Piše: Nika Šintić
Zahvaljujući svom bogatom nasljeđu i stanovitoj pojmovnoj rastezljivosti (koja omogućuje ženama diljem kulturno-političkog spektra da razrade vlastito viđenje rodne emancipacije) feminizam se razgranao u mnogo smjerova. Jedna od njegovih suvremenijih struja je tzv. korporativni feminizam, fundiran idejom poduzetne, neumoljive poslovne žene koja nadilazi sve prepreke patrijarhata kako bi se uspela na vrh korporativne ljestvice.
Prijelomnim momentom njegova uzleta smatra se 2014. godina, kada američka poduzetnica Sophia Amoruso objavljuje knjigu Girlboss. O utjecaju ove knjige govori već i činjenica da se čitav pokret (premda se, s obzirom na ekskluzivističku i individualističku obojenost cijele ideje ovaj pojam valja uzeti cum grano salis) popularizira kao girlboss feminizam, no njegove temeljne pretpostavke imaju daleko dublje korijene. Prodor žena u poslovni svijet anticipiran je njihovim prodorom u svijet obrazovanja, koji im je bio prva postaja na putu iz privatne u javnu sferu.
Francuski filozof i pedagog Georges Lefévre u članku „Prava žena na obrazovanje“ piše da moderno građansko društvo iziskuje izlazak žene iz čahure obitelji i posljedični preustroj rodnih uloga. Uključivanje žene u tokove suvremenosti mora se, dakle, odvijati u školama, a ne u kuhinji; žurnost njegova ostvarenja zadana je rapidnim tehnološkim napretkom i bujanjem radničke klase, napose nakon drugog vala industrijalizacije u poznijim desetljećima 19. stoljeća. Krajem 1850-ih godina u zapadnoj Europi se formiraju razna udruženja namijenjena pomoći pri zapošljavanju žena iz srednje klase, kako bi se obučilo radništvo specijalizirano za poslove poput šivanja i knjigovodstva; u zemljama južne i istočne Europe također se pokreću brojne inicijative za strukovnu edukaciju žena. Međutim, svima im je zajednička rodna binarnost, koja nalaže podučavanje vještina za koje su žene „prirodno predisponirane“ – a one se većinom nadovezuju upravo na kućanski rad. Tako se 1893. godine u Bugarskoj osniva prva strukovna škola za šivanje i kuhanje, dok su, primjerice, pruske vlasti sve do Prvog svjetskog rata inzistirale na uključivanju obiteljske ekonomije u kurikulum ženskih obrazovnih ustanova. Osim tekstilnog sektora, djevojkama je bila dostupna i stenografija, za koju su se u međuratnom periodu opredijeljivale većinom proleterke. Pripadnice srednjeg slojeva polako su upisivale škole za tajnice, što se svesrdno reklamiralo kao njihova glamurozna pristupnica u poslovni svijet.
Žene su stoga zaista napuštale skučeni krug kućnog života, ali su nastavile nositi uteg koji ih je ondje zadržavao. Štoviše, premda im to nije donosilo čak ni privremenu emancipaciju, nego samo mogućnost navlačenja muških hlača, u tradicionalnim patrijarhalnim uređenjima imale su prilike preuzimati obiteljski autoritet u izvanrednim situacijama; u novoosvojenim radnim prostorima nisu mogle čak niti to, nego su, budući žene, bile i ostajale podređene. Razumije se, takve odnose moći one nisu tek šutke prihvaćale. Brojne ženske organizacije aktivno su se borile za ravnopravno djelovanje u javnom prostoru, a u mnogim dijelovima Europe već su odavna izvojevale glasačka prava. Pa ipak, balast patrijarhata bilo je teško ukloniti; težnju za potpunom profesionalizacijom sputavale su diskriminatorne uredbe obiteljskog i rodnog prava, koje su ženama priječile raspolaganje imovinom, sklapanje ugovora i bavljenje ikakvim poslovima bez muževe dozvole. Državne službenice u Kraljevini Jugoslaviji, recimo, primale su manje plaće od svojih muških kolega, a iz viših činovničkih položaja, sudstva i bankarstva bile su potpuno isključene.
Međutim, s početkom Drugog svjetskog rata stvari se počinju značajno mijenjati. U jeku globalnog sukoba žene masovno popunjavaju radničke kontingente, a kako im muževi odlaze na daleka bojišta, njihove privole više nemaju nikakva učinka. Doduše, u poratnim godinama ponovno se osnažuje tradicionalna obitelj zbog potrebe za društvenom, moralnom i ekonomskom obnovom, no čak ni ona nije mogla izbrisati dubok utisak koji je na novopečene radnice ostavio iskorak iz bračne monotonije, zajedno s financijskom neovisnošću i osjećajem svrhe izvan skrbničkih dužnosti.
