Piše: Ivana Perković Rosan
Kustosica Gradskog muzeja Korčula Sani Sardelić jedna je od zaslužnih što se znanje o samoniklom bilju polako vraća iz zaborava. Radionice prvenstveno održava po rodnoj Korčuli i Mljetu, a nedavno je održala predavanje o samoniklom bilju u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Osim što se trudi očuvati znanje o samoniklom bilju kao nematerijalnoj baštini otočana Sani je voditeljica Memorijalne zbirke Petra Šegedina, a nedavno je bila i među dobitnicima nagrade Hrvatske komore arhitekata Winter Med za planiranje prostora. Uz sve to ona je izdala i slikovnice ‘Marko Polo’,’Što otoku znači brod’, ‘Nikola Tesla – izumitelj budućnosti’ i ‘Europa i ja’.
Od koga ste Vi naučili toliko o samoniklom bilju, najčešće su žene bile te koje su prenosile znanje na mlađe?
O samoniklom jestivom bilju, i općenito o životu u neposrednom kontaktu s prirodom učila sam od bake i djeda, bilo je to odrastanje na otoku, tada tek djelomično dotaknutom turizmom, posebno u unutrašnjosti, u starim otočnim selima u kojima su se životne, a naročito prehrambene prakse bile zadržale u onim oblicima kakvi su postojali stoljećima. Snalaženje u prirodi i suživot s njom, s godišnjim dobima, svakako je jedna od primarnih vještina. Učilo se neposrednim poučavanjem, praktičnim promatranjem i oponašanjem starijih, što to oni skupljaju, kako pronalaze biljke, kako ih beru, bez uništavanja staništa i sa sviješću da ih bude i dogodine. Danas sve češće čujemo riječ samoodrživost, iako ne znamo njeno cjelovito značenje. Naši preci uglavnom nisu poznavali samu riječ, ali su vrlo dobro znali što ona znači. O njenom razumijevanju često je ovisila njihova primarna egzistencija. Ne mogu reći da samo žene znaju vještinu branja bilja, ipak, čini se da one češće beru. Sretna sam da naslijeđene vještine i znanja danas mogu prenositi drugima, a naročito kao kustosica u Gradskom muzeju Korčula, gdje, među ostalim zbirkama vodim i Etnografsku zbirku. Isto tako, kao članica udruge Siva zona – prostora suvremene i medijske umjetnosti, u kojoj kroz platformu Politike zelenih prostora nastojimo sagledati novu epohu u nastajanju – antropocen, provodimo istraživanja, te potičemo produkcije i prezentacije umjetničkih i znanstvenih radova.
Foto: privatni album
Održavate radionice samoniklog bilja za domaće, ali i za strance koji žive u Korčuli, prevladavaju li među zainteresiranim žene? Kakav je odaziv, ima li sve više zainteresiranih?
Da, održavam radionice na poziv. I ne samo na Korčuli. Prve radionice počela sam održavati prije desetak godina u Nacionalnom parku Mljet, u Goveđarima, na poziv Zorana i Tamare Luković. Oni vode šarmantni multimedijalni prostor Galerija Stara skula i iznimno doprinose kulturnom životu zajednice. Preporuka da u Goveđarima održim radionicu stigla je od Adriane Tomašić, nažalost pokojne, divne i iznimno profesionalne radijske novinarke i urednice, čiji nam zvonki glas i danas nedostaje, naročito u popularnoj emisiji Hrvatskoga radija Tisuću bisera. Pa i tu je Adriana popularizirala ove radionice, spajajući njihovu atraktivnost, ali i svijest o bogatoj nematerijalnoj kulturi naših otoka i priobalja. Tako su radionice postale vidljivije, i ne bih rekla same radionice, nego svijest o važnosti poštivanja prirode i očuvanja našeg neposrednog okoliša, naše vlastite odgovornosti za nj. Interes za vještinom pronalaska hrane u prirodi sve više pokazuju i stranci, koji su odlučili živjeti, dio godine ili za stalno, na našem otoku. Sudionici radionice iz Portugala, Kanade, SAD-a, Velike Britanije, Nizozemske i Njemačke prvi put su probali par jela spravljenih sa samoniklim biljem, bili su stvarno oduševljeni i iznenađeni kako je lako naći hranu u neposrednom, ali očuvanom okolišu. Neupitno je da su i njihovi preci poznavali vještine specifične za njihovo podneblje. No, jaz zaborav još je izraženiji, posebno kada već druga, treća generacija živi u gradovima, a neposredna priroda je gradski park ili uređena šetnica. Najviše me veseli kada sudionici radionica počnu osjećati da priroda oko njih nije nešto drugo, nepoznato, već dio našeg neposrednog svijeta. Lijep je osjećaj vladati okolišem, ali ne na način da ga sebi podredimo, već da njime mudro gospodarimo kroz suživot s prirodom koja nas hrani, čuvajući ga kao osnovicu naše egzistencije.
