Piše: Ivana Perković Rosan
‘Otplovite iz sigurne luke, uhvatite pasate u svoja jedra. Istražujte. Sanjajte. Otkrivajte.’ omiljeni je citat akademske slikarice Koraljke Polaček koja je 2007. napravila veliki zaokret u životu i kao samohrana majka preselila se iz Zagreba na Cres. Na ovom najvećem hrvatskom, ali slabo naseljenom otoku, uz klasično slikarstvo na platnu počela se baviti slikanjem u vuni i oslikavanjem creskog kamena, a najdraži motivi su joj bile i ostale otočke mačke o kojima se godinama brine hraneći ih i udomljavajući ih. Upravo su mačke glavne zvijezde njene izložbe nazvane Mačkoslike koja je otvorena Gradskoj knjižnici kod Glavnog kolodvora u Zagrebu. O izložbi, životu na otoku, kao i njenom slikarskom radu razgovarale smo s ovom rođenom Zagrepčankom koja trenutno živi na relaciji Cres-Rijeka.
Koraljka Polaček unatrag godinu dana ima atelier u Rijeci pa tu stvara i provodi većinu vremena, no Cres i dalje stalno posjećuje prvenstveno zbog otočkih mačaka o kojima se brine. Koliko je velika njena ljubav prema mačkama lako se da iščitati i na aktualnoj izložbi koja se može razgledati do 19. veljače.
‘Radi se o deset akrila na platnu pod zajedničkim nazivom Mačkoslike, nastalih tijekom posljednjih šest mjeseci. Mačji svijet moj je dominantni slikarski motiv već niz godina, volim slikati portrete maca ali i stvarati imaginaran svijet u kojem su upravo mačke glavne glumice. Tako na izložbi možete vidjeti Mačkograd, Mačkodrvo, Mace vešerice, i slične slikarske priče. Ovoj izložbi prethodile su prošlogodišnje u lošinjskoj knjižnici i u riječkom Book Caffeu Dnevni boravak, dok u travnju slike sele u drugu zagrebačku knjižnicu. Rado izlažem u prostorima koji su namijenjeni knjigama, čitanju, obrazovanju, ali i stvaranju novih svjetova – jer su mašta, priče i fantazija upravo ono što me pokreće dok stvaram mačkoslike’, rekla je Polaček.
Izložba Koraljke Polaček u knjižnici / Foto: privatni album
Riječ je inače o njenoj 43. samostalnoj izložbi, a simbolično je da je izložba na Odjelu za djecu i mladež, a ova umjetnica je dva desetljeća radila kao likovni pedagog, prvo u Zagrebu u OŠ Ljubljanici, pa potom na Cresu.
‘Zagrebačko iskustvo pedagoškog rada bilo mi je ‘vatreno krštenje’ nakon diplome, tijekom osam godina predavanja likovne kulture (1998.-2007.) upoznala sam rad u školi i zaljubila se u dječju otvorenost, originalnost i radost stvaranja. Životni put zatim me odveo na otok Cres, gdje sam predavala u otočkoj osnovnoj školi te sudjelovala u lokalnim projektima namijenjenima poticanju dječje kreativnosti. Creska škola specifična je zbog brojne djece iz creskog Doma za odgoj koja su uključena u školsku nastavu. Tako sam upoznala djecu koja dolaze iz raznih dijelova Hrvatske a imaju većinom vrlo teške životne priče. Rad s njima je zahtjevniji ali je i izuzetno iskustvo. Kao likovni pedagog imala sam mogućnost ”otvoriti im prozor” u radost stvaranja, svojevrsnog bijega od tužnih sjećanja te ih potaknuti na razvijanje vlastitih talenata i sposobnosti’, istaknula je umjetnica koja se na Cres svojedobno preselila zbog zdravlja.
