Razgovarala: Bojana Guberac
Kada se ugase svjetla reflektora i utihne pljesak, a publika ode svojim domovima, ne mari i ne promišlja baš svatko među glumcima i glumicama o sudbinama ljudi koje su igrajući dotakli, i o realnom svijetu izvan teatra. No to nije slučaj kada se govori o Miji Begović. Zasigurno jedna od najvećih hrvatskih glumačkih diva, nedavno je humanitarnom izvedbom monodrame proslavila dvije važne obljetnice u karijeri – 20 godina rada u zagrebačkom kazalištu Kerempuh i 35 godina profesionalnog angažmana. A sav prihod dobiven od ulaznica donirala je udruzi „Nismo same“ koja pomaže ženama oboljelim od raka. Inače, njezina autorska monodrama „Sve što sam prešutjela“ odigrana je na brojnim „daskama koje život znače“ diljem zemlje i izvan nje. Begović profesionalni rad počinje još za vrijeme studija. Snimala je u gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije, gostovala u inozemstvu. U Hrvatskoj je ostvarila brojne zapažene uloge u kazalištu, na televiziji i filmu – nosila je 70 glavnih uloga.
S Begović smo razgovarale o stvaranju autorskog teksta, izazovima u karijeri, osnivanju udruge, ženskoj šutnji i zlostavljanju na glumačkoj sceni i naravno – o životu kao takvom.
Nedavno ste obilježili 20 godina rada u kazalištu Kerempuh i 35 godina profesionalnog djelovanja. Što je najviše, kada gledate s ovim odmakom, najviše utjecalo na Vas s profesionalne strane?
Moja strast za igranjem. Nije se nikada mijenjala. Možda je čak i jača danas jer imam više vremena da se posvetim karijeri. Dok je moja kćer bila malena bilo je teže jer sam puno radila, a pokušavala sam što više vremena provoditi s njom. Pokušavam i danas, ali ona je odrasla i radi pa imam više vremena za sebe. Radim i dalje s veseljem i strašću s kojima sam došla na prijamni ispit na Akademiju.
Imate li onda u planu neke nove projekte?
Uvijek ima planova, ali nekako se sve „pošemerilo“ za vrijeme pandemije. Virus je i dalje tu pa se ne usudim reći dok ne krenem u novi posao. Ono što bih svakako voljela jest realizirati gostovanja s monodramom koja su bila planirana svih ovih godina. Nisam ju još izigrala kako treba. Ima tu još prostora. Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Knin, Gospić – to su sve mjesta gdje bih voljela izvesti predstavu. Ali „step by step“. Drago mi je da je predstava prepoznata, da dobiva i nagrade i komplimente jer je ipak to moj autorski projekt.
Kako se uopće rodila ideja za monodramom. Koliko ste na njoj radili i kako?
Ideja je nastajala dugi niz godina jer vodim neku vrstu dnevnika. To nije zapravo pravi dnevnik. Zapisivala sam anegdote koje su bile duhovite i bitne. Kolege su mi rekli da bi bilo šteta da to ne pokažem ljudima pa je tako nekako nastala monodrama. Moj osnovni obrambeni mehanizam i u glumačkom i u privatnom životu je autoironija. Volim se šaliti na svoj račun i mislim da mi je to spašavalo zdrav razum i živu glavu u mnogim trenutcima onoga što svi zovemo život. Tako je koncipirana i monodrama. Iako se dotičem ozbiljnih tema – mobbinga, šutnje u ženskom svijetu, ljubavi preko Facebooka i kakvu opasnost ona može predstavljati za „psihofizičko ustrojstvo“ kako kažem u predstavi. Djelo je to u kojem se mogu prepoznati i muškarci i žene. Najteže mi je bilo početi producirati predstavu jer to nikad nisam radila. Cijeli taj proces je cjeloživotno učenje i skupljanje iskustva.
Mia Begović i Perica Martinović, dodjela priznanja Hrvatskog društva dramskih umjetnika za prvih 35 godina umjetničkog doprinosa hrvatskom teatru / Foto: HDDU
Prije godinu dana je nastao pokret „razbijanja šutnje“ koji je započeo sa srpskom glumicom Milenom Radulović, a odjeknuo u cijeloj regiji, pa i kod nas. Kako Vi to komentirate?
O tome sam progovorila u monodrami još prije pet godina. Konzekvence mojeg nepristajanja na ucjene su bile ogromne, ali ja sam dovoljno jaka da ih podnesem, mnoge žene nisu. Takve odluke mijenjaju život. Jako je teško u tom trenutku izaći u javnost. Sebe sam izložila u monodrami na neki način da bi žene, ali i muškarci vidjeli da nisu sami.
