Pasija žene ‒ Na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama u Prokulturi Split održano predstavljanje nagrađenog književnog prvijenca mlade hrvatske književnice Jelene Alfirević
1700 godina poslije režimskog nasilja, u Dioklecijanovoj palači ‒ Prokulturi, borba protiv suvremenog nasilja iz nagrađenog pera Jelene Alfirević
U Dioklecijanovoj palači, u Kući jezika i kulture ‒ Prokultura (Poljana kraljice Jelene 1, Peristil) u Splitu, u četvrtak 21. studenoga 2021., održano je svečano predstavljanje psihološko-egzistencijalnog i filozofskog književnog prvijenca ,,Bila sam žohar“ (Matica hrvatska, 2021.) mlade znanstvenice i književnice, rođene Splićanke (1992.), Jelene Alfirević, koja je inače kroatistica, prof. hrvatskog jezika i književnosti, doktorandica književnosti na Humanističkim znanostima, a predaje književnost na Sveučilištu u Zadru. Povod predstavljanju knjige je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, a u organizaciju ove sadržajno bogate književno-kulturne večeri, uz Prokulturu, uključili su se i Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije te Matica hrvatska, Ogranak u Zadru, i to u Godini čitanja i u godini 500.-e obljetnice tiskanja Judite Marka Marulića, Splićanina.
Bila sam žohar knjiga je o Ženi-Žoharu koja u intimnom, društveno-aktivističkom i biblioterapijskom ključu, progovara o iskonskom problemu nasilja nad ženama – silovanju, koje je detaljno opisano u knjizi, a uklopljeno je u aktualnu pandemiju koronavirusa s kojom je svijet na globalnoj razini suočen pa je riječ o tjelesnom, emocionalno-psihološkom i alegorijskom silovanju. Kraći dio knjige prije nepunu godinu dana (u prosincu 2020.) nagrađen je na Međunarodnom književnom natječaju Zašto skrivaš lice? CeKaPe-a i Centra za participaciju žena u društvenom životu (Rijeka). Naracija je obogaćena autoričinim samostalno oslikanim ilustracijama (autorica je oslikala i naslovnicu), vlastitim kolažima, kaligramima koji prikazuju silovanje te slikarskim prilozima splitske dipl. slikarice Ence Kovačević, a slike u knjizi se mogu samostalno iščitati kao pasijske slikopriče.
Žensko pismo angažirane splitsko-zadarske književnice i prosvjetiteljice
Predsjednica Prokulture ‒ Opservatorija kulturnih politika, udruge koja izvrsno surađuje s Europskom zajednicom i Vijećem Europe, doc. dr. sc. Nansi Ivanišević, moderirala je književnu večer istaknuvši zadovoljstvo zbog odvijanja ovog književno-kulturnog događanja upravo u Prokulturi i naglasivši kako mladi ljudi, poput Alfirević, zaslužuju da se na njih ukaže ‒ ,,Tema knjige Bila sam žohar je to koja se crveni na prvi pogled, tiče se naših života, a poziva sve nas sugrađane da razmislimo kako pomoći društvu pri susretu s nasiljem. Ono što možemo zaključiti o Jeleni jest da se radi o toliko svestranoj i posebnoj mladoj umjetnici, zapravo zbilja o prosvjetitetljici i o zaljubljenici u svoj poziv„ ‒ ističe Ivanišević. Izv. prof. dr. sc. Kornelija Kuvač-Levačić, književnoteorijska kritičarka sa zadarske kroatistike kazala je kako je pismo Jelene Alfirević postmoderno žensko pismo, dijelom uklopljeno u tradiciju hrvatskog ženskog pisma, korelirajući ju sa Slavenkom Drakulić, Dubravkom Ugrešić, Ivanom Sajko, Vesnom Parun, Ivanom Brlić Mažuranić, ali i Sidom Košutić, Zofkom Kveder, Dragojlom Jarnević iz 19. st. Kuvač-Levačić smatra da svako novo čitanje ovog teskta otkriva nove slojeve značenja i konstatira ‒ Jelena i sama, već sada, doživljava visoku recepciju svoje knjige, visoku čitanost, zbog toga što ovaj tekst s jedne strane privlači, a istodobno provocira horizont očekivanja čitatelja. Jelenina čitateljska publika je društvo 21. stoljeća, to je društvo centra, periferije, metropole i provincije ‒ jednako. To je društvo muškaraca i žena, mladića i djevojaka. S druge strane, takav jedan angažman i aktualnost književnoga teksta (koronavirus uslijed kojega su ljudi još i više suočeni s vlastitim zidovima) predstavlja i svojevrsnu zamku za stvaratelja, jer tekst može patiti od estetskih kvaliteta. Može se dogoditi da nešto što je angažirana književnost postane parolaška književnost, dodvoravanje politikama i ideologijama. Ma kako bolnu i tešku temu pisac obradio, njegov književni tekst može biti puki promašaj, zloupotreba nečijih najdubljih i neiskazivih traumatičnih iskustava, kakvo je silovanje. Da se to ne bi dogodilo, književnost na prvome mjestu treba ispuniti temeljnu književnoumjetničku, estetsku funkciju, uvjerljivost fikcije koju ,,Bila sam žohar“ Jelene Alfirević, jedne nove mlade hrvatske spisateljice, koja se tek pojavila, originalno i u potpunosti ispunjava.
