Piše: Nika Šintić
Izložba Lekcije iz prošlosti – (re)forme školstva u Hrvatskoj od prosvjetiteljstva do digitalnog doba došla je u vrijeme prilično složene rasprave o domaćem obrazovnom sustavu. Niti mjesec dana nakon što je, 26. studenog prošle godine, Hrvatski školski muzej predstavio ovaj projekt u provizornom prostoru galerije „Školica za 5“, nezapamćena je nesreća potresla javnost, dodavši još jedno u nizu pitanja koja se slijevaju u petrijevu zdjelicu hrvatskog školstva: treba li zaključavati škole? Bi li valjalo organizirati nastavu tako da traje cijeli dan? Je li vrijeme za obavezno srednjoškolsko obrazovanje? Što s vjeronaukom? Kako odgajati mlade u besklasnoj maniri?
Revizijski zanos što oblikuje suvremeni diskurs o temi izložbom se uspostavlja kao stoljećima stara tradicija ovdašnjih prosvjetara. Autorica postava, knjižničarska savjetnica i kustosica Muzeja Štefka Batinić provodi nas kroz tri glavne reforme koje su 2024. godine proslavile svoje jubilarne obljetnice: ona terezijanska, utemeljena na Općem školskom redu za austrijske i češke nasljedne zemlje te Vojnu krajinu iz 1774. godine, potom uvođenje prvog hrvatskog školskog zakona 1874. godine i, naposljetku, ‘Šuvarice’ iz 1974. godine.
Prva postaja naznačena je parolom „Škola jest i ostaje zauvijek stvar države!“, lozinkom apsolutističke žile prosvjetiteljskih impulsa koji se u 18. stoljeću šire Europom. Na plakatima i lentama zalijepljenima po galeriji u Hebrangovoj ulici doznajemo tako o obuhvatnim mjerama što su na krilima nepokolebljive vjere u razum imale nadvladati hirovitost života i sazidati sretnu zgradu ljudske radinosti. Dakako, na čelu s kraljicom. Ako bismo u nekoliko riječi mogli sabrati ono po čemu se autoritaristička struja prosvjetiteljstva razlikovala od njezine filozofske jezgre, bila bi to fraza „Sapere aude!“, odnosno „Usudi se misliti!“. Njome će Kant odrediti čitav pokret kao izlazak pojedinca iz samoskrivljene nezrelosti, upućujući i na unutarnju transformaciju u svim njezinim dalekosežnim očitovanjima. Europski vladari imali su ponešto drukčije shvaćanje: taj famozni razum morao je biti ljepilo za odnose u društvu, a obrazovne ustanove kao mjesta njegova kultiviranja trebale su osnaživati državu u borbi protiv kaosa.
Izložba “Lekcije iz prošlosti”, Hrvatski školski muzej / Foto: Nika Šintić
Školske reforme Marije Terezije, češke i ugarsko-hrvatske kraljice, rimsko-njemačke carice i jedine žene na čelu Habsburške monarhije uvedene su s ciljem stvaranja upotrebljivih i poslušnih subjekata. Iako je sama bila suzdržana prema prosvjetiteljskim idejama, okružila se uglednim savjetnicima s drukčijim stavovima. Tako se i dogodilo da je u posljednjem desetljeću svoje vladavine oformila obveznu državnu pučku školu i realizirala dva dokumenta temeljna za sinergiju publicum i politicum, javnog i političkog: spomenuti Opći školski red i Ratio educationis tj. Sustav obrazovanja i cjelokupnog školstva za Ugarsko Kraljevstvo i njemu pridružene zemlje iz 1777. godine. Uz historijat terezijanskih propisa u „Školici za 5“ zatičemo i različite artefakte toga doba, poput učeničke medalje s likom same carice i božice Minerve, metodički priručnik za učitelje njemačkih škola u carsko-kraljevskim nasljednim zemljama te opći školski red za njemačke normalne, glavne i trivijalne škole.
