Piše: Ivana Perković Rosan
Kostimografkinja Lucija Prstec Smolčec jedna je od zaslužnih što Karlovac krajem svibnja postane centar lutkarstva u Hrvatskoj. Naime ova Zagrepčanka je zajedno s Peđom Gvozdićem organizatorica internacionalnog lutkarskog festivala koji je ove godine u Karlovcu održan po drugi put. Možda manje poznato jest da je ona autorica zanimljivog diplomskog rada na temu Odjeća kao simbol otpora od 1850. do 1950. U svom radu istražila je žensku kulturu odijevanja u Zagrebu tog doba u kontekstu borbe za emancipaciju i ravnopravnost, a kako nam je otkrila u razgovoru upravo je završila i novi rad vezan uz odjeću i emancipaciju.
Iz današnje pozicije teško je povjerovati da žene prije nešto više od sto godina nisu smjele izlaziti same na ulicu, obrazovati se i raditi pa ni nositi obične hlače. Odjeću kao simbol otpora prve su počele koristiti sufražetkinje u Londonu koje su nosile bijelu boju, a Lucija Prstec Smolčec nam je ispričala kakva je situacija u to vrijeme bila u Hrvatskoj.
‘Ta istraživanja sam počela raditi 2016. i to je nažalost tada, pa i sada, potpuno neistraženo područje kada govorimo o području grada Zagreba. U Londonu su sufražetkinje nosile bijelo i tako su se isticale, a postojali su i krojači koju su posebno šivali za njih. Primjerice Jutarnji list je izdao članak u kojem navodi kako su sufrazetkinje u Londonu bile napadnute te da su ih napadači prepoznali po bojama koje su nosile. U tom kontekstu su boje od velikog značaja. Bijela haljina koju su koristile britanske sufražetkinje vukla je svoje korijene iz povijesne ikonografije značenja bijele boje kao nečega što kulturološki asocira na pozitivan čin. Bijela boja, osim što predstavlja čistoću i nevinost u ovom kontekstu, prije svega je označavala klasnu i rodnu diferencijalnost. Tijekom perioda između 1909. i 1913. godine, kada je pokret bio na svom vrhuncu, nosile su se haljine bijele boje između ostaloga i zato jer su u modi prevladavale tamne boje te su se na taj način, putem snažnog kontrastnog kolorita, djevojke i žene koje su pripadale pokretu izdvajale iz mase sivih neistomišljenika. Osim bijele boje značajne su ljubičasta i zelena koje su početkom 20. stoljeća bile karakteristične za ženski pokret ravnopravnosti.
U Zagrebu je situacija kada govorimo o odjeći bila interesantnija. U njemu su primarno učiteljice, a time se i bavi moj diplomski rad, bile te koje su nosile trodijelno odijelo. Iako je riječ o službenoj odjeći učiteljica tog vremena neke su ga ipak odjevnom kompozicijom činile simbolom otpora prema muškim učiteljima koji su tada imali bolje plaće i uvjete. Košulje koje su nosile uz to odijelo su takozvane korzet košulje. One su imale steznik, ali ne klasični steznik korzeta, već je bio opušten u konstrukciji tako da su se mogle lakše kretati što isto simbolizira slobodu i emancipaciju. Prisutna je i kravata, zatim marame koje su podsjećale u vezu na kravatu, na fotografijama se može vidjeti i da su nosile kratku kosu što je netipično za to vrijeme’, ispričala nam je Prstec Smolčec.
Izložak u Memorijalnom stanu MJ Zagorke na zagrebačkom Dolcu / Foto: Žene i mediji
Jedna od istaknutijih žena u to vrijeme bila je prva hrvatska novinarka i književnica Marija Jurić Zagorka koja je među prvima u Hrvatskoj nosila kravatu i hlače, što je to dotad bilo nezamislivo.
‘Marija Jurić Zagorka je i putem odjeće dosta pridonijela ženskoj emancipaciji. Ne samo svojom odjećom već i svojim pisanjem članaka u kojima je pozivala žene da ošišaju kosu, pozivala ih je na slobodu i otvarala teme koje su za to vrijeme bile u kontekstu emancipacije hrabre’, rekla je dodavši kako je među glasnijim kritičarima emancipacije žena u Hrvatskoj bio Antun Gustav Matoš koji je ismijavao mogućnost da žene nose hlače.
‘On je bio mišljenja da je muškarac taj koji mora uzdržavati ženu i obitelj, a žena nije trebala materijalno doprinositi već je tu da lijepo izgleda. S jedne strane je prihvaćao neke aspekte ženske emancipacije pa je imao i tekstove u kojima je hvalio feminizam, a s druge strane izrugivao se feminizmu u svojim djelima. Neke književnice koje su zagovarale emancipaciju u jednom trenu je hvalio, a kasnije osuđivao. Dosta je to sve skupa kontradiktorno, ali nije jedini književnik koji je imao takav pristup’, pojasnila je Prstec Smolčec koja se već na prvoj godini Tekstilno tehnološkog fakulteta zaljubila u kostimografiju.
Lutkarski festival InPut Fest Karlovac / Foto: privatni album
‘Na prvoj godini faksa sam se počela baviti kostimografijom i volontirati i dosta brzo raditi po reklamama. Prvo kao asistent pa samostalno i tu se rodila ljubav prema kostimografiji i prema kazalištu koja traje do danas. Prva predstava na kojoj sam radila je bila najzahtjevnija jer je bila prva i ona mi je posebno ostala u sjećanju. Riječ je predstavi ‘Sportski život letećeg Martina’ koju sam radila u kazalištu Mala scena. Za tu predstavu sam radila i kostimografiju i scenografiju’, rekla je dodavši kako se zbog korone okrenula i drugim projektima poput radionica u karlovačkoj udruzi Carpe diem. Jedna od njih ‘Spoji se u umjetnosti, priključi se u kulturu’ kao cilj je imala razvoj sposobnosti djece i mladih u nepovoljnom položaju te postizanje bolje socijalne uključenosti kroz online kreativne i umjetničke aktivnosti.
‘Kada je krenula korona krenula sam na edukaciju za pripremu i provedbu EU projekata. U jednom periodu u kazalištu nije bilo posla zbog korone pa sam se odlučila radije volontirati nego sjediti doma i čekati da posao padne s neba. Počela sam volontirati u udruzi Carpe diem i dosta brzo sam se kod njih zaposlila kao voditeljica projekta ‘Spoji se u umjetnosti, priključi se u kulturu’. Mislim da su takvi projekti jako značajni i da ih treba biti što više’, istaknula je kostimografkinja koja je ujedno i jedna od glavnih organizatorica internacionalnog lutkarskog festivala u Karlovcu koji je nedavno održan po drugi put.
‘Prvi festival smo organizirali u samo dva mjeseca, ne znam ni sama kako smo to uspjeli, a drugi smo pripremali osam mjeseci i napravili smo dobre temelje za dalje. Po odazivu je bilo van svih očekivanja. Imali smo 12 kazališta koji su sudjelovali, predstave su bile pune, održane su brojne radionice i edukacije. Ovaj festival je okrenut kako djeci tako i mladima i odraslima i jako sam zadovoljna jer smo uspjeli svu publiku pokriti’, rekla nam je ova svestrana Zagrepčanka koja trenutno ima pune ruke posla.
