Razgovarala: Antonija Dujmović
Prvi put u povijesti Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu sve članice v.d. Uprave su žene. Dr. sc. Ivi Hraste Sočo mandat intendantice započeo je 1. rujna, a tu su još i četiri v.d. ravnateljice – Drame, Opere, Baleta te poslovna. Tim povodom, ali i povodom otvaranja nove kazališne sezone, razgovarale smo s intendanticom čija je profesionalna karijera počela upravo u ovoj kulturnoj instituciji. Naime, 1989. primljena je u stalni angažman kao jedna od najmlađih solistica u povijesti Kazališta. U međuvremenu je izgradila impresivan karijerni put, u umjetničkom, diplomatskom, znanstvenom, sveučilišnom i upravljačkom aspektu.
Koliko Vam znači ova ženska podrška u prvim danima mandata?
Puno mi to znači. To su sve moje vrijedne kolegice, mi se znamo dugi niz godina. Ono što je važno jest da su one umjetnice iz kuće, odnosno iz kazališta, jako dobro poznaju svoje sektore, materiju kojom se bave što je meni od neopisive važnosti. Kao žene se jako dobro razumijemo što nam je i nekakva dodana vrijednost u cijeloj toj našoj interakciji. Zahvalna sam im jako na pomoći jer su one ostavile svoje poslove sa strane, ne bave se samo svojim stručnim umjetničkim poslom, sada se bave i ovim upravljačkim. Zadovoljstvo mi je surađivati s njima.
Kada možemo očekivati izbor ravnatelja/ica?
To je zakonska procedura koja zahtijeva svoje vrijeme. Ja bih rekla kroz mjesec, mjesec i pol, jer obično to zna potrajati. Upravo zbog toga meni je bilo važno imati v.d. upravu, da možemo funkcionirati. Ako nema čelnih ljudi u direkcijama koje su velike, a samo Opera ima preko 250 ljudi jer su tu zbor, orkestar i solisti, onda je to nemoguće.
Primjećujemo da u ovoj sezoni dajete dosta prostora ženskim autoricama i redateljicama. Tu su premijere Plodna voda Marine Vujčić u režiji Nenni Delmestre, Krležina Leda u režiji Franke Perković, opera Ive Josipovića Lennon u režiji Marine Pejnović, pa suradnja s Nevom Rošić…
Žensko čitanje umjetničkih djela, ženska vizura je meni kao ženi važna. Ne da distingviram poslove prema spolu, to mi nije namjera, ali mislim da je važno da naprimjer Plodnu vodu, tekst koji je jako aktualan, režira upravo žena. Marina Vujčić je cijenjena autorica, ona je dobila prvu Nagradu Marin Držić za taj tekst. Važno mi je da se tu progovara iz ženske redateljske vizure, zato upravo Nenni Delmestre režira to djelo. Ona je jako dobro upoznata s opusom Marine Vujčić tako da sam sigurna da će napraviti dobru predstavu. To je takozvana ženska predstava jer ima puno više ženskih likova nego muških. Krležinu Ledu sam iz istog takvog osjećaja ponudila cijenjenoj redateljici Franki Perković za koju sam sigurna da će dati jedno novo čitanje Lede. Također, uz etablirane i renomirane umjetnike, strane i hrvatske, imam namjeru dati i mladim umjetnicima priliku da se izraze. Mislim da moramo odgajati mlade naraštaje pa tako i Marina Pejnović režira operu Lennon dok će Hrvoje Korbar režirati operu Stanac. Kada dođe mlađa perspektiva uvijek je to neko svježe čitanje, unese svježinu u ansambl. Umjetnici inače vole raditi s različitim redateljima, dirigentima, koreografima jer to uvijek donese neku živost.
Operni gala koncert kojim je otvorena sezona 2022./23. Foto: Mara Bratoš / HNK u Zagrebu
Radili ste 15 godina u HNK-u kao operna solistica, a pet godina ste bili i članica Kazališnog vijeća pa sigurno dobro poznajete funkcioniranje kazališta na pozornici, ali i izvan nje. Gdje vidite najveću potrebu za promjenama?
