Piše: Ivana Perković Rosan
U obrani Hrvatske sudjelovalo je više od 23 tisuće žena, 186 ih je poginulo, više od 1200 ih je ranjeno, a 33 se još uvijek vode kao nestale. Brojke su to o kojima se rijetko govori, no nedavni mimohod braniteljica Domovinskog rata koji je održan u Zadru, stavio je u fokus činjenicu da su žene dale veliki doprinos u obrani Hrvatske. Jedna od njih je Ivana Haberle, predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu – Zadar koja se gardi pridružila odmah nakon završene srednje medicinske škole, točnije sa samo 18 godina. Ona je ujedno i jedna od glavnih organizatorica nedavno održanog mimohoda pa smo s njom razgovarale i o ovom velikom okupljanju braniteljica, o ženama kao važnoj karici obrane Republike Hrvatske te o problemima s kojima se danas bore ove hrabre žene.
‘Ovo je bio šesti susret braniteljica Domovinskog rata RH. Dosad su bili održani u Vinkovcima, Petrinji, Splitu, Karlovcu i Vukovaru, odaziv je bio najveći dosad. Htjeli smo pozvati i braniteljice HVO-a kao gošće i taj odaziv nas je oduševio jer je stvorio jednu posebnu vezu, te su žene jako puno propatile, ali tako su hrabre. Bile su sretne što su došle i što su zajedno s nama. Nama je srce bilo kao Velebit, taj osjećaj da nas ima od svuda. Često volimo koristiti tu krilaticu žene nisu imale svoju postrojbu, ali nije bilo postrojbe gdje nije bilo žena. Mnoge od nas su nakon Domovinskog rata nastavile živjeti kao da se ništa nije dogodilo, a zapravo se puno toga dogodilo i sve nosimo ožiljke i rane. S druge strane imamo tu snagu i ponos da smo bile odabrane da zajedno s hrvatskim braniteljima iznjedrimo i doživimo slobodu Hrvatske’, rekla nam je Ivana Haberle.
Svečani mimohod braniteljica Domovinskog rata održan je 1. lipnja 2024. u Zadru / Foto: Žene u Domovinskom ratu – Zadar
U obrani Hrvatske sudjelovalo je više od 23.000 žena, 186 ih je poginulo, više od 1200 ih je ranjeno, a 33 se još uvijek vode kao nestale. Velike su to brojke o kojima se malo govori i malo zna.
‘Žene su činile pet posto hrvatske vojske. Mi smo bile karike u lancu, a tome se ne pridaje važnost. Žene nisu bile vojni obveznici, mogle smo slobodno otići u ‘Minhen bojnu’ i lagano preko granice, nitko nam ne bi zamjerio. Ovdje se branila kuća, dom, mnogi su ostali bez svog doma kao što sam ja. Imala sam samo odjeću na sebi, gardističku. To je bila sva moja imovina. Mi smo tad pokazali da s našom braćom možemo biti jedno i da imamo tu snagu, nismo se borile za jednakopravnost, ali bili smo tu gdje trebamo biti. Ja bih rekla da smo u tom ratu pokazale što je žena’, prisjetila se predsjednica udruge Žene u Domovinskom ratu – Zadar. Posebno je bolna tema nestalih braniteljica kojih je još uvijek 33.
‘Te žene koje su nestale to je strašno, njihove obitelji nemaju gdje zapaliti svijeću. Samo kad zatvorim oči mogu zamisliti što se njima dogodilo kad su upale u ruke neprijatelja. Našla sam među podacima da su od nestalih braniteljica neke bile pripadnice MUP-a. Voljela bih da nestale braniteljice ne budu brojevi, da budu imena, da budu ono što su bile. Jedan dio žena je nestao na vukovarskom području, a jedan dio na dubrovačkom. I te žene koje su poginule to je isto veliki broj, neke od njih su imale malu djecu’, istaknula je Haberle koja je u sklopu svoje udruge izdala pet knjiga koje donose svjedočanstva o ratnim stradanjima žena kao i djece. ‘Svjedočanstva žena iz Domovinskog rata zadarskog zaleđa’, ‘Svjedočanstva žena otoka i priobalja’, ‘Krhotine djetinjstva’ koje govore o djeci stradaloj u Domovinskom ratu, te zbirke pjesama ‘San prognanika’ i ‘Bura u duši’. A puno je priča o hrvatskim braniteljicama koje još treba ispričati.
