Piše: Ivana Perković Rosan
Glumica Karmen Sunčana Lovrić, utemeljiteljica nezavisnog kazališta Teatar Studio 9, s kolegicom Katarinom Arbanas napravila je predstavu ‘Moderna Afrodita’ koja nije ostala nezamijećena. Projekt kojeg su same osmislile, režirale i odglumile dobio je dvije nominacije za Nagradu hrvatskog glumišta, onu za najbolju glumicu (Karmen Sunčana) kao i za najbolji suvremeni hrvatski dramski tekst, odnosno dramaturgiju predstave. U ‘Modernoj Afroditi’ Karmen Sunčana i Katarina progovaraju o nezavidnom položaju žene s kojom se svaka na svoj način suočava. O predstavi, ali i o neugodnim situacijama u kojim se našla tijekom karijere, kao i tome kako je biti samostalna umjetnica u Hrvatskoj popričali smo s Karmen Sunčanom.
Autorski projekt ‘Moderna Afrodita’ u kojem ste s Katarinom Arbanas i redateljica i izvođačica progovara o položaju žene u današnjem društvu. Moglo bi se reći da se obračunavate sa stereotipima i nezavidnom pozicijom žene od koje se očekuje da bude takoreći svemoguća?
‘Moderna Afrodita’ definitivno govori o poziciji žene u današnjem društvu, sagledavajući je iz pozicije prošlosti i ispitujući što je to nama ženama ‘naša borba dala’, koliko smo napredovali kao društvo u pogledu prava žena, no koliko i dalje postoje jaki tradicionalni obrasci zbog kojih mnoga ženska prava danas postoje u zakonu, ali ne toliko i u praksi. A s pozicije današnjeg suvremenog načina života, propitivale smo društvo, ali i same sebe, što to sve danas mora biti jedna prava suvremena žena, često se pomažući i brojnim medijskim naslovima i člancima, te vlastitim iskustvom doživljenih ženskih predrasuda i stereotipa, pa smo se tako zaigrale sa svim mogućim ženskim društvenim ulogama, standardima ljepote, uspješnosti, obiteljskog života, ali i svim onim situacijama u kojima se žena danas osjeća i dalje neravnopravnom, gdje doživljava seksizam, mizoginiju, nepravdu, a gdje to čini sama sebi i ženama oko sebe i zašto. ‘Prava’ žena danas je i obrazovana i zaposlena i uspješna i ostvarena kao majka i supruga, ima obitelj i dom o kojima savršeno brine, a ima vremena i za brigu o sebi, zdravlju i izgledu, ide na fitness, nokte i trepavice, uči kineski u slobodno vrijeme… Žena, majka, kraljica. Uvriježena slika savršene žene. Mi smo se zaigrale s tom mišlju da je nama naša borba za jednakost dala pak i drugu krajnost, u kojoj prava žena koja sad ima prava i sve može, onda sve i mora, sve mora stići i sve mora uspjeti i biti, no kako i dalje u praksi živi u ‘muškom’ svijetu, ona se za svoj uspjeh bori, pa makar i preko leđa druge žene…
Moderna Afrodita / Foto: Petar Varat
Iako predstava progovara o nizu problema htjele ste da sve to ispričate kroz crni humor, a jedna od poruka je da žena ženi ne mora biti vuk?
U samom početku zadale smo si dva cilja ili izazova za sebe kao autorice. Prvi je bio da govorimo o nama bitnim pa i nekim teškim ženskim temama, ali kao izazov upravo kroz komediju, a i kako bi doprle do što šire publike s nama bitnim materijalom. Htjele smo publici pružiti vrhunsko kazališno iskustvo koje kroz zabavu, ironiju i smijeh, ali i poneku suzu, potiče na promišljanje vlastitih obrazaca i predrasuda i na pozitivnu društvenu promjenu. Drugi izazov je bio da predstava ne bude okarakterizirana kao isključivo ‘ženska’, već da bude zanimljiva i poticajna i ženama i muškarcima. Iako pričamo o ukorijenjenim patrijarhalnim obrascima koji nas muče, bilo nam je bitno da naš tekst nije osuđivački nastrojen prema muškom rodu, već propituje na koje načine ti obrasci kroz odgoj, okolinu i medije bivaju duboko usađeni svima nama, i muškarcima i ženama, te na slične ili različite načine, muče i jedne i druge. I iako tu titulu dodjeljuju muškarcima, prečesto su žene jedne drugima najveće protivnice. Svaka se žena barem jednom u životu suoči s neravnopravnosti, seksizmom i mizoginijom, ali kao da zaboravlja na vlastito iskustvo i na žensku solidarnost, pa postaje drugoj ženi ‘vučica’. Mi smo primarni fokus priče stavile upravo na to, zašto je to tako i mora li tako biti. Tako su nastale Marija i Magdalena, dvije na prvi pogled sasvim različite žene, koje se na prvi susret, zbog vlastitih uvjerenja i predrasuda, momentalno međusobno osude, a potom kroz njihovu priču i prijateljstvo koje se dogodi, progovaramo o ostalim bitnim ženskim pitanjima…
Moderna Afrodita / Foto: Petar Varat
Jedan od problema s kojima se hrvatske glumice suočavaju jest manjak ženskih uloga, ipak svjedoci smo da se stvari popravljaju. I vi ste jedan od primjera glumica koje su napravile vlastiti projekt i prihvatile se redateljske uloge. Koliko dugo ste radili na predstavi, kako je bilo raditi u dvoje?