Avangardno provokativno izdanje Matice hrvatske
Izv. prof. dr. sc. Teodora Vigato, u ime Matice hrvatske, Ogranka u Zadru, i predsjednika prof. dr. sc. Radomira Jurića te glavnoga urednika knjige Bila sam žohar, izv. prof. dr. sc. Ivice Vigata, s radoću je istaknula što je upravo Matica nakladnik Bila sam žohar ‒ rubne ženske problematike koja za Maticu u dosadašnjoj praksi, mora se priznati, nije uobičajena. U okvir dvadesetprvostoljetne strave pandemijske izolacije i samoizolacije postavlja ženu i njezin križni put boli. Na intelektualno visokoj razini intertekstualno komunicira s Dostojevskim, Flaubertom, Ibsenom, Krležom i Držićem, a kroz intermedijalnost i slikarstvo s Munchom, Fridom Kahlo i dr. Vrlo zanimljiva, neobična i odlična knjiga, a književnica oštrog književnog pera koje obećava ‒ zaključuje Vigato. Alfirević je također posebno sretna što je upravo Matica hrvatska nakladnik knjige jer, kako kaže, ,,Matica je oduvijek nosila književni i kulturni život naše domovine i potrebno je da i dalje ostane ,,stup hrvatske kulture i društva“, poglavito mareći za mlade.“
Paralela sa ,,ženskim“ pokretima MeToo, Nisam tražila, #Nisi sama, #Spasi me
U svom znanstvenom radu volim hvatanje ukoštac s, većini neomiljenom, divergentnom i tabuiziranom književnom problematikom pa tako pišem o abortusu, identitetu kao invaliditetu, traumi, depresiji i uopće o emocijama u književnosti. Želim rubno dovesti u središte, jer je navedena problematika u društvu nažalost prevladavajuća, ali književnost itekao može pomoći izlječenju devijacija kroz vođeno biblioterapijsko čitanje (literarnu terapiju), čak i spasiti život. Tema silovanja već dulje vrijeme zaokuplja me umjetnički i znanstvenoteorijski, kroz emocionologiju kojom se bavim (upravo u ovom trenutku iz tog znanstvenog aspekta pišem o silovanju u Marulićevoj Juditi). U društvu u kojem vlada srednjovjekovni mizoginizam, akademsko nasilje, šovinizam i korupcija, u kojem silovane glumice i studentice na internetskim platformama pokreću pokrete MeToo i Nisam tražila, kao duboke vapaje Žena u oklopima Žohara, a aktivistkinje za ženska prava (poput Jelene Veljače, Severine) te udruge (B. A. B. E., Ženska soba, Bijeli krug, Domine, Duga, Izvor, Sigurna kuća, Autonomna ženska kuća…) i političarke u Hrvatskom saboru (Marija Selak Raspudić i dr.) intenzivnije istupaju u javnosti ‒ važno je zaštititi ranjive skupine, istaknula je splitska književnica Alfirević.
