Piše: Josipa Bubaš
U Kući Europe 27. lipnja održana je promocija publikacije Ili moja ili ničija! Dunje Bonacci Skenderović. S obzirom na to da je knjiga samizdat i da je istraživanje provedeno u slobodno vrijeme, na temelju podataka dostupnih iz medija i izvješća Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, ona je još jedan dokaz koliko rad pojedinaca pridonosi razumijevanju položaja žena. Već sama količina (ne)dostupnih i nepostojećih podataka ukazuje na nedovoljnu implementaciju Istanbulske konvencije koja garantira dostupnost podataka, što se, naravno, ne odnosi na osobne podatke žrtava nego na podatke iz kojih bi se mogli očitati obrasci unutar odnosa, poput prethodnih prijava, povijesti uhođenja, itd. Koristeći koncepte prisilna kontrola i vremenska crta femicida, autorica naglašava da femicid nije izoliran slučaj, slučajna erupcija nasilja već rezultat obrasca koji se uspostavlja rano u vezi a podrazumijeva mehanizme kontrole poput izolacije od obitelji i prijatelja, nadzora, mikro-kontrole, ponižavanja, posramljivanja i ostale oblike slamanja samopouzdanja žrtve koji rezultiraju i strahom izmijenjenom percepcijom žrtve.
Promociju je vodila glumica Lada Bonacci, a govorile su Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, feministkinja i teologinja Lana Bobić i novinaraka Snježana Pavić. Višnja Ljubičić naglasila je da žene uglavnom ubijaju ljudi iz bliskog okruženja, pri čemu međunarodna statistika govori da se radi o 30-40 posto ubojstava koje su počinili muškarci iz bliskog okruženja. U Hrvatskoj statistike osciliraju između je 40 i 70 posto, dok je ove godine do sada 4 od 5 femicida izvršio partner, što je 90 posto. Prema analizama Ministarstva unutarnjih poslova i Ureda pravobraniteljstva, motiv je bio najava prekida odnosa od strane žrtve. Čest je motiv ubojstva ljubomora, koja se još uvijek djelomično prešutno opravdava i koristi kao isprika da se ubojstvo prikaže kao zločin iz strasti. Počinitelji krše zaštitne mjere koje je izrekla policija. Takve mjere pravosuđe ignorira, reakcija Centara za socijalnu skrb izostaje, a državno odvjetništvo se oglušuje na kvalifikaciju određenog opasnog ponašanja, što završava femicidom. Iako postoje problemi pri primjeni Istanbulske konvencije, čemu sigurno pridonose i određeni politički akteri, osjetan je porast prijava nasilja, no svakako treba raditi na prevenciji, na što je ukazala Pravobraniteljica. Lana Bobić istaknula je da još uvijek prevladava shvaćanje femicida kao izoliranog incidenta, a ne prakse stjecanja kontrole nad partnericom koje eskalira kada ona želi otići. Nasilje je kontinuum a ne izoliran slučaj. Snježana Pavić smatra da knjigu trebaju pročitati novinari kako bi bolje razumjeli operativne mehanizme nasilja, poput prisilne kontrole koje prepoznaju zemlje koje su se odlučile obračunati s femicidom, poput primjerice, Velike Britanije. Potrebno je sitne znakove shvatiti kao dio procesa koji može eskalirati. Također, shvaćanje ljubomore kao znaka velike ljubavi, kontroliranje i izolacija normalizirani su kao dio odnosa i upravo zato je potrebna edukacija za prepoznavanje ugrožavajućeg ponašanja.
Dunja Bonacci Skenderović dodatno je obrazložila koncepte prisilne kontrole i vremenske crte femicida, te predstavila podatke istraživanja koje obuhvaćaju razdoblje od 2016. do 2023. godine. Istaknula je da obrađeni slučajevi ukazuju da je „femicid planirano i namjerno ubojstvo žene od strane partnera“, koje je predvidivo budući da postoji određeni obrazac ponašanja nasilnika. Praćenjem određenih parametara obrasca, moguće je spriječiti femicid, no za to je potrebno prepoznavanje prisilne kontrole od strane institucija. Publikacija donosi podatke i daje teorijski uvid u obrasce intimnog partnerskog femicida. Navedeno je da „Bečka deklaracija o femicidu navodi različite oblike femicida: 1) ubojstvo kao rezultat obiteljskog nasilja / nasilja od strane intimnog partnera; 2) mučenje i mizogino ubijanje žena; 3) ubijanje žena u “ime časti”; 4) ciljano ubijanje žena u oružanom sukobu; 5) ubojstvo vezano uz miraz; 6) ubojstvo žena zbog njihove seksualne orijentacije i rodnog identiteta; 7) ubojstvo aboridžinskih i domorodačkih žena i djevojaka zbog njihova spola; 8) žensko čedomorstvo i feticid; 9) smrt kao posljedica sakaćenja ženskih spolnih organa; 10) ubojstvo pod optužbom za vračanje; 11) druge vrste femicida povezane s bandama, organiziranim kriminalom, drogom, trgovinom ljudima i posjedovanjem oružja (UNESC, 2013)“, no ova se publikacija bavi intimnim partnerskim femicidom.