Iako su se u instituciji braka počeli događati izvjesni pomaci (napose u socijalističkim državama poput Druge Jugoslavije, koja donošenjem Osnovnog zakona o braku 1946. godine znatno mijenja zakonski profil žene), poslovni svijet neumoljivo reproducira ideju čvrste zadanosti (i različitosti) muškog i ženskog karaktera. S vremenom će uspon neoliberalizma tu zadanost staviti u prvi plan: slobodno tržište nagrađuje one koji su smioni, agresivni i koristoljubivi, a takvi su pretežito muškoga roda.
Vrlo je primamljivo unaprijed odbaciti ovakav esencijalizam kao ideološku potkovu kompletne društveno-ekonomske arhitektonike patrijarhata, ali kako da onda objasnimo činjenicu da dandanas u ekonomski najnaprednijim državama žene zauzimaju tek četvrtinu ili trećinu seniorskih pozicija, makar čine oko 45% zaposlenika? Postavivši ovo pitanje, našli smo se na čvorištu problematike s kojom se hrva upravo korporativni feminizam.
Naime, analiza Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog Parlamenta pokazuje da, kada se u ukupan rad uračunaju i plaćeni i neplaćeni sati te vrijeme provedeno u putovanju do posla, žene rade puno više od muškaraca; štoviše, na tjednoj razini troše čak 26 sati na kućanske obveze, za što muškarci izdvajaju oko 9 sati.
Korporativne feministice u iznesenim će podacima vidjeti odraz individualnih zasluga: sušte brojke ništa ne znače ako iza njih ne stoji rezultat. Dakle, svaki prežitak spolne nejednakosti rezultat je nedovoljnog truda. Političke strukture zaista jesu nemilosrdnije prema ženama, ali ta se nepravda nadilazi na osobnoj razini. Kako se onda ovakvo stajalište može smatrati pokretom? Zato što pojedinačni uspjeh poistovjećuje s kolektivnom emancipacijom, i tako kolektivni i klasni karakter ženske borbe izvrće na glavu i pretvara u izoliranu, samostojnu, individualističku ideju.
Iz tog će kuta pobornice girlboss retorike pristupati i kućanskom radu. U kapitalističkom uređenju, koje dovodi do stroge podjele produktivnog i reproduktivnog rada, ovaj potonji postaje nerazmrsiva petlja, jer je neophodan za funkcioniranje sustava ali ne donosi nikakav profit; korporativni feminizam rješenje vidi u ideji ravnoteže, koja, shodno idealu marljivosti i stroge radne etike, od žene ne traži odricanje od jednoga u korist drugoga, nego balansiranje obojega istovremeno.
Avet obiteljskog života tako nastavlja pratiti čak i modernu poduzetnicu; nju kao pojedinku zapada odgovornost organiziranja domaćinstva i odgoja djece, bilo putem ravnopravne podjele zadataka s partnerom, ili preko komodificiranih javnih servisa (kroz unajmljivanje dadilja, čistačica i sl.).
Djevojčice se socijaliziraju mišlju da su kompetitivnost i nametljivost strogo muške osobine, pa im preostaje svoj prirodni manjak nadoknaditi ustrajnošću i požrtvovnošću. U svijetu kodificiranim muškim vokabularom mogu se probiti jedino učenjem i usvajanjem muškoga jezika.
Rasprava nas ovime još jednom vraća na pitanje rodnog esencijalizma: postoji li uistinu takvo što poput muškoga i ženskoga jezika? U tekstu Selfless Women in Capitalism? Ivana Skuhala Karasman i Luka Boršić postuliraju nesebičnost kao bit žene nepodudarnu s kapitalizmom. Pored etičkog aspekta određenog svjesnom namjerom, nesebičnost ima i biološko uporište razvidno u altruizmu kod stanovitih životinjskih vrsta. Dapače, neuroznanost podastire i dokaze za spolno uvjetovane razlike u moždanim reakcijama na sebične i nesebične postupke, na što će se neki autori nadovezati s teorijom psihološkog determinizma.
Ipak, ako trenutni sustav i jest izgrađen na klici tih prirodnih osobitosti, veću pažnju treba pridati njegovim opravdanjima: jedan od najsnažnijih argumenata u prilog kapitalizmu tiče se inherentne sebičnosti čovjeka, koju, tvrdi se, kapitalistički poredak uspijeva utilizirati i najzad obuzdati. Ovdje nam se pak može potkrasti dvojak prijestup: jednom, jer pretpostavlja suštinski ‘mušku’ odliku kao esenciju čovjeka i time iz njegove definicije isključuje ženu, a drugi put, jer kao jedini mogući i održivi svijet vidi onaj krojen prema tim istim – muškim – osobinama.
Korporativni feminizam prihvaća pravila te igre i kao rješenje nudi razbijanje staklenog stropa, ali ne i zgrade koju taj strop natkriva.