Namirenost obrazovnog sustava caričinim zahvatima nije dugo potrajala. Iz crkvenih se redova mogao čuti prigovor da prosvjetiteljska didaktika kvari omladinu i uništava pobožnost, a strah od širenja ideja Francuske revolucije nagnao je i kralja Franju II. (kasnije cara Franju I.), zagriženog reakcionara i branitelja apsolutizma, da odobri postupak opsežne revizije školstva. Rezultati su 1805. godine sabrani u detaljnu zbirku propisa zvanu Politički ustroj njemačkih škola. Ovaj priručnik, koji će uz pokoju preinaku regulirati nastavu u austrijskim nasljednim zemljama sve do 1869. godine, u stvarnosti nije napravio dramatične iskorake u odnosu na Opći školski red.
Ipak, čak će se i ovo nepokolebljivo djelo morati povinovati valu revolucija što sredinom 19. stoljeća uzdrmavaju kontinent. Njima započinje i druga tematska jedinica izložbe, „Školstvom do modernizacije društva“. Te prijelomne 1848. godine u novoosnovanom bečkom Ministarstvu javne nastave donosi se Nacrt temeljnih načela javne nastave, fundament modernizacijskih procesa u prosvjeti sve do raspada Habsburške Monarhije 1918. godine. Nacrtom se ističe uloga školstva u unaprjeđivanju građanskog društva, kao i dužnost države da podupre proširivanje nastavničkog kadra i stara se za školovanje ne samo dječaka, nego i djevojčica. Propisana je i reorganizacija gimnazija, tako da traju ukupno osam godina i granaju se na više i niže razrede, a posebna je pažnja posvećena sveučilištima, u to vrijeme podijeljenima na teološki, medicinski i filozofski fakultet te fakultet za pravne i državne znanosti.
Ivan Mažuranić / Izvor: Wikimedia Commons
Hrvatski prosvjetari u međuvremenu rade na predlaganju vlastitog legislativnog okvira po uzoru na ostatak Monarhije, no do donošenja prvog školskog zakona u Hrvatskom saboru morati će pričekati 1874. godinu. Jesen prije toga u banske dvore useljava Ivan Mažuranić i na vrh prioritetnih poslova uvrštava upravo reformu školstva. Ubrzo je realizirana i obnova zagrebačkog Sveučilišta, a 14. listopada 1874. Zakon o ustroju pučkih škola i preparandija za pučko učiteljstvo u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji sankcioniran je od kralja te već iduće školske godine stupa na snagu. Načelno je ovaj dokument slijedio osnovne smjernice ugarskog i austrijskog modela, preuzimajući gotovo do riječi definiciju osnovne zadaće pučke škole „da djecu religiozno i ćudoredno odgaja, duševne im i tjelesne sile razvija, te ih u potrebitom za građanski život općem znanju i umijeću podučava.“
Uz citate bana, crtane animacije đaka te fotografije generacija što su u tim davnim vremenima nastanjivale školske klupe čitamo i o disciplinarnom propisu glede ponašanja učenika u školi i izvan nje. U vitrinama koje krase izložbeni prostor postavljeni su i primjerci razne stručne dokumentacije i priručnika, no pozornost posjetioca možda će najviše zaplijeniti Sramotna knjiga Glavne učione u Zagrebu s navodima od 1857. do 1893. godine. Naime, u krajiškim se školama nerijetko primjenjivala pedagogija šibe, čija se učestalost kontrolirala bilježenjem svakoga slučaja u kazneni zapisnik poznat kao crna ili sramotna knjiga. Izloženi primjerak otkriva nekoliko takvih zapisa iz 1886. godine, kada je „Maček Milan učenik IV. a razr.“ bio „5. veljače 1886. šibom kažnjen radi pogrda izrečenih na hrv. bana“ a „Kalaminec, učenik III. B razreda“ kažnjen „šibom sa tri udarca što je govorio nemoralne rieči i kvario ostalu mladež, kleo mater i učenika Klina tukao.“
Zaseban je pano na izložbi rezerviran za mandat Izidora Kršnjavog, povjesničara umjetnosti, sveučilišnog profesora, slikara i pisca koji 1891. godine preuzima funkciju predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu. Još se u ranijim godinama Kršnjavi istaknuo kao poznavatelj europskih tekovina u nastavi te je podupirao neke od prijedloga Saveza hrvatskih učiteljskih društava usmjerenih na poboljšanje materijalnih uvjeta predavača, a članak iz novopečenog školskog zakona o prisilnom celibatu za učiteljice ocijenio je „groznim, jer zasijeca duboko u moralni i obiteljski život.“ Njegove prosvjetne reforme zahvaćale su unutarnji ustroj i preustroj postojećih škola, osnivanje novih ustanova, izgradnju novih zgrada te osnaživanje visokoškolske nastave i znanosti.