‘Glavni razlog preseljenja na Cres bilo je zdravstveno stanje mojeg sina, astma koja se progresivno pogoršavala. Preselili smo u doba kad je napunio sedam godina što se pokazalo kao ispravna odluka – tijekom creskih godina bolest je potpuno nestala a prijašnji noćni odlasci na hitnu, injekcije i neprospavane noći, postali su davna prošlost. Danas je on odrastao, mlad čovjek koji opet živi na kopnu, ali obogaćen je otočkim iskustvom kroz morske sportove i odrastanje u mirnoj okolini s prelijepom prirodom. Odabrala sam Grad Cres nakon što sam ga upoznala 2005. godine pri volontiranju u tadašnjem Eko-centru Caput Insulae Beli. Radilo se o dugogodišnjem projektu zaštite bjeloglavih supova dr. Gorana Sušića, u creskom gradiću Beli tada su radili i živjeli brojni volonteri iz raznih zemalja. Otok Cres doživjela sam kao oazu bogate prirode, ispunjen raznovrsnim životinjskim i biljnim vrstama, još neoštećen, da se tako izrazim, masovnim turizmom. S vremenom se ta situacija mijenja, ne uvijek najbolje za otok, ali mogu reći da mi je Cres poklonio mnoga lijepa iskustva, drage ljude, i najvažnije – zdravlje mojeg sina’, rekla je dodavši i kako ju je otočki život uvijek privlačio i jer je njena obitelj imala na Baški na Krku vikendicu i umjetnički atelier pa joj creska bura i zimska tišina nisu bile novost.
Koraljka Polaček, Mali noćni razgovor / Foto: Sandro Tariba
A na upit kakav je život na otoku Polaček odgovara ovako:
‘Za nas ”došljake”, život na otoku isprva je dobrodošao bijeg od gradske užurbanosti, stresa i kaotičnosti. Usporen ritam života otoka, duge kave na sunčanoj rivi, mirisno more i eterične biljke, živopisne pučke predaje i običaji.. Tko u tome ne bi uživao? Nakon petnaest godina provedenih na Cresu mogu reći da sam prilično upoznala otočku svakodnevicu te da otočki život ima i prednosti i mane, kao i svaki naš izbor u životu.
Kad ste gradsko dijete poput mene, nedostajat će vam razni sadržaji, od kulture i sporta do zabave. Otok je pomalo kao usnuo u prošlosti, izoliran i tih, sve do ljetnih mjeseci kad postaje potpuna suprotnost, kad turisti deseterostruko uvećaju broj stanovnika. Otočka izoliranost i posvećenost podizanju sina, i mene je donekle odvojila od prijašnjeg životnog puta. Nakon zagrebačkih godina kad sam priređivala jednu do dvije samostalne izložbe godišnje, družila se s kolegama i bila dio umjetničkog života grada, uslijedilo je razdoblje povučenijeg otočkog života. S druge strane, ta prva otočka faza otvorila mi je vrata novih načina umjetničkog stvaranja, poput slikanja vunom i oslikavanja kamena’, ispričala nam je objasnivši i kako su žene na otoku te koje pokreću stvari.
Koraljka Polaček, Mačkodrvo / Foto: privatni album
‘Većinu udruga na otoku vode žene, predane i aktivne, bilo da se radi o dječjim aktivnostima, pomaganju životinjama, ili održavanju tradicionalnih običaja i umijeća. Tako primjerice imamo Društvo naša djeca, udrugu Ruta, lošinjsku I ja Idem, te meni posebno drago Društvo za zaštitu životinja Mali Lošinj. Obzirom da Cres nema udrugu za pomoć životinjama, godinama aktivno surađujem s lošinjskom udrugom koja ”pokriva” oba otoka, Cres i Lošinj kao i pripadajuće manje otoke.