U startu sam osnovala Teatar Studio 9 upravo kako bi mogla raditi predstave i uloge koje inače nemam priliku raditi, kako bi ispitivala vlastitu umjetničku individualnost i autorstvo i imala priliku govoriti o temama koje smatram bitnima. Uvijek polazim od toga, što se događa u društvu trenutno, što mislim da je važno, o čemu se treba govoriti. Kroz to naravno polazeći iz sebe, često sagledavam žensku perspektivu pa tako izlaze i takve teme i takvi ženski likovi. Apsolutno se slažem da je problem nedostatka ženskih likova itekako realan, susrela sam se puno puta s time i zato mi je drago da se sve više tekstova i predstava radi s jakim ženskim protagonistima i temama.
‘Moderna Afrodita’ Katarinina je i moja ‘beba’ u kompletnom smislu. Zajedno smo ju osmislile, napisale, izrežirale, osmislile scenografiju i kostime, svjetlo, plakat, marketing… Natječaj za poticaje Ministarstva kulture, produkcijske dogovore, istraživanje teme i pripremu materijala, radila sam tijekom nekoliko mjeseci prije našeg zajedničkog kreativnog starta, a od njega pa do dana premijere, cijelu smo predstavu napravile u manje od mjesec dana. Nažalost, često se u nezavisnom teatru stvari rade puno brže i u težim uvjetima nego što bismo to voljeli, ali kao samostalne umjetnice s nezavisne scene, uglavnom paralelno radimo na više različitih poslova i projekata koji nam „donose kruh“ pa naši autorski projekti bivaju projekti iz strasti koje stvaramo u ‘slobodno’ vrijeme. Raditi sve u samo dvoje je iznimno zahtjevno, često jako stresno, neispavano i iscrpljeno, ali ponajviše zbog obujma različitog posla, ali raditi sve to s mojom dragom kolegicom Katarinom Arbanas bilo je izrazito inspirativno, ugodno, lako i zabavno. Odlično smo se razumjele, slušale, pratile i podržavale i zapravo baš kroz taj rad i život i uspjeh ‘Moderne Afrodite’ i same sebi dokazale kako žena ženi zbilja ne treba biti vučica, već družica…
Moderna Afrodita / Foto: Petar Varat
S kolegicom Katarinom Arbanas povezali ste se preko Mladena Vujčića. Kako ste došli na ideju da stvorite jednu ovakvu snažnu žensku predstavu?
Mladen nas je upoznao pa smo se počele družiti i postale prvo prijateljice, a kako smo obje nezavisne umjetnice rodila se prirodno želja da nešto zajedno radimo. Tema ženskih prava, ali i svakodnevice bila nam je privatno česta na meniju, ponukana i događajima proteklih godina kod nas, ali i u svijetu, te iz osobnih iskustava. Nažalost, svako malo pojavi se novi medijski napis za koji pomislim, i ovo je trebalo biti u predstavi, i ovo, i ovo. Previše je događaja i tema da bi se i stavile u jednu predstavu. Ali zato smo obje sretne i ispunjene kad nam publika, ženska i muška, nakon izvedbe uzbuđeno komentira što su vidjeli i doživjeli, spoznali, naučili, pomislili.To nam je najveća potvrda da radimo nešto snažno i nadam se, važno.
Vaš trud je prepoznalo i Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, koji su Vas nominirali za najbolju žensku ulogu u prošloj godini, a nominirani ste s Katarinom bili i za najbolji suvremeni hrvatski dramski tekst, odnosno dramaturgiju predstave. Je li vam to dalo dodatni vjetar u leđa?
