Piše: Ivana Perković Rosan
U Zagrebačkom plesnom centru premijerno je izvedena plesna predstava Žar ptica čije ćemo reprize imati priliku vidjeti početkom prosinca. Tim povodom razgovarale smo s plesačicom suvremenog plesa Idom Jolić. Osim detalja o predstavi Jolić nam je otkrila i projekte koje ima u planu s umjetničkom organizacijom ON/A, a osvrnula se i na manifestaciju IslanDance kojom su i zadarski otoci Iž i Olib postali pozornice suvremenog plesa.
Za početak nekoliko riječi o plesnoj predstavi Žar ptica…
Žar ptica nova je plesna predstava ansambla Studija za suvremeni ples u koreografiji Sergiua Matisa koja je premijerno izvedena 13. i 14. listopada u Zagrebačkom plesnom centru, a reprizne izvedbe slijede 01. i 02. prosinca. U ovoj predstavi tužni pjev žar-ptice progovara o svijetu u plamenu. Ples postaje očajnički pokušaj bijega od vlastitog ljudskog lika i pretvara se u čežnju za metamorfozom i ponovnim rađanjem. U svijetu bez budućnosti posežemo za onim što je preostalo: mitovima i narodnim pričama kojima u podlozi leži snaga prirode. Ova potraga za žar-pticom u prvi plan stavlja ptice koje su inspirirale narodno pripovijedanje. Predstavu izvode Branko Banković, Ana Mrak, Martina Tomić, Ana Vnučec i Ida Jolić.
Kako je bilo raditi na predstavi?
Proces je bio izvođački izazovan i zanimljiv. Osim plesne prakse koja je naravno dominantna, imali smo i vokalnog pedagoga Bojana Pogrmilovića koji nas je učio pjevati narodne pjesme što je ujedno značilo i pamćenje teksta na engleskom jeziku jer je naglasak na naraciji. Definitivno nas je obogatilo kao izvođače jer smo se susreli s drugim izvedbenim vještinama s kojima nismo do sada bili blisko upoznati.
Žar ptica u Zagrebačkom plesnom centru / Foto: Nina Đurđević
Plesnu edukaciju ste započeli u Berlinu 2011, a nastavili 2015. u Zagrebu, možete li usporediti položaj plesača/plesačica u Hrvatskoj i u Njemačkoj?
Nisam dugo bila u Njemačkoj ali uvjeti rada su neupitno bolji. Ima znatno veći broj izvedbenih prostora za plesnu umjetnost, budžeti za projekte su veći te ima više prilika i mogućnosti općenito. Pri nekim nacionalnim kazališnim kućama postoje ansambli suvremenog plesa čiji plesači su zaposleni te primaju redovnu plaću. U Hrvatskoj su budžeti za projekte mali, imamo jedan prostor za ples te većina ima status samostalnog umjetnika, odnosno postoji samo nezavisna plesna scena.
U većini umjetničkih zanimanja, ako i u većini zanimanja općenito, žene su donedavno teško dolazile do vodećih pozicija, kakva je situacija u plesnom svijetu?
U povijesti suvremenog plesa upravo je jedna plesačica bila pokretačica tog izričaja te je promijenila tadašnji pogled na ples, odnosno balet. Naravno da je bilo i još uvijek ima puno utjecajnih muških koreografa i plesača zaslužnih za plesnu povijest. Općenito u plesnoj umjetnosti prevladavaju žene po brojčanosti te su pojedine umjetnice bile izuzetno bitne u krojenju plesne povijesti i ne mogu reći da nisu nikada bile na vodećim pozicijama.
Ida Jolić u predstavi Žar ptica / Foto: Nina Đurđević
S Marinom Lemićem ste koreografirali i izvodili plesnu trilogiju Transformeri i ostvarili nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta, a s njim ste otvorili i umjetničku organizaciju ON/A. Koji su Vam ciljevi i planovi kao organizacije?
Do kraja godine će 24. i 25. studenog u Zagrebačkom plesnom centru biti premijerno izveden plesni projekt pod nazivom REM u kojem prvi put samostalno koreografiram. U prosincu ćemo reprizirati predstave Transformeri 3 i REM, a u 2024. godini Marin Lemić priprema svoj autorski projekt pod nazivom Selfiemorphia, planiramo gostovanja i reprize postojećih predstava te plesnu manifestaciju IslanDance na ljeto.
Kako biste ocijenili medijsku pokrivenost plesne scene u Hrvatskoj?
Čini mi se da je ples slabo vidljiv u medijima, osim u specijaliziranim medijskim sadržajima za kulturu. A i takvih je iznimno malo, imaju ograničen prostor unutar medija. Sam ples nije prisutan koliko bi mogao biti. Mediji općenito slabije prate kulturu, unutar čega je ples gotovo pa marginaliziran.
Koliko suvremeno društvo razumije suvremeni ples? Jeste li se osobno susretali s nerazumijevanjem okoline oko onoga čime se bavite?
Susretala sam se s nerazumijevanjem ali ne zbog nezainteresiranosti nego zbog nevidljivosti i nepoznavanja suvremenog plesa. Publiku treba educirati, naučiti gledati i razumijevati suvremeni ples jer je apstraktan ali ujedno nudi i objektivnu i subjektivnu interpretaciju obrađivane teme. Ono što je najzanimljivije je to da publika pozitivno reagira na ples, ali ga ne posjećuje i neće ga izabrati kao prvi izbor u posjećivanju kulturnih događanja.
Ida Jolić / Foto: Nina Đurđević
Što Vas više veseli, koreografija ili ples?
Tek sam počela koreografirati i mogu reći da uživam u tome ali koreografija iziskuje odgovornost, vještinu i veliku kreativnost pa moram priznati da me ipak trenutno više veseli ples. Duže sam u funkciji plesačice i volim učiti od drugih koreografa i svojih kolega kroz procese rada na predstavama. Bavljenje plesom može se manifestirati kroz više uloga, što zbog dobi, što zbog interesa – to je jednostavno cjeloživotni proces.
Jedna ste od organizatora plesne manifestacije IslanDance, zbog koje su i stanovnici zadarskih otoka Olib i Iž imali prilike uživati u suvremenom plesu, koliko je važna decentralizacija kulture?
Jako je važna decentralizacija kulture jer nedostaje sadržaja, pogotovo preko godine. Kroz IslanDance smo htjeli obuhvatiti otoke upravo zbog decentralizacije i da publici pružimo drugačiji kulturni sadržaj s kojime se do sada nisu imali prilike susretati. Što se plesa tiče, većina programa i umjetnika je centrirana u Zagrebu jer se projekti mogu lakše realizirati zbog više mogućnosti i senzibiliteta. No, ima umjetnika i organizacija koje provode plesne programe u mjestima po Hrvatskoj gdje publici približavaju suvremeni ples pa zato posjećenost kroz godine raste. To je dugotrajan proces koji iziskuje puno odricanja i volje kako bi ples postao što vidljiviji i prihvaćeniji u cijeloj Hrvatskoj. Vjerujem da će jednog dana zbilja biti decentraliziran u punom smislu te riječi.