I ovdje je prisutna otočka problematika u smislu nedostatka veterinara, creski vlasnici životinja i volonteri ovise o lošinjskoj veterinarskoj ambulanti, nepotpuno opremljenoj, čiji veterinar tek povremeno posjećuje Cres. Ne moram vam reći što to znači kad imate hitan slučaj s bolesnim ljubimcem ili pronađenom životinjom… putovanje do susjednog otoka, ili na kopno do Rijeke. Tijekom mojih prvih godina na Cresu, rastuživala me činjenica što otočka osnovna škola ne vodi djecu u Rijeku na kulturna događanja. Doslovno sam sama organizirala ”kulturne izostanke” za mojeg sina, kako bi vidio izložbe, muzeje i dječje predstave, što je inače sastavni dio edukacije djece na kopnu. Učiti o baletu, operi ili slikarstvu jednako je mrtvom slovu na papiru, baš poput egipatskih piramida, ako dijete nema vlastiti doživljaj. A kako jedna osoba može učiniti razliku primjer je mlada otočka profesorica tjelesne kulture koja je nedavno pokrenula organizirane posjete creske školske djece, raznim riječkim kulturnim ustanovama. Nove generacije tako će biti obogaćene stvarnim iskustvom, što je otvoren prozor u svijet kulture, povijesti i umjetnosti’, naglasila je.
Kao veliki problem na otoku istaknula je i nezaposlenost.
‘Nedostatak stabilnih poslova trajni je problem na otoku, i jedan od razloga što mnogi mladi odlaze živjeti i raditi na kopnu. To je shvatljivo obzirom na otočku stvarnost, malen broj stanovnika i opcija, no i otočki mentalitet igra važnu ulogu. Primjerice, mnoga vrlo talentirana otočka djeca nemaju ”zeleno svjetlo” za nastavak školovanja u srednjim školama na kopnu, roditelji ne vide umjetničke struke kao budući siguran izvor prihoda za svoju djecu. Tijekom pedagoškog rada na otoku, pokušala sam približiti djeci i odraslima činjenicu da likovni talent ne znači isključivo biti slikar ili kipar. Štoviše, likovnost se traži u brojnim zanimanjima koja mladima nude razne mogućnosti.
Jer sve što vidimo oko nas – od odjeće, pokućstva, posuđa, šminke, do automobilske industrije, tehnologije, građevinarstva – sve što imamo, upotrebljavamo i kupujemo, netko je oblikovao. A taj netko mora imati ”umjetničku crtu” i biti stručan u svom području. Stoga se nadam da će buduće generacije dati više arhitekata, dizajnera, likovnih stručnjaka u raznim područjima, jer otok ima mnogo talentirane djece’, poručila je umjetnica koja se na Cresu okušala u novim tehnikama slikanja.
‘Slikanje u vuni bilo je za mene novost, naučila sam tradicionalno umijeće filcanja zahvaljujući već spomenutoj creskoj udruzi Ruta. Tako sam i moje slikarske motive prenijela u vunu, primjerice barke, šarene kuće na rivi, i naravno – mačke. Godine 2009. smo voditeljica udruge i ja kreirale umjetničku zastavu od vune koja je bila nagrađena na festivalu Cest is d’best u Zagrebu. Također me oduševilo oslikavanje creskog kamena kojim sam se bavila više godina. Oslikano kamenje nazvala sam ”Cresstones”, nastao je šarolik svijet kuća i palača, ponekad čitavih gradova, s detaljima poput škalina, balkona, prozora s cvijećem, sa ženama, macama i psima… Poanta je bila slijediti kistom prirodne oblike kamena, bez ikakvih intervencija osim pažljivog slikanja i krajnjeg lakiranja. Oslikavanje kamena je poput meditacije, kad u savezu s prirodom stvaram novi svijet. Danas ih oslikavam tek povremeno, obzirom da je precizno slikanje minijaturnih detalja vrlo zahtjevno kako vremenski, tako i za oči. No ponosna sam što su mnogi moji Cresstones otputovali te ponijeli sa sobom djelić Cresa i moje umjetničke imaginacije, u mnoge zemlje svijeta’, ispričala nam je umjetnica koja je osim o svojim slikama i umjetninama poznata i po volonterskom radu i brizi o mačkama.
Koraljka Polaček, Mačkograd / Foto: Sandro Tariba
‘Pomaganje i suživot s ljubimcima započeli su još u djetinjstvu. Uz irsku setericu Azru sam i prohodala, držeći se za njena leđa. U Zagrebu sam kasnije volontirala za nekoliko udruga, čuvajući pse koji su čekali udomljenje. Na Cresu me dočekala situacija gdje nema organiziranog pomaganja napuštenim životinjama, posebice uličnim mačkama. Isprva sam pomagala na način da uzmem napuštenog mačića sa ceste, othranila bih ga i izliječila, zatim udomila. Prije osam godina pokrenula sam građansku inicijativu Cres Cat Rescue kako bi se više ljudi uključilo te da pomognemo većem broju mačaka. Prvenstveni cilj inicijative bile su sterilizacije, kako bi ulične mace dobile kvalitetniji i duži život.
