Piše: Nika Šintić
Negdje sam pročitala da prosječna osoba u jednom jedinom danu upije jednaku količinu informacija kojoj bi učenjak iz 15. stoljeća bio izložen tijekom cijelog svog života. Koliko je ta tvrdnja točna, ne mogu reći, no već i njezino kolanje govori nešto o inflaciji sadržaja što obilježava suvremeni javni, medijski i kulturni prostor. Ako većina poslovno-proizvodnih pogona od svoga radništva iziskuje samo tijelo ili samo um ili možda oboje u nekakvom mehaniziranom kapacitetu, kreativni sektor nadilazi ovakve segmentacije, fungirajući po principu posvemašnjeg stapanja tijela, uma i duše u jedinstveno stvaralačko iskustvo; umjetnica, kako nalaže sam korijen riječi, mora umovati i to umovanje pronositi u tvarnost vlastitim tijelom. Kako, stoga, održavati kontinuitet djelovanja, nalaziti unutarnje nadahnuće u svijetu hiperprodukcije stimulansa i ostvarivati kontakt s umornom publikom?
Jedan od mogućih odgovora leži, čini se, u samom poimanju umjetnosti. Josipa Bubaš, multimedijalna umjetnica s višedesetljetnim izvedbenim iskustvom i doktoratom iz interdisciplinarnih humanističkih znanosti, drži da umjetnost uvijek mora biti malčice nestabilna, mijenjajući granice vlastita značenja ovisno o recepciji i doživljaju promatrača. Ona nikada ne dolazi kao gotov proizvod, a kamoli roba. Ima li onda uopće šanse da opstane u svijetu naručiteljske logike bez da se odrekne svoje srži? Kako se, uostalom, nositi s blokadama kada je ono što je blokirano nužno za samo preživljavanje?
Foto: Tomislav Čuveljak
Nova izvedba Josipe Bubaš, održana 6. i 7. prosinca u galeriji Atomsko sklonište pri Kulturnom centru Travno pod nazivom Prostori, prostranstva, započinje video-instalacijom što prikazuje autoricu dok nešto naizgled čeka. Mi kao publika čekamo zajedno s čekajućom Josipom dok se ona stvarna Josipa u idućoj sobi priprema za stvarni početak performansa. „To inicijalno čekanje“, objašnjava, „ustvari je čekanje punog kontakta, direktnog iskustva, nečega što te upotpunjuje i daje direktan odnos prema svijetu. To je nekakav moment gdje svi zajedno čekamo da se popune rupe u komunikaciji sa sobom, drugima, okolišem, štogod.“
Ova ‘čekaonica’ dio je izložbenog postava kojega je do 12. prosinca bilo moguće razgledati neovisno o performansu, odakle slijedi da je i ona utkana u umjetnički rad. Nadilaženje blokade nadaje se tako upisivanjem te blokade u nešto vrijedno umjetničke pažnje; sama autorica ističe da je dotična predstava zapravo predstava o tome kako predstave nema.
Izvedba formalno započinje u sljedećoj prostoriji, gdje umjetnica uživo narira vlastito čekanje, popločeno neostvarenim djelima i idejama što se sada nastoje ugurati u birokratske naloge projektnog financiranja. Rezultat je rad o odnosu između tijela, prostora i misli u svim njihovim sinkronijama i dijakronijama.
Foto: Tomislav Čuveljak
Autoričina specifična metodologija zasnovana je na vježbama osjetilnog zapažanja koje kroz proces imenovanja prelaze u asocijacije ili imaginaciju. Studije o prostoru postaju introspektivna razmjena što briše strogu odvojenost između vanjskog i unutarnjeg, zbog čega metoda i nosi naziv iTTi, odnosno Izvedba tijela i tjelesnost izvedbe. Josipa Bubaš naziva je i utjelovljenom imaginacijom, jer proizlazi iz kretanja u prostoru i time otključava magistralu uma, tijela i okoline.
Nakon inicijalnog neuspjeha događa se nešto čudnovato: videozapise prirode projicirane na zidu iza i preko autorice zamjenjuje makrosnimka njezine osipane kože, koja burno reagira na pretjeranu prisnost, ležanje i boravak u travi. Je li u pitanju preosjetljivost na freneziju suvremenosti, trauma iznenadnog susreta ili lavina nabujalih ideja uguranih u administrativne gabarite? Je li hiperprodukcija antitijela pokušaj zaštite od izvanjskih napada, ili možda ‘izvanjštenih’ unutarnjih napada?