Ono što sam prvo htjela postići je buđenje pozitivne radne atmosfere. Čim sam došla obišla sam cijelo kazalište, ne samo umjetničke ansamble nego i ono što se ne vidi na prvi pogled, krojačnice, administraciju, tehniku, spremište u Adžijinoj ulici, radionice koje su u stanju rekonstrukcije jer se gradi druga scena. Bilo mi je važno upoznati ljude, premda sam većinu znala od ranije, i čuti njihova mišljenja, kako oni vide rad u kazalištu. Sve su to ljudi koji jako vole svoj posao jer inače ne bi radili tu gdje nemaju velike plaće, naročito administracija i prateće službe. Isto tako u razgovoru s ansamblima htjela sam čuti njihove ideje, želje u kojem smjeru krenuti s kazalištem. Paralelno s ovim upravljačkim radom mora se odvijati i produkcija umjetničkog programa, ono na temelju čega sam dobila mandat, odnosno na temelju čega je Kazališno vijeće potvrdilo program za prvu sezonu tako da sam stalno u paralelnom ritmu, upravljačkom i umjetničko – produkcijskom. Imali smo Operni gala koncert kojim smo uspješno otvorili sezonu, a sad nam je u subotu prva premijera, Don Juan.
Operni gala koncert kojim je otvorena sezona 2022./23. Foto: HNK u Zagrebu
Najavljivali ste i povećanje plaća kazališnim radnicima u Vašem mandatu…
To je sigurno moja intencija i na tome intenzivno radim. U komunikaciji sam s osnivačima, prvenstveno s Ministarstvom kulture RH, naime, mi se ravnamo po Uredbi o koeficijentima u javnim službama, tako nam se formiraju plaće. Plaće se moraju dići barem u nekom postotku jer nije realno da se ovakav program izvodi u HNK u Zagrebu, a da ljudi koji to izvode imaju manju plaću nego u gradskim kazalištima. To nije od jučer, to je dugi niz godina tako, ali imam viziju na koji bi se način to moglo promijeniti.
Možemo li očekivati povećanje obima suradnje Dramske i Muzičke akademije s HNK-om?
Sigurno, mi smo vrlo usko povezani time što sam ja profesorica i na jednoj i na drugoj akademiji, ali i time što smo povezani kao obrazovne institucije s tržištem rada. Oni su naš kadrovski bazen, mi smo njihovo tržište i posve je logično da studenti i jedne i druge akademije imaju pristup kazalištu, da rade na raznim poslovima i da ih mi onda, kad se otvori mogućnost, angažiramo. Imamo konkretno projekt međuakademijske suradnje koji je produkcija opere svake godine i mi ćemo to vratiti u HNK, na pozornici ćemo izvesti Papandopulov Amfitrion kao veliki međuakademijski projekt koji će biti koprodukcija. To je ono što se vidi izvana, a zapravo je ta suradnja svakodnevna.
Pored svih ovih obveza, koliko Vam vremena ostaje za predavanja na akademijama?
Predajem u jednom manjem obimu, kao vanjska suradnica, nisam htjela izaći potpuno iz tog obrazovnog procesa jer to je nešto što me veseli i što je ustvari ono što ja i inače radim. To je ionako sve povezano s kazalištem.
Pa evo i prozor Vašeg ureda gleda na zgradu Akademije dramskih umjetnosti, a odmah tu s druge strane je i Muzička. Vama se život vrti oko ovoga trga…
Ha ha ha, da sve je nekako u tom radijusu.
Osim umjetničkog rada koji je vidljiv ljudima izvana te ovog upravljačkog, tu je i infrastrukturni segment. Kada se planira pokretanje druge scene HNK-a?
To je ogroman projekt. On se sada financira kroz Fond solidarnosti EU, trenutno se radi na protupotresnom ojačanju jer su radionice jako stradale u potresu, to je prva faza koja bi trebala biti gotova do lipnja 2023. godine. A onda prelazimo u sljedeću fazu koja je zapravo izgradnja druge scene. Trebat će dvije do tri godine ako ne bi bilo nekih zastoja u procesu, a bit će ih sigurno jer to je jako zahtjevan projekt, ali to nam je sada povijesna prilika da dobijemo tu drugu scenu. Ovaj način rada u kazalištu s tri ansambla je na granici izdržljivosti.
Iva Hraste kao Jelena u operi “Nikola Subić Zrinjski” Ivana pl. Zajca, HNK u Zagrebu 1990. godine / Foto: privatna arhiva
Diplomatkinja ste, sopranistica, sveučilišna profesorica, sada vodite ključnu nacionalnu kulturnu instituciju. Smatrate li da je jednoj ženi teže graditi takav karijerni put?
Sigurno je teže. Ja sam i majka, ali i supruga tako da sam sve to nekako paralelno radila. To se teško može ako nemate podršku u obitelji. Ja sam je imala od strane supruga i mojih roditelja koji su čuvali našega sina dok je on bio mali. Ali od žene se uvijek nekako očekuje da uz svoj profesionalni rad doprinosi i u kući. Bilo je potrebno naći balans, ali evo, uspjelo se.
Jesu li Vas ikada pitali kako usklađujete privatni i poslovni život?
Ne sjećam se da su me pitali, nekako se to podrazumijevalo.