Istovremeno, radilo se na edukaciji otočana kako bi zaustavili stare načine “kontrole populacije” mačaka – putem trovanja, davljenja mačića i slično. Uz suradnju s lošinjskom udrugom te uz pomoć ljubitelja otočkih maca, kako domaćih tako i stranih, učinjen je znatan korak naprijed po pitanju zaštite životinja. Osobno mi je kroz ruke prošlo petstotinjak steriliziranih maca, još mnogo ih je spašeno, liječeno i udomljeno. U prošlosti, najveći dio proljetnih mačića ne bi doživjelo niti godinu dana. A danas, creskim ulicama šetaju zdrave, lijepe ulične mace od kojih sam neke sterilizirala i prije desetak godina. Takve mace su najljepši živi ukras grada i velika atrakcija za turiste.
Vrlo sam ponosna na taj dio mojeg života. Vjerujem da su volonterski rad i pomaganje slabijima, bilo da se radi o ljudima ili životinjama, nešto najbolje i najplemenitije što čovjek može činiti’, istaknula je ipak ne krijući kako takav angažman može biti i stresan.
‘Danas je najintenzivnije razdoblje spašavanja iza mene. Pomaganje napuštenim životinjama vrlo je stresan i emotivno zahtjevan volonterski rad, u kojem osoba mora imati mjeru, ako želi sačuvati zdrav razum i dobre uvjete života. Pogotovo kad se radi o macama koje svi želimo spasiti s ulice, no one nisu životinje čopora i ne osjećaju se dobro nagomilane u malim prostorima. Posljedice su stres i razne bolesti, obilježavanje prostora i druga neprirodna ponašanja, što uzrokuje dodatne teškoće volonterima. Rješenje je u edukaciji javnosti, većem broju sterilizacija kako bi na ulicama bilo manje napuštenih maca, kao i u većem broju volontera – koji ”uskaču” kad je nužno ali nisu preopterećeni te im se život ne okreće naglavce zbog pomaganja životinjama. Osobno sam danas više fokusirana na organizaciju i održavanje mačjih kolonija i hranilišta, gdje uz pomoć volontera i lošinjske udruge, brinem o desecima steriliziranih creskih maca’, istaknula je.
Zbog ljubavi prema životinjama zagrebačka umjetnica je s vremenom u potpunosti prestala jesti hranu životinjskog porijekla.
‘Prehrana životinjskim mesom nikad mi nije dobro ”sjedala” pa sam od mladosti bila vegetarijanka, a prije desetak godina upoznala sam i prihvatila vegansku prehranu. To je došlo sasvim prirodno, korak po korak, osvještavanjem hrane koju imam na tanjuru. Jednostavno, jer volim životinje, ne mogu ”zaboraviti” da je primjerice salama ili pašteta ustvari načinjena od životinje koja je vrlo teško i kratko živjela – da bi postala moja hrana. Sretna sam jer imam izbor, pogotovo danas kad je toliko drugih zdravih opcija prisutno svuda oko nas.
Drago mi je ako mogu pokazati svojim primjerom da se može vrlo kvalitetno i ugodno živjeti na hrani bez životinjskih sastojaka, k tome se i baviti sportom, biti fit i imati mnogo energije’, poručila je.
Koraljka Polaček, Prema svjetlu / Foto: privatni album
O Koraljkinom životu se može napisati roman, a ništa manje nisu zanimljivi ni njeni preci, prabaka keramičarka Katarina Pezer (1905.-1977.) i djed Slavko Marić (1921.-1995.) koji je bio akademski slikar.
