Piše: Nika Šintić
U sklopu nedavno proslavljenog 105. rođendana Etnografskog muzeja u Zagrebu otvorena je i izložba Svečanost umjetnice Tanje Dabo, realizirana u organizaciji Umjetničkog paviljona koji je i dalje zatvoren za javnost uslijed konstrukcijske obnove. Posrijedi je participativni projekt otpočet akcijom prikupljanja kristalnih predmeta u suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti u Osijeku, Muzejom moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Art radionicom Lazareti u Dubrovniku, Gradskim muzejom Varaždin – Palača Herzer, Gradskim muzejom Križevci, Lošinjskim muzejom, Galerijom umjetnina Split, Galerijom Galženica u Velikoj Gorici i Galerijom Prica u Samoboru. Građani diljem zemlje pozvani su da uz ustupljene čaše, vaze, zdjele i sl. podijele i uspomene vezane za dotično posuđe. Štoviše, iako je prikupljanje samih predmeta zaključeno koncem rujna, osobna sjećanja na kristal kao obiteljsko nasljeđe ili poklon mogu se ispisati rukom na mjestu izložbe ili mrežno putem obrasca za čitavo vrijeme njezina trajanja, do 17. studenog. Treći pak participativni aspekt projekta nalazimo u radionici graviranja za studente Akademije likovne umjetnosti što se u nekoliko termina održava u samom izložbenom prostoru, tvoreći tako dio postava ali i upućujući na volju da se stvarnost izražena ostatkom eksponata postupno promijeni.
Glavninu postava čini upravo zbirka od 374 kristalnih predmeta izložena u starinskim kredencima na prvom katu Etnografskog muzeja. Ovaj broj nije slučajan; on predstavlja 374 dobitnika Nagrade „Vladimir Nazor“ koju država dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja kako na godišnjoj razini, tako i za cjelokupno životno postignuće. Od 1961. godine njome su počašćene tek 63 žene, no, rasipana po različitim kategorijama poput književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, scenske umjetnosti, arhitekture i urbanizma, ta se brojka dalje komprimira u jednoznamenkastu mizeriju. Valja upamtiti da pritom ne govorimo o vremenskom rasponu od prvih impulsa ženske borbe za prodor u javni prostor, čiji bismo začetak, makar u kontekstu obrazovanja kao svojevrsne pristupnice u svijet stvaralačkog potvrđivanja, mogli smjestiti u 19. stoljeće. Govorimo o statistici koja odražava posljednjih šezdesetak godina domaće umjetnosti, kada su temeljne feminističke bitke bile već tobože izvojevane: ravnopravnost spolova u godini uspostavljanja prestižne nagrade već je preko desetljeće i pol upisana u sam ustav SFRJ; pravo glasa izboreno je još i ranije, kao i ulazak žena u svijet rada, a studentice i diplomantice već godinama stječu i doktorske titule.
Što se tiče umjetničkog djelovanja, indikativno je da 1856. godine povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski u polutjedniku Agramer Zeitung piše kako na ovim prostorima prije 19. stoljeća njegovih ženskih predstavnica de facto nema. Međutim, znamo da su upravo likovno i glazbeno izražavanje tvorili važne stavke u odgoju djevojaka iz viših društvenih slojeva, premda su ih etablirani autori uvijek odbacivali kao pažnje nedostojan amaterizam. Razlog ovoga percipiranog izostanka nedvojbeno je i u kriterijima kvantitete i monumentalnosti po kojima su kroničari vrednovali – prvenstveno – likovnjake, izostavljajući tako većinski selektivne i intimne radove njihovih nesuđenih kolegica, čija su djela ionako često bila nepotpisana ili obilježena muškim pseudonimima.
Kao i uvijek, korijen ovoga nesrazmjera vraća se na ‘kuću i ognjište’, domenu koja se tvrdoglavo opire emancipaciji, ali ne i ukrašavanju ponekad sasvim beskorisnim kristalnim koještarijama. Silni napori oko automatiziranja domaćinskog rada, osvještavanja spolne subordinacije što na njemu počiva, zakoni i feminističke intervencije nisu uspjeli razriješiti ovo dvostruko opterećenje žena; čini se, naprotiv, da je modernim tržišnim i financijskim zahtjevima ono dodatno intenzivirano. To vjerojatno i objašnjava žalosnu sliku kulturne djelatnice i prekarne umjetnice koju ocrtavaju Selma Banich i Nina Gojić u svom istraživanju iz 2018. godine. Uzorak napravljen na riječkom području pokazao je kako 83% ispitanica primanjima u struci ili mirovinom ne uspijevaju pokriti životne potrebe, dok su mjesečni prihodi od kulturnog ili pedagoškog rada za 55% njih manji od hrvatskog prosjeka, a za 34,8% i od minimalca.
Fokusom na kristale Tanja Dabo nastoji skrenuti pažnju na ovaj stakleni strop što se i dalje nadvija nad ženskim glavama, pa tako u popratnom tekstu izložbe čitamo:
„(…) dok su muškarci za svoj rad i doprinos društvu bili nagrađivani konkretnim nagradama, poput Nagrade Vladimir Nazor, žene su za isti angažman, u ne tako davnoj prošlosti, darivane setovima kristalnog posuđa, dovoljno lijepog i blještavog da simbolički prikriju tu društvenu nepravdu.“
Sagledan u cjelini umjetničina rada, aspekt staklenog stropa nipošto ne upućuje na individualističku retoriku korporativnog feminizma, u čijem glosaru pronalazimo spomenuti izraz. Ova multimedijalna umjetnica i profesorica pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti dugi se niz godina bavi položajem pojedinca u društvu, odnosom umjetnika i institucija te individualnog i kolektivnog, a već i činjenica da je u više navrata i sama primila nagrade i priznanja za svoja djela ukazuje na jasno kolektivističko shvaćanje ženske borbe, kao nečega što se ne iscrpljuje u partikularnom penjanju po karijernoj ljestvici (kako to misle ‘staklenostropašice’) nego u isticanju širih društvenih nepravdi; o svom stvaralaštvu Tanja Dabo piše sljedeće:
„Zajednički nazivnik svih mojih radova jest ideja da osobno polazište bude samo povod i uvod u širu, opću društvenu temu u kojoj se mnogi mogu prepoznati i s kojom se mogu identificirati.“
Rečeno se na elegantan način ogleda u izložbi Svečanost, prigodno smještenoj pored izložbe Intimni prostori svakodnevice. Putem osobnih pripovijesti povezanih s izloženim posuđem razotkrivamo širi društveni narativ što ih uvjetuje, ali o njima i ovisi, tvoreći tako svojevrsni uroboros čovjekova života. U vitrinama je uredno posložena naša prošlost, no pitanje je jesmo li se više zasitile kristalnih čaša.
