Piše: Bojana Guberac
Klapa Oželanda je ženska klapa iz Zagreba koju čini osam članica. Unatoč zagrebačkoj adresi, osam žena je iz osam različitih mjesta – od Istre do Hercegovine. One su soprani – Emanuela, Rosana i Iva, prvi alti – Antonela i Katja te drugi alti – Nera, Tana i Karla. Kažu nam da su u najboljim godinama, u dvadesetima i tridesetima. Oželanda je, inače, u Dalmaciji poseban način hvatanja ptica pjevica u razdoblju babljeg ljeta. Te su ptice čuvane u krletkama da oplemenjuju život ljudi zimi.
Klapa je osnovana 2017. godine kada su dugogodišnje prijateljice i članice Akademskog zbora Filozofskog fakulteta u Zagrebu „Concordia Discors“ odlučile svoju ljubav prema glazbi pretočiti i u klapsku pjesmu. Ipak, s ozbiljnijim radom započele su 2019. godine, kada je u klapu došao Marko Vukić, voditelj klape. Klapa Oželanda za Žene i mediji govori o nedovoljnoj valorizaciji ženskog klapskog pjevanja, izazovima, važnosti njegovanja nematerijalne baštine te o medijskom prikazu ženskih klapa koji praktički – ne postoji. Pratiti ih možete na Facebooku i Instagramu.
Kako ste odlučile pjevati baš u klapi?
Trenutni sastav i ime klape postoji tek od veljače 2021. godine. Zapravo, kada sve uzmemo u obzir, jako smo mlade. Za sam ulazak u klapu, svaka ima svoju priču: neke su tu još od samih početaka klape, neke su se odazvale na raspisane audicije u želji da se posvete glazbi i u studentskim danima. Ono što je svima zajedničko jest ljubav prema glazbi kojom se sve bavimo gotovo cijeli život, a ima tu i „klapskih gena“. Tate, mame, dide, bake – većina djevojaka ima nekakvu klapsku priču koju nosi iz obitelji, a sad smo uspjele zajednički izgraditi i svoju.
Što je specifično za ženske klape?
Bitno je spomenuti kako je prva, isključivo ženska klapa, klapa Zadranke, osnovana tek 1976. godine. Budući da su do tada postojale samo muške klape, većina je pjesama pisana iz muške perspektive, prilagođena tematski i vokalno muškim dionicama. Upravo zato, izdvojile bismo kako je ženama teže interpretirati te iste pjesme. S druge strane, ženske klape imaju specifičan zvuk, a time se definitivno promijenila dinamika klapskog svijeta.
Smatrate li da su ženske klape jednako vrednovane kao muške?
Ne, dosta ljudi ne zna da ženske klape uopće postoje. Nismo se mali broj puta susrele s iznenađenjem kada kažemo da pjevamo u klapi, i to baš ženskoj. Spomenule smo i ranije da je dosta skladbi pisano za muške klape, što je svakako izazovno kada usporedimo raspon ženskih i muških glasova. Također, nastupi ženskih klapa su manje posjećeni, a Završne večeri ženskih klapa Festivala dalmatinskih klapa u Omišu se dugo vremena nisu prenosile uživo na televiziji, za razliku od muških finalnih večeri.
Gdje nastupate i postoji li neki nastup koji biste izdvojile?
Nastupamo na raznoraznim klapskim smotrama, festivalima, gostovanjima i klapskim susretima, najviše nastupa imamo ljeti kada je u tijeku „klapska sezona“. Nastup koji bismo izdvojile i koji će nam uvijek ostati u srcu je definitivno nastup na prestižnom 55. Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu na kojem smo osvojile treću nagradu žirija i treću nagradu publike kao debitantice. Ove sezone nas čekaju novi nastupi i natjecanja, a ono čemu se posebno veselimo jest prvi samostalni cjelovečernji koncert klape kojeg planiramo za svibanj ove godine.
Klapa Oželanda / Foto: Demjan Rožman
Kako birate pjesme koje pjevate? Kako izgledaju probe?
U većini slučajeva voditelj bira repertoar kojeg isprobavamo i kroz probe pokušavamo otkriti što nam „leži“ i u čemu se najbolje osjećamo. S nekim idejama dođemo same, ali u konačnici uvijek bude stvar dogovora. Probe se održavaju dva puta tjedno i traju dva sata unutar kojih, osim za rad, nađemo vremena i za druženje. Družimo se i neovisno o probama, pa nekad ta druženja prerastu u spontane probe, a ponekad nas možete uhvatiti i kako pjevamo po gradu.
Što vam je izazovno kod klapskog pjevanja?
Pjevanje u klapi je veliki užitak, ali nije uvijek lako prenijeti emociju, a katkad i suzdržati se od istih. Ponekad je teško biti konstantno fokusiran, a ponekad nas samo muče i male stvari, primjerice suzdržavanje smijeha. Svaka pjesma traži svoju interpretaciju, kao i način na koji se izvodi i prenosi publici, pa nije ni to zanemarivo kada govorimo o izazovima.
Klapa Oželanda na zagrebačkom Zrinjevcu / Foto: Ivan Ojdanić
Klapskim pjevanjem radite na očuvanju kulturne baštine. Razmišljate li ikad o tome i kako vi to vidite?
Naravno! Izvorno su klape nastajale tako da bi se mladi sastajali po uličicama, „pjacama“ i pjevali „na uho“. Danas je to znatno otvorenija i razvijenija forma. Postoje razni festivali, natjecanja i smotre kojima se nastoji očuvati tradiciju, poučiti mlade generacije, ali i upoznati inozemne turiste s našom autohtonom glazbom. O tome puno govori da je UNESCO klapsko pjevanje uvrstio na popis nematerijalne svjetske baštine u Europi. Spomenuto i ranije, većina nas ima „klapske gene“, pa su nam tako naše obitelji i okolina prenijeli ljubav i poštovanje prema toj tradiciji, a nama je cilj prenositi to dalje. Danas ima puno studentskih, mladih klapa što nam ulijeva nadu da će se ova divna tradicija nastaviti.
Kako ljudi reagiraju kada im kažete da pjevate u klapi?
Ljudi uglavnom budu iznenađeni ili u čudu, prvenstveno radi stereotipa da u klapama pjevaju stariji ljudi. Zanimljivo im je da u današnje vrijeme ima mladih ljudi kojima se sviđa tradicionalno klapsko pjevanje. Reakcije su redom uvijek pozitivne što je velika podrška i motivacija za daljnji rad. Drago nam je što, barem dijelom, možemo ljudima dočarati gušt i ljubav koju smo međusobno stvorile i sagradile.