A je li možda netko Vašeg supruga pitao kako on sve uspijeva stići s obzirom na to da ima suprugu i dijete? Ženama se obično iščuđavaju…
Mislim da mu nitko nije postavljao takva pitanja. U pravu ste, nama se ženama iščuđavaju kako smo sve uspjele. On je puno nastupao u HNK Zagreb kao samostalni umjetnik, mi smo se i upoznali ovdje na predstavi Così fan tutte. Dio je kazališnog svijeta tako da je jako dobro upoznat sa svime što se događa u kazalištu, naročito u operi. Mi smo imali neke periode u životu gdje smo jedno drugoga podupirali. Dok je naš sin bio mali, moj muž je puno gostovao u stranim opernim kućama, radio je produkcije u inozemstvu, a sin je tada bio sa mnom u Zagrebu. No, onda je došao trenutak kada sam ja dobila diplomatski mandat u Beču i oni su išli sa mnom. Sve je to nekakvo prilagođavanje okolnostima.
Iva Hraste i Zrinko Sočo u “Cosi fan tutte” W. A. Mozarta u HNK u Zagrebu 1989. godine / Foto: privatna arhiva
U Beču ste bili kulturni ataše u Veleposlanstvu RH, radili ste u Ministarstvu vanjskih poslova, bili ste i pomoćnica i savjetnica ministrice u Ministarstvu kulture. Koliko Vam ta iskustva sada pomažu u intendantskom radu?
Bez tih iskustava teško bih se snašla u ovome poslu. Prvenstveno umjetnički aspekt solistice ove iste Opere, ali i onaj diplomatski u ophođenju s ljudima, građenju međunarodnih kontakata. Recimo, sada nam je Francusko veleposlanstvo pokrovitelj Don Juana, Izraelsko veleposlanstvo bit će pokrovitelj Ubojstva, izraelskog teksta kojega ćemo kasnije u sezoni producirati. A ovaj upravljački segment mi je veliko iskustvo iz Ministarstva kulture jer sam tamo upravljala najvećom upravom s istim proračunom, slučajno se dogodilo, kakav sada ima HNK. Imam izgrađene upravljačke mehanizme iz tog vremena, a naravno i to što sam radila u Kazališnom vijeću uvelike mi pomaže jer znam procese o kojima se radi, nije nešto s čime sam se sada upoznala prvi put.
Kao diplomatkinju zanimalo Vas je kako se Hrvatska može brendirati kroz kulturu. Koliko je Hrvatska po tome prepoznatljiva u svijetu? Gdje je tu uloga HNK Zagreb?
Moj mandat u Beču zapravo je i zaslužan što sam kasnije i doktorirala na temi brendiranja nacije kulturom. Austrija i Hrvatska su povijesno povezane, bile su dio iste države. Austrija je izgradila paradigmu korištenja kulture u brendiranju zemlje. Mi imamo predispozicije koje možemo iskoristiti, mi smo zemlja bogata kulturom, dovoljno je pogledati UNESCO-ve liste, odnosno koliko imamo spomenika i na jednoj i na drugoj listi. HNK u Zagrebu se sigurno može iskoristiti kao svojevrsni centar u procesu brendiranja kulturom, kao najveće kazalište s tradicijom dugom 162 godine, s kontaktima i suradnjama koje je imalo u svojoj povijesti. Ja vidim HNK Zagreb kao partnera u srednjoeuropskom kazališnom prostoru. Mi smo dio iste civilizacijske kulture, vrlo smo usmjereni jedni na druge. Imam već dosta kontakata upravo u tom području.
Iva Hraste Sočo doktorirala je 2012. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s disertacijom
“Nacija kulture: artikulacija međunarodne prepoznatljivosti hrvatske kulture na primjerima festivalske politike”, a potom je objavila i knjigu „Hrvatska – nacija kulture“ Foto: privatna arhiva
Potječete iz akademske obitelji. Maturirali ste u Matematičko-informatičkom obrazovnom centru, razmišljali upisati medicinu, no na kraju ste diplomirali na Filozofskom i Muzičkoj akademiji, moglo bi se reći da je Vaš dijapazon interesa vrlo širok. Što Vas zapravo određuje?
Kultura i umjetnost su me određivali kroz cijelu moju karijeru, nisam se bavila ničim drugim što nema doticaj s kulturom i umjetnošću. Ja jesam završila MIOC, ali sam paralelno išla i u srednju muzičku školu. Iako nisam iz umjetničke obitelji, umjetnički dio je uvijek bio prevladavajući u mojim interesima. Uvijek me puno toga zanimalo, doktorirala sam u području znanosti o umjetnosti, tako da se bavim i tim aspektom, ali rekla bih da je moj život određen umjetnošću, nekim holističkim pristupom umjetnosti.