Sudionice mimohoda u Zadru / Foto: Žene u Domovinskom ratu – Zadar
‘Mi smo svjedoci ovog vremena, naša istina umire s nama. Ja imam troje djece, ali da moja djeca pričaju moju priču to već nije iz prve ruke. Nitko to što smo proživjeli ne može ispričati umjesto nas’, objašnjava Haberle koja ističe kako i među Zadranima živi žena prema čijem bi se životu mogao snimiti film, a da to mnogi uopće ne znaju.
‘Kad je bio susret braniteljica onda se javnosti predstavila kćer Kate Šoljić, Ana Vukojević koja je i članica naše udruge. U 12 godina je tražila svoje četvero braće i sahranila ih je, a svog supruga još nije našla. Ona još uvijek traži i apelira da za života nađe kosti svoga muža. Ona se u vihoru rata isto javila u vojsku i bila je prva žena mornar, odred naoružanih brodova se tek osnovao od ribarica od naših ribara s otoka. To je priča za snimiti film. Ona od 1991. živi u Zadru, ima dva sina, a praktički nitko ne zna za nju. Svaka ta braniteljica ima priču od koje se smrznete, ne možete ni zamisliti da to netko može tako podnositi i tako živjeti.’, naglasila je Haberle koja je dodala i kako je činjenica da mnoge braniteljice umiru jer su neliječeni stres i traume nanijele nepopravljivu štetu njihovom zdravlju.
Susret hrvatskih braniteljica u Zadru / Foto: Žene u Domovinskom ratu – Zadar
‘Iza Domovinskog rata nije bilo resocijalizacije. Sada to postoji i za ljude koje ugrize pas. Mi smo bile prepuštene same sebi, nismo imale vremena za PTSP. Nisi imao vremena ni za što, pogotovo ako si osnivao obitelj. Ako si imao djecu i ako si htio imati krov nad glavom nisi imao vremena posvetiti se sebi. Sada dolaze godine 50 i plus kada sve dolazi na naplatu. Velika je smrtnost od karcinoma i od infarkta. Jako je to teško gledati. Tijelo sve pamti. Zato jednom godišnje ovakav susret, iako znamo da će nas biti sve manje, daje snagu i osjećaj ‘vrijedilo je!”, istaknula je. Sada, nakon rata, brojne braniteljice međusobno si pomažu kroz udruge, a jedna od njih je i udruga Žene u Domovinskom ratu – Zadar kojoj je Ivana Haberle predsjednica.
Foto: Žene u Domovinskom ratu – Zadar
‘Da sve štima u društvu onda udruge ne bi postojale. Institucije nisu dostatne za potrebe koje postoje. Najviše nedostaje potpore i razumijevanja. Ne govorimo o novcima, govorimo o emocijama. Kad čovjek dođe pred zid, kad ima neki problem, da ga ima tko saslušati. Institucija prima stranke od 8 do 12, a što kad problem iskrsne u 17 sati? Mislim da se mi kao društvo nismo dovoljno senzibilizirali, a potrebiti smo razumijevanja. Ljudi najlakše osude, a najteže je pružiti ruku. Ne bi se onaj čovjek nedavno na Markovom trgu zapalio da mu je netko pružio ruku kad se njemu zamračilo. Nego se sada svi iščuđavaju i svi žele znati što ga je mučilo da takav čin izvede umjesto da razmisle možda ima netko kraj mene kojem treba pružiti ruku. Mi smo se kao društvo udaljili jedni od drugih, a stalno govorimo o empatiji i altruizmu. Mi smo super kad se dogodi neka tragedija, recimo potres, poplava, rat. Tad svi skačemo i pomažemo, a kad to sve stane nitko više nikoga ne vidi. Sada je to vrijeme zatišja kad problemi isplivavaju, a podrška izostaje’, poručila je.
Šesti susret hrvatskih braniteljica Domovinskog rata u Zadru (Ivana Haberle do ministra branitelja Tome Medveda) / Foto: Žene u Domovinskom ratu – Zadar
Ono što je posebno smeta, jest prikaz branitelja u medijima.
