s njom nešto nije u redu.’ Zbog pritiska društva se takve tragične sudbine događaju. A i da se razumijemo, nije nam svima ista startna pozicija u životu. Tko bi od nas ‘ispao’ normalan da nas je majka bacila s dva mjeseca? Kad je to nulta točka u životu, onda je svaki dan odvratna borba. Divim se tim ljudima više nego nama kojima su roditelji kupovali igračke i vodili na engleski i balet od šeste godine. Lako je meni sjesti na kavu s prijateljicom i otići na posao. Njima je to pothvat života u kojem trebaju pobijediti i sebe i druge. Zamislite, oni su zadržali osmijeh. Osjećam se kao da mi je netko oduzeo pravo da ikad više u životu gunđam. Oni i dalje vjeruju da ‘sutra’ ima smisao i da je živjeti lijepo, a vjerovanje drugima – nužno.
Magistrica ste psihologije i pet godina ste radili u struci, koliko Vam znanje o psihologiji pomaže u svakodnevici i poslu te suočavanju sa stresom, ipak je novinarstvo uvijek pri vrhu najstresnijih poslova?
Kad zbrojim dva iskustva: druženje s korisnicima “Lobor-grada” i 5 godina volontiranja na dječjoj onkologiji i hematologiji, ne usudim se reći da je novinarstvo pri vrhu najstresnijih. Zahtjevno i odgovorno – apsolutno da! Nekad se više brinem o onom dijelu “posla” koji se nosi doma. Vidim kolegicu Luciju Judnić ili Nikolinu Ćosić kako izvještavaju o najtežim temama, poput ljudskih tragedija i nesreća i znam da ta priča ostane neko vrijeme s njima. Pored mene u redakciji sjede jako mlade kolegice Ivona Čakmak, Ana Tomac i Ana Zgrebec, pored kojih se ja, s osam godina rada na HRTu osjećam pomalo staro. A one tako mlade nekad na stol dobiju temu dječjeg stradanja ili nesreće. Sjetim se sebe prije osam godina kad sam dobila u ruke vijest o pucnjavi u dječjem vrtiću. Mozak ti stvarno preplave informacije i nađeš se u kupusu želje za profesionalnim izvještavanjem i strašne pomisli ‘da sam ja roditelj, bi li podnio da čujem da je u vrtiću u koji ide moja dijete bila pucnjava?’ Netko će i sad napisati ‘dnovinari’, ‘šljam društva’. Priznajem da ima senzacionalizma koji ruši dostojanstvo pojedinca i zalažem se da prestane sumanuti kopi-pejst takozvanih neprovjerenih i neutemeljenih pikanterija. Ali pored toga ima divnih novinara koji sa srcem rade svoj posao, a greške im se dogode jer su imali pet tema za obraditi taj dan i jednostavno ‘tko radi, taj i griješi’, a vjerujte da pamte svaku grešku više od nekog tko je hejterski komentar napisao u pet sekundi.
Kao psihologinja radili ste na projektu terapeutskog pričanja priča hospitaliziranoj djeci i s kolegicama ste osnovali Centar za psihološku podršku i razvoj. Koliko takvi projekti olakšavaju djeci boravak u bolnici?
Bila mi je prava radost volontirati pet godina s djecom u bolnici, proširili smo se na čak četiri zagrebačke bolnice. Zbog pandemije je sve stalo, ta djeca su ionako imunokompromitirana. Istraživanja su pokazivala porast kvalitete života uz ovakve projekte, a roditelji su nam zahvaljivali na hodniku. Nekad bi nas pitali da im dođemo izvoditi priče i na samrtnoj postelji. Koristili smo psihoterapeutsko pričanje priča. Jedan od mehanizama te metode me potaknuo da u dokumentarcu ne namećem zaključak. Ta metoda vjeruje u potencijal osobe, a ja vjerujem da će svaki gledatelj izvući ono što je njemu potrebno.
Premijera kratkog dokumentarnog filma ‘Bijeli ljiljani’ je na HTV4 u subotu, 13. siječnja u 11:30, a bit će prikazan i u nedjelju 16:30 te ponedjeljak u 22:40.
Inače, festival ‘Bijeli ljiljani’ traje do 15. siječnja, a dotad će se moći pogledati i izložba fotografija štićenika Doma za odrasle osobe ‘Lobor-grad’ autorice Duške Stepanov. Zadnji dan festivala, u ponedjeljak 15. siječnja psiholozi će u Laubi od 10 do 19 sati biti na raspolaganju za besplatno psihološko savjetovanje.