Mislite li da je toga više ili manje danas?
Mislim da je manje jer se počelo javno progovarati o tome i baš se tako lako kao prije ne usude zlostavljati jer se boje da će biti prozvani. Franka Petrović Gamulin, dekanica Akademije je napravila sjajnu i povijesnu stvar. Pozvala je da se jave svi koji su proživljavali tako nešto. Govorim o našoj branši, ali mislim da toga ima možda i više drugdje samo još uvijek šute. Mi umjetnici smo ipak otvoreniji.
Jeste li Vi doživjeli neugodna iskustva tijekom studija?
Moram priznati da nisam nikad imala takvo iskustvo. Doduše, tada je Ena i dalje bila na Akademiji pa sam vjerojatno bila zaštićena. Takve situacije čovjek jedva preživi jer čim progovorite ćete biti stigmatizirani, a niste u svakom trenutku života dovoljno jaki da budete uz to i dodatno izloženi. Ali, rekla bih da se ide u tom smjeru da se o takvim stvarima više govori jer one uistinu uništavaju život.
Nedavno ste baš dobili novu ravnateljicu Kerempuha. Biste li rekli da se nešto promijenilo u rukovođenju sada kada je žena na čelu?
Sonju Kovačić smatram izuzetno dobrim odabirom za obnašanje te funkcije. Među prvim stvarima koje je napravila je to da je podržala moju ideju da obilježavanje moje godišnjice, dakle 20 godina u Kerempuhu i 35 profesionalne karijere, obilježimo tako da se novac od cjelokupne prodaje karata donira udruzi „Nismo same“. Ne mislim da sam zato napravila veliku stvar, smatram da je to normalno od javnih osoba ako su u takvoj prilici.
Osjećate li odgovornost prema javnosti jer kao javna ličnost ipak utječete na javno mnijenje?
Čitav život sam osvještena da mi je dano prvenstveno zdravlje, a onda mogućnost da obavljam poziv koji obožavam i da kontinuirano trajem. Tako da osjećam odgovornost čitavim srcem i dušom. Nakon jednog preventivnog pregleda sam zbog osjećaja zahvalnosti napokon izašla s monodramom. To je bio okidač jer je nalaz bio u redu. Sveta dužnost je nas koji možemo pomoći, a ne možemo uvijek i ne možemo sve, da pomognemo. U Labinu sam bila zaštitno lice festivala gdje sam isto igrala monodramu. Uvjet je bio da igram bez honorara. Željela sam da se novac da lokalnim udrugama za borbu protiv karcinoma dojke. Kada je to čuo gradonačelnik Labina odlučio je da se poslije festivala, naravno uz pomoć gospodarstvenika, kupi digitalni mamograf za cijelu Labinštinu. Ponekad je dovoljno samo baciti kamenčić u more i dogode se velike stvari.
Jeste li u karijeri imali trenutke koji su Vas obilježili, kada je bilo izrazito teško?
Jesam. Riskirala sam karijeru mnogo puta. I zato mi je tim draže priznanje koje sam dobila od svojeg Hrvatskog društva dramskih umjetnika za doprinos glumačkoj profesiji kazališne umjetnosti. Tim draže mi je jer nije bilo lako, ali sam izdržala. Napravila sam monodramu, otvorila udrugu, realizirala cijeli projekt i pokazala da postoji i drugi način. Imala sam u tom trenutku 200 kuna i dala 167 kuna za otvaranje udruge.
Jeste li vjerovali da ćete postići uspjeh kada ste otvarali udrugu?
Da nisam vjerovala u sebe ne bih se uopće upustila u to. Umjetnost ima tu snagu da vam daje snagu. I potvrdu za ostvarenje vaše vizije. Jer ako sam mogla ja s 200 kuna, mogu i drugi. Ne samo u glumi nego u svemu ostalom.
Jeste li uvijek imali vjeru u sebe?
Jesam. Imala sam sumnju jesam li dobro napravila ulogu, ali to je drugo. Tu se radi ipak o poštovanju prema publici. Ovo je jako častan posao i publika jako prepoznaje kada mislite s poštovanjem i vraća to. Jedna gospođa nedavno mi je poklonila na sceni lepezu u ime penzionerki. Takve trenutke pamtim i oni mi daju snagu kada ne ide sve baš tako fantastično. Događa se život, nikome ne ide uvijek sve fantastično, ali ja imam tu osnovnu snagu i to sam htjela pokazati ljudima koji je nemaju – da je nevjerojatno krenuti i ne ostati u svoja četiri zida, raditi jer se onda dobre stvari događaju, otvaraju se svjetovi.
