Piše: Ivana Perković Rosan
Urednica i novinarka Dijana Čović mnogima je poznato lice s malih ekrana, no tek oni bolje upućeni znaju i za njenu umjetničku stranu. O iznimnom slikarskom talentu ove rođene Vukovarke najbolje svjedoči njena druga po redu samostalna izložba koju je predstavila na Dan žena u Centru za kulturu Novi Zagreb. Izložbu naziva Didi – svijet žene, s 40-ak slika među kojima prevladavaju ženski portreti, ljubitelji umjetnosti mogu pogledati do 22. ožujka. S ovom svestranom ženom, razgovarale smo o položaju žena u svijetu novinarstva, njenim ženskim muzama koje su je inspirirale i o prijelomnom trenutku kada se okrenula sebi i uz novinarski posao opet se počela baviti slikanjem.
‘Izložbu Didi – svijet žene i posvećujem ženama koje su me inspirirale, mojim životnim muzama. Jedna od njih je moja baka Marica koja je izrađivala drveno posuđe kako bi preživjela i prehranila osmoro djece. Ona je bila svojevrsna skulptorica i žena ispred svog vremena. Moja druga životna muza je moja majka, to je neka toplina, dom, sigurnost. Treća je moja sestra koja me je usmjerila u toj nekoj moralnoj vertikali, a četvrta je moja prijateljica s kojom sam otkrila radost života. Njima sam posvetila izložbu, ali prije svega tom djetetu u sebi, toj Didi’, rekla nam je Čović.
Slikanjem se počela baviti još u srednjoj školi, no ozbiljnije mu se vratila tek kao etablirana novinarka kao svojevrsnoj terapiji zbog stresnog posla.
‘Od osnovne su mi radovi išli na natjecanja, a u srednjoj školi sam išla i na svoju prvu likovnu radionicu no majka me savjetovala da ne idem na likovnu akademiju jer je od toga teško živjeti osobito kad si žena. Tako sam se okrenula pisanoj riječi i novinarstvu. Umjetnost me opet na neki način pronašla i iscijelila. Svaki svoj slobodni trenutak, kada nemam obiteljskih obveza, posvećujem slikanju’, rekla nam je ova energična Vukovarka objasnivši kako se potrudila da izložba ‘Didi-svijet žene’ bude posebno iskustvo.
‘Izložba je zamišljena kao multi osjetilni doživljaj, osim vizualnog pogleda na slike, imate i auditivni zapis ženskih emocija koje mi proživljavamo a često nismo ni svjesni. Tu je i taktilni i mirisni dio tako da kada izađete iz galerije ja želim da sa sobom ponesete doživljaj’, ispričala je HTV-ovka s kojom smo se dotakli i teme položaja žene danas.
‘Iako imamo zakonski zajamčena sva prava, u praksi to nije tako. Mislim da je ženama danas teže nego što je bilo nekada, možda ne u fizičkom smislu. Ja gledam sebe kao novinarku, vi ste kao multipraktik, kao reporterka sam znala imati smjene od 12 sati, moraš se dokazati na poslu, a onda kad odeš na porodiljni, ako si neki status na poslu i stekao, kada se vratiš moraš krenuti ispočetka. Nije pitanje samo plaće što se tiče položaja žene. Zato smatram da ta moja umjetnost nije samo introspektivna, ekspresivna i emotivna, jeste s jedne strane, a s druge strane ima dosta slika kojim se rugam društvu u kojem jesmo i u kojem je još uvijek dominantan muškarac iako po ničemu to ne zaslužuje’, istaknula je. Slikarstvo je jedno od područja gdje su se žene kroz stoljeća teško izborile za svoje mjesto, a i dan danas se ispravljaju povijesne nepravde.
‘Kad pogledate Forbesovu listu modernih slikara na njoj nema nijedne žene, apsolutno nepravedno. Kad pogledate listu najplaćenijih i najprodavanijih slikara na svjetskoj razini jedino je među njima Frida Kahlo koja se može nositi s njima. Moja je izložba počela s pjesmom ‘It’s a Man’s World’ i ja zaista mislim da je ovo još uvijek nažalost muški svijet i zato se treba svim silama boriti za ravnopravnost’, ustvrdila je.
Ne manje važno pitanje je kako je biti žena u svijetu novinarstva. Nije tajna da je položaj općenito novinara u Hrvatskoj težak i ima puno neriješenih problema.
‘Novinarima je danas 90 posto teže nego kada sam se ja počela baviti novinarstvom, posao je užasno težak, konkurencija je velika, mislim da je najveći problem ono što je mene dovelo do fizičkog kraha. Prije šest godina sam završila u bolnici zbog dijabetesa, mnoge žene ne dožive taj poziv na buđenje. Svakodnevni rokovi stvaraju nevjerojatnu količinu stresa, radite u iznimno teškim uvjetima, ženi je tu teže jer imate sve druge obaveze i kao majka i kao žena, treba skuhati, oprati, poslati dijete na ekskurziju. U prosjeku je plaća kao prosječna zagrebačka plaća, nisu to primanja kakva su novinarkama u Europi. Posao je užasno stresan i teško je izdržati dugo ga raditi. Još nemamo beneficirani radni staž, a smatram da bi ga trebalo imati’, ispričala je objasnivši kako je njoj umjetnost pomogla kao terapija pri rješavanju stresa.
‘Potpredsjednica sam i udruge Start Art udruga. Imamo nekoliko liječnika i psihijatara, radimo radionice za psihosocijalnu pomoć ženama i obiteljima pogođenih s PTSP-om. Uglavnom nam te psihijatrice kažu da je nevjerojatno koliko im u posljednje vrijeme dolazi novinarki, medicinari isto jako puno jer im je korona napravila puno problema. Mislim da je danas biti žena u 21. stoljeću jako teško. Smatram da je umjetnost nešto što bi ženama možda moglo pomoći da nađu neku svrhu, da nađu nešto za sebe. Ja sam stvarno u umjetnosti pronašla bijeg od surove stvarnosti, uronila u taj svijet boja i ljepote, to je mene iscijelilo, danas je moj šećer vrlo stabilan’, zaključila je.
Izložba Didi – svijet žene u Centru za kulturu Novi Zagreb / Foto: Marijana Podgorelec
Iz predgovora likovne kritičarke Sande Stanaćev Bajzek
Dijana slikom razgolićuje vlastite osjećaje i promišljanja, otkrivajući istine o dvojnosti naravi umjetničkog stvaranja, o umjetnosti kao „zarazi“ i kako lijeku. O umjetničkom stvaranju kao užitku, kao načinu i mjestu vizualizacije ljepote, ali i mjestu ukazivanja na ono, prostom oku nevidljivo, u nama skriveno, koje smjeli pojedinci izvlače na svjetlo dana, ovjekovječujući ga u svojoj kreaciji. Sondirajući duboko u vlastitu dušu, kako bi kroz slojeve strahova, neotpuštanja, negativnih emocija i ograničenja, dospjeli do istinske ljepote, do istinskih sebe. Upravo tako, „inficiravši“ se slikom i uzimajući ju kao svoje „oružje“, krenula je u potragu za vlastitim identitetom, za vlastitim ženstvom. Čini to stavljajući ženski lik u likovni fokus, prolazeći „raznobojnom“ galerijom svojih žena općim mjestima naših civilizacijskih spoticanja – spolnosti, osobnim slobodama, moralom, nametnutim ulogama, rodnoj neravnopravnosti. Bivajući i auto referencijalna, dotičući se vlastite intime i osjećaja, otkrivajući nam sebe kao duhovno i umjetničko biće.