Postav izložbe “Lekcije iz prošlosti”, Hrvatski školski muzej / Foto: Nika Šintić
Na prijelazu stoljeća doista dolazi do otvaranja novih škola i smanjenja analfabetske populacije. Razdoblje međuraća obilježeno je unitarističkim težnjama Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, i premda je školstvo pritom razvijano bez dugoročne strategije i odgovarajuće materijalne potpore, ipak su u to doba posijane klice odgojnog pluralizma kroz snažnije angažiranje samih profesora i učitelja u proces didaktičko-metodičkog oblikovanja nastave. Zalagalo se za otklon od jednosmjernih transfera s učiteljima kao subjektima a učenicima kao pasivnim primateljima sadržaja te jače povezivanje učioničke građe sa stvarnim životom.
U neku će se ruku takva praksa nastaviti i u najvećoj reformi školstva u vrijeme Druge Jugoslavije, poznatoj kao Šuvarovoj reformi. Kada je po završetku Drugog svjetskog rata Hrvatska ušla u sastav FNRJ, kasnije SFRJ, svoje je zakone i propise morala usklađivati na saveznoj razini, što dovodi do jedinstvenog školskog sustava formaliziranog 1958. godine Općim zakonom o školstvu. Njome je započet pokušaj dijalektičkog nadvladavanja jaza između obrazovanja i proizvodnog rada. Sedamdesetih se godina po direktivi republičkog sekretara i sociologa Stipe Šuvara tako ukidaju gimnazije kao općeobrazovne srednjoškolske ustanove i osnivaju centri usmjerenog obrazovanja s dvogodišnjom zajedničkom programskom osnovom. Po njezinu završavanju, u dobi od 16 ili 17 godina, polaznice i polaznici započinju sa profesionalnim usavršavanjem.
Postav izložbe “Lekcije iz prošlosti”, Hrvatski školski muzej / Foto: Nika Šintić
Nakon osamostaljenja Hrvatske ovaj koncept ustupa mjesto nekadašnjoj diobi srednjih škola na gimnazije, strukovne i umjetničke škole, tako da se trenutni obrazovni sustav, uz iznimku fakulteta, ni po čemu bitnome ne razlikuje od svog tri četvrtine stoljeća starog prethodnika.
Iz tog razloga ravnateljica Hrvatskog školskog muzeja, Anita Zlomislić, zaključuje:
„Školski se sustav tijekom povijesti pokazao inertnim i konzervativnim. Bljeskovi velikih iskoraka kao rezultat sinergije vlasti i učiteljstva prije su bili iznimka nego pravilo. Dinamika društvenih promjena nametala je zahtjeve za reforme školstva, koje pak na njih nije uvijek uspješno odgovorilo. Danas se društvo mijenja brzinom kao nikad prije, pa je „rok valjanosti“ svake reforme sve kraći. Unatoč tome, osmogodišnju školsku obvezu uvedenu 1958. godine imamo i danas – ona je najkraća u Europskoj uniji, ali i među zemljama bivše Jugoslavije. Prijedlozi za povećanje broja godina osnovnoga općeg obrazovanja, donošeni već početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, do danas nisu zaživjeli.“
Lekcije iz prošlosti nastoje pružiti odmjereniju, kolektivno-refleksivnu perspektivu u sagledavanju obrazaca što već stotinama godina oblikuju prosvjetna pitanja. Hoće li se te lekcije usvojiti, ostaje upitno, no projektom „Škola i društvo“ Muzej nastavlja s edukativnim i kulturnim aktivnostima namijenjenima poticanju dijaloga o odgoju i obrazovanju. Nadamo se da će u budućnosti to činiti i u svojoj matičnoj zgradi, teško oštećenoj u potresu i zaključanoj u pravnom sporu. Kada to već dođe na red.