Analizirano je 56 slučajeva, od kojih je u 49 slučaja počinitelj donio odluku o ubojstvu, planirao ga i sačekao žrtvu, što dokazuje da femicid nije zločin iz strasti. Najčešća dob žrtava je 45 – 59 godina, žrtve su uglavnom ubijene u vlastitom domu (57 %), hladnim oružjem. U 77 posto slučajeva žrtva i počinitelj su bili u vezi ili braku, a ubojica je u brojnim slučajevima najavio ubojstvo prijateljima, a oni ga, unatoč činjenici da mu je dostupno oružje nisu shvaćali ozbiljno. U 41 posto slučajeva počinitelj je izvršio samoubojstvo te nije slijedio sudski epilog. Detaljnije podatke pročitajte u publikaciji Ili moja ili ničija!
Kako ističe Bonacci, Evan Stark, sociolog, forenzični socijalni radnik, istraživač i vodeći svjetski autoritet za prisilnu kontrolu navodi da je „nasilje nad ženama bilo oružje u muškom arsenalu stoljećima“, a prisilna kontrola kao mehanizam zlostavljanja žena javlja se emancipacijom žena i njihovim izlaskom iz sfere privatnog u sferu javnog. O prisilnoj kontroli počelo se govoriti sedamdesetih godina 20. st., a razlog kasnom prepoznavanju su partijarhalne vrijednosti prema kojima muškarac ima pravo kontrolirati ženu. Takve tradicionalne „vrijednosti“ izuzetno su opasne a danas, nažalost, svjedočimo o jačanju politika koje ih potiču. Stark smatra da muškarci koji provode prisilnu kontrolu nad partnericama vjeruju u univerzalnu muškost, te prisilnu kontrolu promatra kao vid rodno uvjetovanog nasilja koja se realizira putem kontrole nad partnericom. „U središtu prisilne kontrole nalazi se niz taktika koje podređuju ženu nasilnom partneru“, tvrdi Stark. Od 56 slučajeva femicida u Hrvatskoj koje je obradila Dunja Bonacci, kod 26 analiziranih slučajeva ustanovljeno je da je tijekom veze bila prisutna prisilna kontrola. Za ostale nije bilo dostupnih podataka. Detektirane tehnike prisilne kontrole su sljedeće: ljubomora, fizičko, psihičko i ekonomsko zlostavljanje, zabrana rada, zabrana kontaktiranja s obitelji; bilo da se radi o roditeljima, braći i sestrama ili djeci iz prvog braka, zabrana kontaktiranja ili druženja s prijateljicama, limitiranje kretanja, nadzor na način da žrtva nije mogla ići nigdje bez zlostavljača ili nenajavljen dolazak na njezino radno mjesto, ispitivanje s kim i gdje je bila, praćenje i deprivacija sna.
Foto: Roman Avdagić
Jedno od čestih pitanja koje prate nasilje u obitelji je i pitanje zašto žrtva ostaje u takvom odnosu. Odgovor je upravo u učinkovitosti navedenih mehanizama koje generiraju strah, narušavaju samopouzdanje i pogled na svijet žrtve. Također, kontrolu nasilnik vodi postupno, a veza često započinje obasipanjem žrtve pažnjom i ljubavlju kako bi je izolirao od okoline. Često se radi o uglednim članovima zajednice i čak ni najbliža okoline ne prepoznaje znakove zlostavljanja. Žrtve prisilne kontrole su žene različitih dobi, obrazovanja i imovinskog statusa. Upravo jasno uočen obrazac ponašanja ukazuje na važnost prevencije koja bi trebala započeti edukacijom stručnjaka, ali i mladih u školama.
Bonacci za razumijevanje obrasca ponašanja koji rezultira femicidom koristi koncept vremenska crta ubojstva (femicida) koji je napravila Jane Monckton Smith, koja također pokazuje da se femicid odvija po obrascu koji ga čini prepoznatljivim: počinitelj ima povijest kontrole ili uhođenja, brzo i predano razvija odnos te uspostavlja kontrolu nad ženom, u nekom trenutku dolazi do promjene (gubitak posla, najava ženinog odlaska iz odnosa) što vodi do eskalacije nasilja nakon koje dolazi do promjene u ponašanju nasilnika, planiranja zločina te konačno femicida i samoubojstva. Prema Bonacci, faze nemaju određeno trajanje i mogu se isprepletati: Bitno je napomenuti da se ovdje ne radi o dinamici dvaju partnera nego kontroli nad žrtvom, te je jedino nasilnik odgovoran za dinamiku. Prema Bonacci, Monckton Smith, navodi i tri faktora rizika, koja mogu ukazivati na tendenciju prisilnoj kontroli: osoba ima povijest uhođenja, kontrole ili nasilja, stalno mora pobjeđivati ili biti u pravu, ispoljava česte znakove ljubomore i posesivnosti napominjući kako „ovakvo ponašanje treba shvatiti ozbiljno i nikako ga odbaciti kao nesporazum ili, još gore, kao zlonamjernu izmišljotinu bivše partnerice“.
Publikaciju je omogućila Zaklada Solidarna, koja je kroz Fond za žene financijski podržala ovaj projekt. Projekt je financijski podržala i gospođa Daida Hadžić.