Suradnja s Caritasom, Bijelim krugom i Domine
Voditeljica skloništa za žrtve obiteljskog nasilja Caritas Split, prof. Ivna Grubišić te gđa Livija Plančić, predsjednica Bijelog kruga, govorile su iz perspektive osoba koje izravno u praksi rade sa žrtvama nasilja kroz udruge. ‒ Čitajući ovo snažno literarno djelo zapravo sam mogla proniknuti u svaku onu bol naše korisnice koja je imala sreću preživjeti. Autorica me posebno fascinirala hrabrošću izričaja i naturalističnim stilom pisanja kroz temu silovanja, baš onako surovo kako to zapravo i je, bez uljepšavanja i potrebe da čitatelju bude ugodno. Na trenutke je i meni bilo teško čitati knjigu, potresno… nekoliko sam puta zastala nad riječima, ali me to sve potaknulo na promišljanje o žrtvi pa zahvaljujem autorici. Ako je meni teško čitati, kako je samo nekome silovanje doživjeti? Koliko smo takvih žohara u svojoj okolini pregazili? – u retoričkom obliku pita se Grubišić. ,,Crna odjeća i šutnja ženu oblače pristojno“, citat je iz knjige, a kao potvrdu da snažne riječi Alfirević nažalost imaju jednako tako snažnu, realističnu potvrdu Plančić je pročitala Ispovijest zlostavljane o obiteljskom nasilju korisnice Bijeloga kruga, nedavno objavljenu u medijima, istaknuvši paradoks ljubavi žrtve prema agresoru, Stockholmski sindrom. Istaknula je i tamnu brojku silovanja te potrebu da se o tome više govori u javnosti, ne samo obljetnički, pozdravljajući autoričinu misiju da mijenja svijet putem književnosti.
Sinergija s likovnom umjetnosti u knjizi
Iz likovnog aspekta, dipl. slikarica Enca Kovačević i četrdesetogodišnja djelatnica Maestrala Split istaknula je oduševljenje i zadovoljstvo zbog Jelenina književnog prvijenca te zbog inspiracije koju je pronašla u likovnoj umjetnosti. ‒ Otpočetka je to kod Jelene bilo zrelo, požrtvovno, buntovnički jako kako to već mladost nosi. Naime, na pisanje Bila sam žohar Jelenu je upravo inspirirao ženski akt Kovačević iz 1986., koji se nalazi u knjizi. Stoga je poručila mladoj književnici ‒ počela si jako, olujno i baveći se jednom temom koja nema kraja. Mi smo u centru drevne Dioklecijanove palače, gdje su bila brojna zlostavljanja, jer je djelovao takav režim. I danas, poslije više od 1700 godina, i dalje smo na istoj temi. Ali netko mora imati hrabrosti reći to javno. To se mora reći javno, a Jelena je to učinila večeras. Kratkom, ali snažnom književnom formom pokrenula si važna pitanja koja budućnost tek treba rješavati.
,,Ovo je avangardno književno djelo i mora u škole i na fakultete kao lektira!“
Magdalena Mrčela, i sama prof. hrvatskog jezika, iz splitske II. gimnazije, doktorandica književnosti i nagrađivana suvremena hrvatska književnica, jasno je naglasila prisutnima u publici ‒ Ako svatko od nas ne da barem jednoj osobi koju poznaje ovu knjigu, ovo je sve skupa besmisleno večeras. Ako mi ne iziđemo u javnost i ne odemo baš s ovom knjigom u škole i na fakultete, onda su ovo pusta naklapanja, prazni označitelji i nismo napravili ništa. Mrčela, naime, na inovativan način u školskoj nastavi obrađuje lektirna djela, a već je maturantima zadala korelaciju Kafka ‒ Kolanović ‒ Alfirević, tj. Preobražaj, Poštovani kukci i Bila sam žohar. Stoga Mrčela zaključuje ‒ Ono što još i više intrigira u ovoj knjizi jest muški lik. Naime, jaki ženski lik, Žoharica, potpuno je antitetična superiornom i narcisoidnom muškom liku, koji se hrani strahom silovane žene, pretvorene u žohara. Netko normalan vidio bi oklop, crninu, izlučevine, nožice životinje-Žohara, što bi izazvalo gađenje, međutim, Narcisu je Žoharica sredstvo za zadovoljavanje vlastitih potreba. O ovoj knjizi moramo progovoriti, i to među mladima, i kada je njima osamnaest godina. Potrebno je napraviti sve da knjiga Bila sam žohar bude u četvrtom srednje i da se njome učenici intenzivno bave. Posebno, jer se između 18-e i 21-e godine života pokazuju narcističke crte ličnosti, koje su neizlječive. Povjesničari i teoretičari književnosti, svi će reći isto ‒ knjiga je izvrsna, estetski sjajna, ali ako bismo mi s ovom knjigom mogli otići u mase i djelovati pogotovo među mladima, kada se u strukturi ličnosti čovjeka još nešto dade promijeniti, ispunit ćemo cilj današnjeg susreta. Jelena mijenja, ovo je knjiga koja je zaslužila najveće pozornice, škole i fakultete, da vrišti taj krik Žene-Žohara i da ne nestane negdje u bespuću novije hrvatske književnosti, već da ukazuje na aktualne društvene probleme. Jelena je brutalno pokazala da nema ništa lijepo u silovanju, a bogme ni u ženskoj patnji. Ovo je jedan način borbe, ovo je pokret otpora, avangardno djelo!
