Piše: Ivana Perković Rosan
Akademska kiparica Hana Lukas Midžić ujedno je i asistentica u umjetničkom području na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću Sveučilišta u Zadru. Ona je i autorica slikovnica poput ‘Vrijeme je za basnoslovke’ i ‘Opet!Basnoslovke’, ilustrirala je niz knjiga te je bila jedna od ilustratorica na knjizi ‘Ikone: Neustrašive žene’ koje su promijenile Hrvatsku.’ Na nedavnoj izložbi ‘Ja gore, ti dolje’ u splitskoj Sveučilišnoj galeriji na duhovit način je kroz svoja djela progovorila i o položaju žena u društvu, a trenutno s Ivanom Ognjanovac vodi radionicu u sklopu projekta ‘Žensko nasljeđe-intimni prostori u ulozi svjedočanstva zajednice’. O njenom radu, radionici kao i o položaju žena razgovarali smo s ovom svestranom i kreativnom Splićankom.
Radionica “Žensko nasljeđe intimni prostori” / Foto: privatni album
U tijeku je drugi ciklus radionica u sklopu projekta ‘Žensko nasljeđe-intimni prostori u ulozi svjedočanstva zajednice’ u organizaciji Centra za ženske studije i Etnografskog muzeja. Možete li malo više reći o radionici, sudionici uče o izradi zidnjaka?
Radionica izrade zidnjaka koju vodimo kolegica umjetnica Ivana Ognjanovac i ja ovih nekoliko subota u Etnografskom muzeju nije klasična radionica rukotvorina nego suvremeni odgovor na starinsku formu. Zidnjak je, najjednostavnije rečeno, komad bijele tkanine na koju se veze više-manje jednostavan linijski crtež i uz njega neka poruka i tu se zapravo nema puno što učiti o izradi: igla i malo deblji konac u ruke i ajmo! Ivana je tu na svome. Među našim polaznicama na ovoj radionici ima žena koje su ozbiljne vezilje, znaju više od nas. Međutim, kreativni zadatak u kojem se očekuje da one iz svog iskustva generiraju i misao i popratnu sliku je za neke od njih bio izazov i tu im je bila potrebna naša umjetnička metodologija i podrška. S Ivanom sam se umjetnički sjajno sporazumjela još kroz nedavni zajednički projekt “Utkano pod kožu” kojeg su pokrenule Mare Šuljak i ona, a te utkanosti su nas povezale i s organizatorima ovih radionica. Prepoznale smo se upravo po crpljenju inspiracije iz svakodnevnice i intime, često dotičući žensko naslijeđe. Vjerujemo da smo kroz neformalno druženje polaznice ove naše radionice uspjele uputiti ili ohrabriti kako da iz oluje vlastitih ideja izvuku onu jednu, dostojnu za njihov suvremeni zidnjak.
Ivana Ognjanovac i Mare Šuljak: “Samo ljubav” iz ciklusa Roze priče, 2020.
Hana Lukas Midžić: “Moja Dota”, 2022.
Najpoznatiji zidnjaci su patrijarhalnog tona tipa “Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori”, kakve su poruke zidnjaka nove generacije?
Da, tradicionalni zidnjaci bi se mogli nazvati i “kućnom propagandom”, platnenim plakatima s parolama koje su žene uglavnom podsjećale gdje im je mjesto i koja im je uloga u domaćinstvu, a zanimljivo je da su ih izrađivale same žene. Većinom su u nekim simpatičnim rimama, ima ih duhovitih, dvosmislenih, prpošnih, ali uvijek unutar patrijarhalnih okvira. Kakav je bio taj okvir, savršeno se vidi i na spomenutoj izložbi “Intimni prostori svakodnevnice” u Etnografskom muzeju uz koju se veže ova radionica, a koju svakako preporučam razgledati uz stručno vodstvo. Na pitanje o zidnjacima nove generacije nema jednog odgovora. Ivana i ja bile smo jasnog stava da polaznicama ne želimo nametnuti neke “opće” ideje za koje mi smatramo da bi trebale vrijediti za suvremene žene, nego da ćemo znatiželjno i zdušno dočekati njihove zamisli kad sve skupa sjednemo u svojevrsno suvremeno sijelo. Kad sam ih pitala da same pokušaju riječima opisati kakvi su njihovi zidnjaci, odgovorile su ukratko: direktni, iskreni, duhoviti. Ja bih još dodala da su svojim zidnjacima pokazale nježnost prema sebi i dale si razne dozvole, što je također vrsta emancipacije. Na našoj radionici nisu se našle žene koje se suočavaju sa stravičnim traumama ili životnim ugrozama – vjerojatno bi tada njihovi zidnjaci bili borbeni i drski, možda mračni i ironični… Nadam se da bi u svakom slučaju bili samosvjesni i hrabri.