Te dvije nominacije su za mene, za nas obje, za moj mali teatar, veliko priznanje za sav trud, ljubav i strast koju ulažemo. Obje smo naravno bile jako uzbuđene, ali i zbilja iznenađene da smo u konkurenciji pored svih drugih kazališta. Za mlado nezavisno kazalište to je ogroman uspjeh, a naravno i za nas dvije kao glumice i kao samostalne autorice. Još jednom od srca zahvaljujem žiriju na nominacijama, a još više na njihovim komentarima i riječima, one su nam zbilja dale vjetar u leđa.
Moderna Afrodita / Foto: Petar Varat
Imate li u planu novi projekt?
Uvijek imam u planu novi projekt, imam ih jako puno u glavi, ali nemam toliko vremena i sredstava. Tako da moram biti izbirljiva i pametna i u umjetničkom i produkcijskom smislu, pa ću ove godine raditi na samo jednom autorskom kazališnom projektu manje forme. Prošle godine izašla sam s monodramom ‘Dodaj me’, koja progovara o životu na društvenim mrežama, te se sada bavim postprodukcijom te predstave kao i ‘Moderne Afrodite’, organiziram izvedbe, gostovanja, bavim se marketingom i prodajom. I planiram i nadam se uspješnom daljnjem rastu i širenju našeg teatra, dolasku novih članova, i suradnjama i koprodukcijama s drugim nezavisnim kazalištima i umjetnicima, pa tako i mnogim novim projektima, jer biti sam na nezavisnoj sceni, ako nema podrške države i kulturnih institucija, iznimno je zahtjevno.
Na Facebooku ste svojedobno otvoreno progovorili i o izrazito jakim neugodnostima koje ste proživjeli kroz svoju glumačku karijeru, ali u privatnom životu. Kakve su bile reakcije?
Reakcije kao reakcije, posebice one online, odličan su primjer i slika društva u kojem živimo, ali i problematike društvenih mreža i virtualne komunikacije. Dobila sam ipak uglavnom podršku i ljubav od ljudi, no bilo je i ingeniozno malicioznih komentara i poruka. Ništa čudno. Neugodnosti koje sam ja osobno proživjela, i sve one koje sam čula i čitala od drugih žena, kao i svi ti komentari i reakcije, bili su jedan od glavnih motivatora za ‘Modernu Afroditu’.
Karmen Sunčana Lovrić / Foto: Igor Krivačić Cigo
Nedavno ste na Facebooku podijelili i tekst o tome kako je davne 2009. kompletnom članstvu Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika koeficijent s 1,2 srezan na 0,8 i tako je i ostalo. Prevedeno zajamčena mirovina je do 1.700 kuna. Ljuti li Vas to, vjerujete li da će se uskoro nešto po tom pitanju promijeniti, pogotovo s obzirom na to koliko su se u međuvremenu troškovi života promijenili?
Ljuti me, uzrujava, žalosti, deprimira. Ono što me još više deprimira u svemu tome su sami komentari ljudi na naš problem. Ne znam više zašto ih mazohistički čitam, ali možda me inspiriraju na sljedeću bitnu temu kojom se želim baviti. Izjave poput ‘meni ne treba umjetnost’, ‘ne trebaju mi umjetnici’, ‘slobodni umjetnici su neradnici’, ‘ništa ne rade, žive na državnoj sisi’, ‘ništa ne zaslužuju’ mene straše! Pričamo o oko 1300 zasluženih! Umjetnika, to zasluženih znači da su svojim radom iznimno doprinijeli hrvatskoj kulturi, ako pričamo o mirovini, to su znači ljudi koji su svojim dugogodišnjim radom ostvarili bezbrojne uloge, knjige, slike, filmove, dizajne… svojim radom inspirirali, nasmijavali, poticali, educirali. Nije mi jasno kako ljudi ne razumiju da je umjetnost i kultura nevjerojatno bitna za nas, za pojedince, za društvo u cijelosti, koliko su konstantno okruženi umjetnošću i nečijim umjetničkim radom, a da nisu svjesni i ne znaju to cijeniti. Nisu upućeni u život prosječnog nezavisnog umjetnika i koliko puno ta osoba radi za male prihode, i da apsolutno doprinosi svojim radom i uplaćuje u državnu blagajnu. Problem je naravno višeslojan, u društvu poput našeg toliko je problema na više razina, stanje svijesti nacije ogledalo je kulturne politike i politike općenito. Ne mislim da će se nevjerojatna nepravda i zapravo ogroman apsurd oko umjetničkog koeficijenta od 0,8 uskoro ispraviti, ali barem se o tome nakon 13 godina šutnje počelo pričati. Kažu da je pravda spora…