‘Prabaka Katarina (rođena Strumberger) bila je nesvakidašnja žena koja je mnoge fascinirala i imala zaista uzbudljiv život. Više puta mijenjala je profesije, tijekom II. svjetskog rata imala je ilegalnu štampariju u podrumu kuće u Heinzelovoj, bježala je iz zemlje i bila zatvarana…
Ona je zaslužna za umjetnički atelier u Baški, koji je od ’60ih godina bio prvi takve vrste na Kvarneru. Poneki stariji stanovnici Baške još se sjećaju njene elegantne pojave, sa šeširom i cigaršpicom, kad bi sjedila na stijenama uz more i ”skupljala inspiraciju”. Ideje je prenosila svojem tadašnjem, četvrtom suprugu, koji je na lončarskom kolu realizirao njene zamisli, na koje bi ona potom dodavala posljednje detalje i potpis. Bila je inovativna i hrabra, njena keramika s vučedolskim motivima bila je vrlo tražena ’60ih i ’70ih godina, o uspješnosti govori i činjenica da su njene amfore svojedobno bile među službenim Titovim poklonima.
Nakon njene smrti u bašćanskom atelieru je stvarao moj djed, Slavko Marić. On je u mladosti bio ilustrator, a zatim samostalni umjetnik, donekle povučen, ali s vrlo bogatim slikarskim opusom i znanjem.
U svojem zagrebačkom stanu oslikao je čitav zid sobe Bitkom kod San Romana renesansnog slikara Paola Uccella. Ova impresivna scena fascinirala me u djetinjstvu, posebice zbog anatomije konja, te sam rano počela precrtavati sve što vidim. Djed me također vodio na slikanje pejzaža, najčešće na Krku. Stara škola kakav je bio, on bi se po nekoliko puta vraćao na određeno mjesto u prirodi kako bi slikao pod istim svjetlom, u isto doba dana. Sjedila bih na slikarskom tronošcu i tiho pratila njegov rad, od prvih poteza na platnu do gotove slike – i tako sam zauvijek ostala ”zaražena” mirisom ulja i terpentina. Nakon djedove smrti nastavila sam obiteljsku tradiciju te sam slikala i izlagala u bašćanskom atelieru duži niz godina’, ispričala nam je Polaček koja se prisjetila i kako je smrt njenog oca utjecala da se okrene slikanju.
‘Drugi ključni poticaj razvoju likovnosti bio je gubitak oca, kad sam bila petogodišnjakinja.’70ih godina dječja psihologija nije bila popularna kao danas, o problemima djece se teško ili nikako nije razgovaralo.
Nasreću, i unatoč tužnim okolnostima, majka je prepoznala moju intenzivnu potrebu za crtanjem i slikanjem. Stoga me opskrbljivala gomilama blokova koje sam ispunjavala stripovima. Danas znam da su ti stripovi bili vrlo vrijedan emotivni ”ventil” za dijete koje želi shvatiti i prebroditi tešku obiteljsku situaciju. U mladosti sam se bavila mišlju o arhitekturi i dizajnu tekstila, no obzirom na moju boemsku narav usmjerila sam se na ono što mi je najbliže i najdraže, a to je slikarstvo. Na nastavničkom odsjeku Akademije pronašla sam upravo ono što mi odgovara, zbog obimnog programa slikarstva, kiparstva i grafike, ali i pedagoških predmeta te povijesti umjetnosti koju sam oduvijek voljela. Počela sam izlagati još za vrijeme studiranja, jednu od prvih samostalnih izložbi priredila sam 1995. godine u knjižnici Bogdan Ogrizović, kad sam izlagala ulja na platnu s motivima pasa i mačaka. Stoga i novu izložbu na Starčevićevom trgu doživljavam kao povratak na mjesto gdje je sve počelo, svojevrsno zatvaranje kruga. Od kujice Ajše koja mi je bila glavni ”model” na bezbrojnim crtežima i ranim slikama – do brojnih mačaka koje dominiraju mojim novim platnima. Elegantne, svojeglave, mudre mačke tako nisu samo moje životne suputnice, već su uskočile na moja platna i ostale na njima, potičući moju imaginaciju i umjetničko stvaranje’, zaključila je.