Zidnjaci na izložbi “Intimni prostori svakodnevnice”
Krajem prošle godine ste imali izložbu ‘Ja gore, ti dolje’ u splitskoj Sveučilišnoj galeriji. U biti riječ je o dvije izložbe, na prvom katu bila su Vaša djela, a u prizemlju djela Vašeg supruga Ivana Midžića. Na izložbi kroz svoja djela progovarate na šaljiv način i o položaju žena pa tako između ostalog rad ‘Moja mama je mumija’, predstavlja ženu koja se davi u vešu kojeg treba oprati…
Društveni položaj žena se i deklarativno i realno drastično promijenio u zadnjih sto godina, dobro se ponekad podsjetiti kako je nekad bilo i kako je došlo do te promjene. Međutim, u nekom podtekstu su društvena očekivanja od žena toliko duboko ukorijenjena, toliko tvrdokorna, da mi i dalje same trebamo ulagati puno truda oko razbistravanja vlastite slike o tome. Na primjer, na ovoj izložbi u Etnografskom možete čuti kolika je bila važnost prvih veš-mašina za žene, a ja sam svojim skulpturama progovorila o hipertrofiji kućnog vešeraja. Što nam je lakše, to si gomilamo više posla. Kako Ivan i ja ravnopravno sudjelujemo u kućanskim poslovima, sumanuto je da sam veš doživljavala svojom obavezom. Monopolizirala sam tu frustraciju, ali sam se zato našalila na svoj račun disalicom na skulpturi “Moja mama je mumija” unutar moje izložbe “Žena, špilja, fotelja”.
Hana Lukas Midžić “Moja mama je mumija”, 2022.
Dugo vremena ste izbjegavali zajednička izlaganja, a onda ste u zadnje dvije godine imali dvije zajedničke izložbe?
Ivan i ja smo dobar tim još od studentskih dana, podržavamo se i razumijemo i dajemo si prostora za rad, ali odavno smo shvatili da su naše energije pri radu potpuno drugačije: On je strašno brz i spretan, nekad ishitren, što mene iživcira, ja sam sporija, opreznija, znam se dugo premišljati, što njega iživcira. Zato smo odlučili da je najbolje da se držimo svaki svoga posla i izraza i uplićemo se samo na zahtjev onog drugoga. Uvjet za izložbu bio je da izlažemo svatko svoje radove u odvojenim prostorima, svatko na svome katu. Za svaki slučaj i za mir u kući. Tako je i u kuhinji, kad jedan od nas kuha, drugi se ne približava.
Predugo se kiparstvo smatralo muškim zanimanjem, kakva je situacija sada u Hrvatskoj za kiparice?
Danas se na kiparstvo jednako upisuju i žene i muškarci, nema neke razlike. Ni kiparski materijali više nisu samo kamen, bronca i drvo, a imamo i toliko alata za koje više ne treba sila, pa su argumenti o fizičkim predispozicijama odavno nevažeći za izbor tog zanimanja. Neko vrijeme sam mislila da je ženama nakon studija teže, a onda sam došla do zaključka da je svima jednako teško, kako u Hrvatskoj, tako i vani. Puno je umjetnika, a prilika puno manje. Moraš ih sam stvarati. Korisno je biti fleksibilan, otvarati se prema interdisciplinarnosti, udruživati se, javljati se na natječaje, pisati projekte. To je naša stvarnost i kolegijalnost je nužna. Umjetnost je sve manje romantična vizija o umjetniku boemu, koji je od jutra do mraka u ateljeu i čeka da bude otkriven. Posebna priča je zastupljenost radova ženskih umjetnica u muzejskim fundusima i to se konačno aktualizira.
Hana Lukas Midžić: “Špilja”, 2023.
Tijekom školovanja proveli ste semestar u SAD-u, točnije u Pennsylvaniji, kakva su Vaša iskustva, jeste li primijetili da je tamo drukčiji položaj žena u odnosu na našu kulturu?
Mogu reći da je i tamo na kiparstvu bilo studentica i u tom smislu nisam osjećala neku veliku razliku u odnosu na zagrebačku akademiju. Ono u čemu sam vidjela konkretnu razliku je to da smo se mi tad na kiparstvu više bavili formom, a oni pričom i osobnom simbolikom, a to se odrazilo na moje kasnije stvaralaštvo – počela sam ispreplitati ta dva pristupa. Što se tiče položaja žena, zapravo se sustavno ne bavim time, ali zaključujem da ne možemo generalizirati: SAD je ogromna zemlja, toliko je razlika između pojedinih država, američkog juga i sjevera, istoka i zapada, ruralnih i urbanih područja, obiteljskih tradicija. Uostalom, kao i kod nas, a koliko smo manji. U svakom slučaju, internet nam sada daje uvid u položaj žena u raznim kulturama i u odnosu na druge možemo vidjeti što imamo, što smo postigle, što još možemo postići, isto kao i što možemo izgubiti.
Hana Lukas Midžić: “Kulenova seka”, 2011.
Uz kiparstvo bavite se i ilustracijom, a imate i nekoliko objavljenih autorskih slikovnica, po čemu pamtite rad na slikovnicama?
Rad na autorskoj slikovnici je kao mala režija u kojoj ti stvaraš tekst i slike, iznosiš priču, usmjeravaš pogled čitatelja, određuješ ritam listanja stranica… Sam rješavaš sva moguće nedoumice, ali i odgovaraš za svaku kreativnu odluku i to je ozbiljan i divan zadatak. Meni su jednako drage i suradnje na slikovnicama gdje sam ja ilustratorica koja odgovara na tuđi tekstualni predložak. Tu se treba znati dijaloški postaviti, uskladiti se sa očekivanjima autora teksta (i izdavača), ostati svoj i ponuditi svoje rješenje, staloženo primiti moguće primjedbe, konstruktivno ispregovarati što je najbolje za slikovnicu… To je odlična vježba iz komunikacije i trening za ego.