Foto: Tomislav Čuveljak
Izvedba se nastavlja, zalazimo dublje u skučene prostorije Atomskog skloništa. Kontakt između tvarnog i duševnog nije još izgubljen, može mu se pristupiti kretanjem. Novi pristup daje i novu perspektivu: možda se treba vratiti umovanju.
„Ako čujemo nešto, mi ispitujemo to što čujemo i ispitujemo to što čujemo sve dok nismo prinuđeni reći kako to što čujemo nije istina, da je to što smo čuli obična laž.
Ako vidimo nešto, mi ispitujemo to što smo vidjeli sve dok nismo prinuđeni reći da je to što vidimo užasno.
Tako čitav život ne uspijevamo pobjeći od užasa, neistine i laži.
Ako činimo nešto, mi razmišljamo o onome što činimo sve dok nismo prinuđeni reći
– to što činimo je nešto podlo, nešto nisko, nešto besramno, to je nešto strašno,
užasno je bezutješno to što činimo,
a naravno da je pogrešno to što činimo, samo se po sebi razumije.“
Foto: Tomislav Čuveljak
Čitajući ovaj i druge isječke iz romana Hodanje Thomasa Bernharda (1971.), Josipa lagano gužva i baca papire koji su ispred nje položeni na katedri. Ti se papiri pridružuju odbačenim hrpicama na podu, ali umjetnica se na njih uopće ne obazire kada započinje sa svojim plesom.
„Ne smijemo razmišljati zašto hodamo, jer bi nam onda ubrzo postalo nemoguće hodati, i samim tim slijedi da bi nam ubrzo sve bilo nemoguće,
kako i kad razmišljamo zašto ne smijemo razmišljati, zašto hodamo i tako dalje,
kao što ne smijemo razmišljati kako hodamo, kako ne hodamo, dakle stojimo,
kao što ne smijemo razmišljati kako mi, kada ne hodamo i stojimo, razmišljamo, i tako dalje.“
U mislima, dakle, rješenja nema; ono proizvodi, štoviše, hiperproizvodi suvišak i disrupcije neotključanih duhofizičkih harmonija. No, bez misli ništa nije moguće.
„S druge strane, moramo hodati da bismo mogli razmišljati, kao što moramo razmišljati da bismo mogli hodati,
jedno proizlazi iz drugog, i jedno i drugo radimo sa sve većom umješnošću.
… hodanje i razmišljanje su dva ista pojma, i slobodno možemo reći (i tvrdimo)
da kako onaj koji hoda, i dakle, onaj koji na primjer, izuzetno hoda, izuzetno i razmišlja,
kao što i onaj koji razmišlja, dakle i izuzetno razmišlja, izuzetno i hoda.
Znanost hodanja i znanost razmišljanja su u suštini, jedna jedinstvena znanost.“
Nagao susret s okolinom isprva je zapanjujuć, jer je ona prepuna ljudskog smeća. Smežurani papiri nastavljaju egzistirati unatoč transformativnom kretanju, a u posljednjoj prostoriji naprosto preplavljuju dostupan prostor. Međutim, i disrupcije tvore realnost. Blokade su dio umjetničinog procesa. Čitala sam interpretacije po kojima čitav projekt smjera kritiziranju kulturnih politika što sputavaju umjetnike u slobodnom traganju i izražavanju, no što ako se, pored njih, izložbom i performansom uvažava ovaj suvišak? Hodanje i razmišljanje istovjetni su pojmovi, ali njihov bijeg ne traje vječno.
Foto: Tomislav Čuveljak
Zašavši u posljednju prostoriju izvedbe, umjetnica se u debelom zaštitnom odijelu, materijaliziranoj skorenosti svih dermalnih šokova, probija do plitkog podesta u središtu mora zgužvanih papira, da bi napokon, u činu katarze, svukla sa sebe odijelo i, barem nakratko, pristupila vlastitoj srži onkraj hrčkovih kotača kretanja, razmišljanja i viškova.
Međutim, viškovi ne nestaju, a performans ne završava ovim nastupom, kao što njime nije niti počeo. Pri izlasku iz posljednje prostorije vraćamo se na sam početak, gdje nas čeka beskorisna anketa skinuta sa stranice Ministarstva kulture kojom se provjerava zadovoljava li ovo multimedijalno izvedbeno djelo sve zadane projektne kriterije.
Foto: Tomislav Čuveljak
Koncept, izvedba, tekst: Josipa Bubaš
Korišteni ulomci: roman Thomasa Bernharda “Hodanje”
Video, zvuk, vizuali: Tomislav Čuveljak
Dramaturško i koreografsko oblikovanje: Aleksandra Madsen
Produkcija: UO Istovremeno u suradnji s KUC Travno
Zahvale: HDLU, KIC, Jadran film