Suvremenu plesnu minijaturu Bol izvela je prof. Bernarda Klarin koja je plesala u fuštanu Udruge žena Luzor iz Preka, pretvarajući se iz žene u žohara, u koreografiji prof. plesa Jasne Frankić Brkljačić, dok je Gibonnijevu pjesmu Hodaj, kao podršku ženama-žrtvama nasilja, na gitari svirala i pjevala međunarodno nagrađivana gitaristica Lucija Žulj, u klasi prof. gitare Nene Munitića.
Jelena Alfirević, autorica knjige Bila sam žohar
Žena-Žohar simbol individualne i kolektivne neslobode 21. st.
O nasilju nad ženama ne govori se dovoljno, a ono je sveprisutno! O iskustvu silovanja i seksualnog nasilja prije nepunu godinu dana, u siječnju 2021., progovorila je najprije glumica Milena Radulović, koja je javno osudila svog silovatelja, a potom su prekinule ,,zlatnu šutnju“ i ostale žrtve zlostavljanja iz akademskih (mahom velik broj studentica) i drugih krugova, poručivši jedna drugoj #NisiSama, što je i temeljna snažna poruka knjige ,,Bila sam žohar” na ovaj Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama ‒ ističe Alfirević i dodaje ‒ Ukratko Žena-Žohar simbol je jednog sveopćeg grča u kojoj se nalazi zaključana individualna sloboda književne protagonistkinje, jednako kao i kolektivna sloboda 21. stoljeća. U tom smislu važan je alegorijski ključ iščitavanja. Ne zaboravimo da žene svakodnevno hodaju u oklopima Žohara, kako sam ih u knjizi vidjela kroz jednu metaforu ‒ i našim Peristilom i Marmontovom ulicom, Prokurativama, Rivom, i Kalelargom, i Elizejskom poljanom ‒ i to na leđima strpljivo noseći svoju bol. Vjerujem u književnost koja oplemenjuje društvo i mijenja svijet, u angažiranu književnost, pa je u tom smislu knjiga ,,Bila sam žohar“ samo maleni književni prilog s ciljem prekidanja ,,zlatne šutnje“, tj. borbe protiv nasilja koje žene svakodnevno proživljavaju u našoj bliskoj okolini, a da toga nerijetko kao sugrađani nismo ni svjesni” ‒ ističe književnica Jelena Alfirević koja je, prema mišljenju struke, objavila ozbiljan književnoumjetnički i društvenokritički književni prvijenac u svojim dvadesetima.
Snažni zavičajni ženski kod ‒ Mila Gojsalić, Kata Bobetić, Žena-Žohar
Jelena je nastavila ‒ još od djetinjstva zaokupljena sam temom silovanja zbog velike važnosti usmenotradicijske književne baštine u mojoj Donjoj Ostrvici, malom pitomom mjestu Poljičke kneževnine u splitskom zaleđu, odakle dolazim. Naime, baš u Ostrvici krajem 16. st. postojala je djevojka zvana Kata Bobetić; vlastiti stric ju je prodao za ženu Turčinu na obližnje Zadvarje, a ona se, ne želivši dati svoje tijelo čovjeku koga ne voli, britvom u zatočenoj zadvarskoj kuli, ubila branivši svoju čast do smrti. O tome je don Stipe Kaštelan napisao dramu, tragediju u pet činova Prodana djevojka. Prema legendi, još i ranije je hrvatska Judita, Poljičanka Mila Gojsalić iz Kostanja dala svoj život za slobodu Poljica, barutom zapalivši turski tabor Ahmed-paše nakon što mu je podala svoje tijelo. K tome, ta moja Poljica, u splitskom zaleđu, kraj su čvrstih, stamenih ljudi, oblikovanih Mosorom, Dinarom, Cetinom, imali su i svoj demokratski Poljički statut ,,pravičnih uredaba“ u 15. st. O svemu tome redovito su mi i često pričali, sada devedesetogodišnja baka Mila i pok. djed Kažo s kojima sam odrastala i taj je, rekla bih, zavičajni kod sigurno snažno utjecao na mene i moje žensko pismo u književnosti. Hrabrost žena u borbi za slobodu od pamtivijeka je snažno upisana u bilo mog poljičkog naroda, i to je ono s čim hodate uzdignute glave kroz svijet – ističe ponosna Poljičanka Alfirević.
