Piše: Nika Šintić
Svatko će priznati da djeci ne valja (pre)suditi u najranijoj dobi. Ako i pokazuju izrazitu sklonost prema nekoj aktivnosti, ona je u tim nježnim godinama suviše krhka pred metežem drugih osjećaja, nagnuća ali i vanjskih utjecaja da bi iz njega izašla neokrznuta. Čak i da preživi tu najkritičniju fazu i dospije do razine izvrsnosti, opstanak joj i dalje visi o tankoj niti. Mirna Savić trenirala je, primjerice, preko petnaest godina judo, osvojivši zlatnu medalju na nacionalnom a natječući se i na međunarodnom nivou, pa je svejedno odlučila da ovu sklonost neće pretvoriti u profesiju. Posrijedi nije bila neka novonastala antipatija ili manjak motivacije, nego daleko dublja ljubav prema nečemu drugom – umjetnosti. Moglo se to naslutiti još i u đačkim danima, kada se na zadnjoj godini Mirna pridružila mom razredu u Osnovnoj školi Otona Ivekovića. Njezina tiha marljivost i posvećenost odskakali su od dokonog vrludanja mnogih drugih učenika, čineći njezin slučaj pomalo neobičnim: dvojbe glede smjera kojim bi valjalo udariti nisu joj dolazile iznutra, nego su se nametale izvana: “jasno mi je bilo da ću završiti u umjetnosti već dok sam bila jako mala, ali sam se počela nećkati pod utjecajem okoline; govorili su mi da je bolje ići u, recimo, jezičnu gimnaziju. Ljudi ti svašta tada pričaju i ti upijaš kao spužva, ali se sjećam momenta u sedmom razredu, kada nam je profesorica iz likovnog koja je došla na zamjenu dovela svoju kćer, tada učenicu Škole primijenjene umjetnosti i dizajna. Pričala sam malo s njom, povezale smo se i rekla mi je da bi bila velika šteta da ne upišem Primijenjenu. Zapravo je to baš malena stvar ali mi je dala velik poticaj.”
Foto: privatni album
I ti maleni poticaji slijedit će je u svim kasnijim fazama njezinog umjetničkog stasanja. Naposljetku je Mirna upisala Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, gdje je, kaže, stekla znanje i vještine koje su joj pomogle i da kasnije prođe na Akademiju. Po završetku mature došao je red na polaganje višednevnog prijemnog ispita, a on je, govori mi Mirna u šali, rezultirao nekima od najgorih radova koje je ikad napravila. “Najsmiješnije je to što smo u srednjoj školi kod jednog profesora mogli doći na crtanje akta, što je bilo super jer onda zadnje dvije godine možeš skupljati radove za mapu koja je dio prijemnog na Akademiji. A model nam je na kraju bio upravo taj kojeg smo cijelo vrijeme crtali u Primijenjenoj. Još je stala u kontrapost, što je prvo što te uče pri crtanju akta, ali meni je to toliko užasno ispalo, makar je crtam već dvije godine. Znala sam i žmirećki kako izgleda, još je se i sada sjećam.”
Foto: privatni album
Međutim, Akademiju ne samo da je uspjela upisati i završiti s odličnim uspjehom, već je 2017. godine primila i Rektorovu nagradu za izradu interaktivnih skulptura što s jedne strane promiču hrvatsku kulturu a s druge strane pozivaju na neposredniji kontakt između umjetničkog djela i publike. Ubrzo nakon diplome otvorila je svoju prvu samostalnu izložbu u Galeriji Pučkog učilišta u Velikoj Gorici pod nazivom “Animalizam”. Na njoj je predstavila crteže, slike i skulpture koje približuju koncept životinja kao zrcala čovjekovih poriva, njegove složene prirode i utajenih nagona. Ova lakoća prelaženja s jednog umjetničkog registra na drugi otkriva mnogo i o autoričinu poimanju umjetnosti: “to je zapravo traženje medija; imaš nekakvu ideju u glavi i tražiš način da je materijaliziraš. Nekada je taj proces vrlo jasan, ali nekada se mučim dok ne dobijem točnu sliku u glavi koji bih materijal trebala koristiti i kako će sve na kraju izgledati.”
Foto: privatni album
Stoga nimalo ne čudi da se Mirna okušala i u scenografiji, uređujući pozornice raznih predstava Scene Gorica, među njima “Sarinu nit” i “Uzbunu u plastičnom carstvu” za čiju je premijeru postavila i skulpturu turopoljskog junaka Moguta napravljenu od otpadnih materijala.
Premda iza sebe ima ostvarene raznovrsne projekte, uključujući dvije slikovnice, nagradu za najbolju skulpturu u pijesku, javne statue, lončarska djela te grupne i pojedinačne izložbe, egzistencijalni uvjeti nisu joj – kao ni, uostalom, gotovo bilo kojem drugom umjetniku – uvijek bili zajamčeni, zbog čega je povremeno radila i druge poslove. No, jedan način na koji je donekle moguće emulirati sigurnost opstanka u ovom nesigurnom, velikim dijelom prekarnom području jest otvaranje vlastita obrta.
Foto: privatni album
Godine 2019. nastao je tako “Omni Art”, obrt za umjetničko stvaralaštvo čije samo ime govori o težnji da ono svekoliko, sveprisutno i univerzalno obuhvati jedinstvenim predmetom. Doduše, u narednom razdoblju Mirni je cilj komprimirati stvaralačku formu da bi došla do svoga autentičnog pečata: “svjesna sam toga da sam u ovom trenutku raširena na sve strane i to me počinje pomalo ograničavati. Imam potrebu usmjeriti se, definirati i stvoriti svoj prepoznatljiv stil, odnosno doći do forme kojom mogu prikazati sve što hoću prikazati.” Prvi korak u tome smjeru biti će njezina sljedeća samostalna izložba, koja se otvara 19. veljače u vrbovečkom Artoratoriju. Preostaje pričekati otvorenje da bismo vidjeli kako će se taj pečat prezentirati, no jedna stvar je izvjesna: svaki Mirnin rad, bila u pitanju skica ili impozantna skulptura, već nosi njezin poseban žig. Žig je to umjetnice koja je neprestano u dosluhu s nečim većim, u dijalogu sa svojim stvaralaštvom te u pomnom traženju i osluškivanju svega opipljivog i neopipljivog što je okružuje. Time doista odaje počast onoj djetinjoj sklonosti što nekad, samo nekad, iz svih životnih kovitlaca izađe jedra, velika i ponosna.