Ono što mene jako smeta su mediji koji su stvorili mit da su branitelji paraziti koji cicaju državni proračun i da su jako privilegirani. Ja bih voljela da bar u tom segmentu mediji budu objektivni i da odu u Ministarstvo branitelja i vide da je veliki broj branitelja, kao i ja, ostao u radnom odnosu i da plaćamo doprinose za sve ljude koji su u mirovini. Broj invalida je mali broj u odnosu na sveukupni broj branitelja. Ako je 550 tisuća branitelja registrirano, sto tisuća ih je umrlo, imate 60-70 tisuća onih koji su ranjeni i imaju posljedice od rata i oni su u mirovini, a gdje su ostali? Ostali rade. Mene žalosti što se jedna kriva slika odaslala i da mladi vide ‘propuhane’ branitelje, a ne vide tihe, samozatajne branitelje koji rade i skrbe za obitelj’, rekla je dodavši i kako je razočarana i situacijom s kojom se suočavaju braniteljice i branitelji koji nakon pet godina u ratu i 30-35 godina rada moraju bezgranično obijati šaltere kako bi ostvarili mirovinu.
‘Degutantno mi je slušati kako ljudi idu od šaltera do šaltera, trebaju obići 30 šaltera i nabaviti mnoštvo papira te svuda čekati red iznova. To nitko nije zaslužio. Ako želimo sačuvati dostojanstvo hrvatskog branitelja onda bi mu netko trebao pokucati na vrata, dati mu hrvatsku zastavu i rješenje o mirovini, nakon 30-35 godina rada uz tih pet godina rata, i reći hvala vam za sve što ste učinili za domovinu’, istaknula je Haberle koja se obrani priključila kao 18-godišnjakinja nakon što je s obitelji prognana iz benkovačkog sela Bulić u Pirovac.
Ivana Haberle u vojnoj odori / Foto: privatni album
‘Kad sam došla u Zadar pitati za mirovinu svog oca koji je bio invalid, vidjela sam prijatelje u gardističkoj odjeći i pitala ih gdje se ide u gardu i ja sam hodala šest kilometara do tog hotela na Boriku i upisala se. Ispod prijave sam napisala molim vas zovite me što prije, možda nekome mogu spasiti život. I zbilja je jako brzo došao taj mobilizacijski poziv, a moji roditelji to uopće nisu ni znali. Bila sam 4 bojna i 112 brigada, nisam ni znala tko mi je zapovjednik, ali znala sam da je to moja zadaća. U Škabrnji smo osnovali sanitet, to je bilo područje Sukošan, Gorica Galovac, Nadin, Zemunik, to je bio teren na kojem sam bila. Meni je to bilo sve normalno, to čovjek ne može opisati. Strah nije postojao, sad postoji strah, ja imam kćer od 18 godina, i da ona negdje ode, a da ja ne znam gdje je mene je strah. To što sam ja svojim roditeljima napravila to je neoprostivo’, prisjetila se zadarska braniteljica koju je mama molila da ode u Njemačku i povede mlađeg brata na sigurno, no ona se nije dala nagovoriti.
‘Odgovorila sam joj: Ako ja odem tko će braniti Hrvatsku. A ona mi odgovorila: Jadna ti je Hrvatska ako je na te spala, nemaš 48 kila.’, Sad se smijemo tome na zajedničkim ručkovima, ali tako je stvarno bilo’, ispričala nam je djelić svoje ratne priče Haberle koja se svojski trudi i da se kroz knjige ispričaju i priče drugih žena koje su se borile i stradale u ratu.
‘Moja ljubav je bila književnost iako sam išla u medicinsku školu. S tim da mi je cilj kada nas više ne bude da ostavimo pisani trag za buduće generacije, možda ih bude zanimalo kakve su to bile otkačene žene da su tako bile hrabre, dostojanstvene i britke. Ja vjerujem u to. Ako danas to netko ne cijeni to me uopće ne uzrujava. Mora proći izvjesno vrijeme da se neke stvari bolje vide. Ja neću prestati pisati dok sam živa, to je moja tiha ljubav’, zaključila je.