Naturalist Émile Zola je završio svoj književni put s J’Accuse…!, mislim da je Jelena na putu s naturalizma prema J’Accuse…! te da će ona ostaviti traga i u tom dijelu književnosti ‒ zaključila je večer predsjednica Prokulture, Nansi Ivanišević, inače prof. francuskog i talijanskog jezika i književnosti.
U budućnosti kazališna monodrama Bila sam žohar?
Da je riječ o kvalitetnom književnom tekstu, spomenimo samo i to da je na prvom, zadarskom, predstavljanju knjige u svrečanoj Gradskoj loži, 13. listopada 2021. i ususret Mjesecu hrvatske knjige, Vinko Radovčić, istaknuti i nagrađivani kazališni redatelj, najavio intrigantnu ideju – uprizorenje kazališne monodrame, inspiriran knjigom Bila sam žohar Jelene Alfirević.
Na temelju svega navedenog da se pretpostaviti da je ono što slijedi budući Matičin i autoričin angažman oko distribucije knjige Bila sam žohar Jelene Alfirević na razini Ministarstva znanosti i obrazovanja kao obveznog i važnog odgojno-obrazovnog priručnika, s naglaskom na odgojnoj društvenoj komponenti knjige o zatočenoj Ženi-Žoharu, ali i kazališne pozornice s ciljem suzbijanja problema nasilja kroz aristotelovsku katarzu, na primjeru knjige Bila sam žohar. Bude li drugog izdanja, na koje književni stručnjaci apliciraju, knjiga će imati i podnaslov Drugo ime za silovana.
Posebno sam zahvalna što su se u ovu splitsku priču uključili Prokultura, Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije i Ogranak Matice hrvatske u Zadru, ali i Bijeli krug te Domine koji nas je podržao, ključne udruge i institucije ‒ braniči nasilja nad ženama u Splitu. Ovo je veliki dan i zato što se nalazimo u samom centru Dioklecijanove palače, na povijesnom mjestu u kojem su se vjekovima odvijala brojna mučna, brutalna nasilja i masovni progoni (najčešće kršćana koji su se suprotstavljali rimskoj vlasti, pa je zbog toga i pogubljen sv. Dujam). Večeras ispisujemo stranicu nove povijesti u samom centru Dioklecijanove palače gdje je prolivena krv, gdje ženski vrisak nasilja još uvijek odjekuje, gdje rana neslobode i danas boli, boreći se knjigom Bila sam žohar protiv dioklecijanovskog i inog modificiranog nasilja, za individualnu i kolektivnu slobodu, upravo s onim jednim posebnim i snažnim (književnim) ,,dišpetom“, kakav samo moj rodni Split poznaje, završila je Alfirević.
O književnici:
Jelena Alfirević rođena je u Splitu 1992. godine. Nakon gimnazijskog obrazovanja u SŠ ,,Jure Kaštelan“ završila je studij Hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Zadru diplomskim radom o ženskim likovima u književnosti Side Košutić. Dobitnica je Nagrade za najboljeg studenta Odjela za kroatistiku i slavistiku te Rektorove nagrade. Od 2019. asistentica je na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja na Sveučilištu u Zadru te doktorandica poslijediplomskog studija Humanističke znanosti, iz područja filologije (književnost). Znanstveni interes usmjeren joj je književnoj emocionologiji, drami i kazalištu. Trenutno piše doktorsku disertaciju posvećenu emocijama u hrvatskoj modernoj i suvremenoj dramskoj književnosti. Kao studentica zadarske kroatistike sudjelovala je u osnivanju Književne studentske udruge Ludens (2014.) Odjela za kroatistiku i slavistiku. Glumila je u predstavi Zlatarovo zlato (prema romanu Augusta Šenoe). Napisala je strip Jure Kaštelan ‒ simbol grada i poljičkog zavičaja (2019.), posvećen velikom hrvatskom i zavičajnom književniku, iz nekadašnje Poljičke Republike, gdje je i Jelena odrasla. Ljubav prema književnosti pokazuje još od ranih dana, a još u 6. razredu osnovne škole pjesma Majka objavljena joj je u pjesničkoj zbirci ERATO kao nagrađena za najljepšu lirsku pjesmu (nagradu je dodijelio Međunarodni institut za književnost kao član UNESCO-a pri Uredu za poeziju). Gimnazijsku poeziju uništila je, smatrajući ju ,,porodom od tmine“.