Je li Vam onda monodrama „Sve što sam prešutjela“ najdraži projekt na kojem ste radili?
Svaka uloga koju sam igrala, čak i one koje možda bih danas drugačije radila su mi drage, svaka na svoj način. Sigurno da nije bilo Goetheove Ifigenije za koju sam dobila Orlanda ne bi bilo monodrame jer ne bih imala samosvijest da to mogu biti na sceni dva i pol sata. Tu je i puno drugog iskustva, i da nisam upisala doktorat možda se ne bih usudila napisati monodramu. Ali rekli su da sam pisala dobre radove i bila sam dobro ocijenjena od meni relevantnih autoriteta sam shvatila da mogu. A onda su došle i povratne kritike od ljudi kojima ja vjerujem, koji su došli na pretpremijere. Tako to krene. Sada sam pozvana da opet gostujem tamo gdje sam već bila, čak i izvan granica lijepe naše. To je divan osjećaj.
Plakat za monodramu “Sve što sam prešutjela”
Koja uloga Vam je bila najveći izazov?
Svaka je imala svoje zahtjevnosti, ali možda kada mi je Ivica Buljan dao da igram naivku prije 15 godina. Tri mjeseca sam sama radila po 12 sati i tražila taj točni ton i u sebi prirodu da moje tijelo nosi drugu informaciju poslije svih tih jakih žena koje sam igrala u karijeri. Uloga Meze, dok je Ranko Marinković bio živ, je također bila izazov. Tresle su mi se noge. Jedna od prvih mojih uloga bila je u ITD-u, igrala sam pored Vere Zime, pored Šovagovića i Vanje Dracha. Jedan mi igra muža, a drugi ljubavnika, a ja ne znam gdje sam jer igram s dvije legende na sceni. Bilo je divnih izazova, kao u Sava centru u Beogradu kada sam glumila u „Tko se boji Virginije Woolf“. Cijela dvorana se digla na noge – oko tri i pol tisuće ljudi. Pisalo je u Politici – briljantna Begović. Tako da je sve, rekla bih, bilo prepuno izazova, ali voljela sam se bacati u njih jer me ne vodi ego. Vodi me uloga. Volim dobre, sočne uloge koje mi se čine u trenutku kada ih dobijem intrigantnim rebusom.
Jeste li uvijek puno radili, kao za ulogu naivke?
Jesam. Ljudi vide naslovnice, naše uspjehe. Nažalost vide i neke naše bolne trenutke iz privatnog života što mi nikad nije bio cilj, ali tako je ispalo par puta. No život ide dalje. Ljudi ne znaju da ovaj posao zahtjeva apsolutnu disciplinu ako želite trajati i uspjeti. I to disciplinu koja graniči s asketizmom. Radite po 17 sati dnevno, snimate, a pritom radite u teatru i pripremate novu ulogu. Ne znam kako sam uopće sve to stizala, jer sam i kuhala svaku večer da održim ljubav i obitelj na okupu.
Što je onda bilo gorivo sve to vrijeme?
Volim svoj posao. Sretna sam kao i svi glumci kada dobijem lijepu ulogu. Bez obzira na to u kojem to mediju bilo, filmu ili kazalištu. Drago mi je da su me zvali da igram velike uloge, pa i glavne uloge u inozemstvu, a da nisam bila u vezi s partnerom iz naše branše. Držim da sam po tome jedinstvena. Stvarno su mi se događala čuda.
Mislite li da je danas mladim glumcima lakše ili teže?
Grozna su vremena, ali se može borbom i vjerom u sebe. Samo je jako teško kada ste mladi apsolutno vjerovati u sebe. Nije lako ni u mojim godinama jer nije, kao, pristojno aktivno se baviti glumom u tim godinama. (smijeh)
Biste li nešto promijenili u karijeri?
Ne. Nikad se ne okrećem. Uvijek gledam u budućnost jer sam napravila u svakom trenutku kako sam najbolje mogla. Samo bih i dalje stvarala pa se nadam da ću imati zdravlje i mogućnosti. Zdravlje je osnovni preduvjet, kako kažem u monodrami, a sve ostalo mogu sama. Naravno, uz pomoć publike i nekoliko divnih ljudi.
Onda ne moram ni pitati razmišljate li o mirovini..
Što je to?