Na radionicama pripremate i razne specijalitete od samoniklog bilja, što se polaznicima najviše svidi? Koliko Vi često imate samoniklo bilje na meniju?
Pripremim razna jela, kojima je osnovica ubrano svježe bilje. Nekad su to kompletni obroci, palenta s biljem, zeleni orzoto, na primjer, ili punjena zelena tjestenina, a nekad tek iznenađujući prilozi poput pupoljaka kostriča, za koje ljudi najprije pomisle da su kapare. Ili oslobad, sikavica, mnogi po izgledu uopće ne vjeruju da je jestiva, zbog izraženih bodlji, ali to je jedna od najzdravijih biljaka. Koristim i svježe začinsko bilje, koje jednako tako samoniklo raste, bude tu niz od pet- šest slijedova i nikad se ne stigne sve pokazati, tek manji dio, a i kod kuće redovito kuham brojna jela od samoniklog bilja s dodatkom popunca (majčine dušice), timijana, kadulje, mravinca (mažurana)… pa kako i ne bih kad rastu u mom vrtu i tek trebaju malo pažnje, znanja i mašte u pripravi!
Foto: privatni album
Zanimljivo je da samoniklo bilje najviše cijene u skupocjenim restoranima, no većina je zaboravila na njegovu vrijednost?
Turizam kakvog danas poznajemo prevrednuje brojne naše naslijeđene nematerijalne vještine, prakse, znanja, pa tako i prehrambene. Ne mali broj ih se sačuvao upravo stoga što su u turističkoj ponudi našli komercijalnu nišu, te su ostvarili s(p)retan spoj identitetskog nasljeđa i realne održivosti. Hrana je samo jedna od njih. I onda se dogodi taj neobičan proces, kada vidimo koliko je skupo, pa i nedostupno nešto što je othranilo generacije, nešto što je zapravo siromaška hrana, postane nam jasnije da ta znanja i vještine treba očuvati, da je to nasljeđe naše vlastito, ali istovremeno, bez očuvane prirode, nećemo imati gdje brati niti podučavati mlađe. Dakle, prirodni čisti prostor je naš glavni resurs.
Samoniklo bilje je sve cjenjenije i među ljubiteljima zdrave hrane, a nije zanemariva ni činjenica da je hrana sve skuplja pa je korisna mogućnost da si hranu možeš i sam pronaći u prirodi?
Smatram kako je naša odgovornost biti bar djelomično samostalan i snalažljiv. Vjerojatno je taj osjećaj utkan u mene najranijoj dobi. Vraćamo se dakle odrastanju na otoku, kada je dio neformalnog učenja, spoznaje svijeta bio i suživot s okolišem. Otok je poseban komadić kopna okružen morem, izoliran, da. Otočani su uvijek usmjereni prvenstveno na svoje snage i za mene je posve prirodno odmah uočiti stanje okoliša u kojem se nađem. Naravno, svi živimo u superkomercijaliziranom okolišu i sve se kupuje. Zato i jest tako uzbudljiv osjećaj kada osvijestiš da nešto možda možeš i sam naći, ubrati, pojesti.
Foto: privatni album
Cilj radionica koje se provode u muzejima (jednu ste nedavno održali i u Etnografskom muzeju u Zagrebu) je među ostalim i očuvanje nematerijalne baštine, odnosno znanja o samoniklom bilju?
Veliko mi je zadovoljstvo bilo izlaganjem sudjelovati u pratećim programima izložbe ‘Lica gladi’ autorica Melanije Belaj i Tanja Kocković Zaborski u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Tema ove izložbe vrlo je aktualna i tiče se svakoga od nas. Melaniju sam upoznala na izložbi Svijet hrane u Hrvatskoj, koja se u Etnografskom muzeju u Zagrebu održavala 2006. Tada sam prvi put na znanstvenom skupu izlagala o samoniklom jestivom bilju, te shvatila koliko je to ljudima zapravo zanimljivo. To znanje, ta vještina, dio je moga otočnoga identiteta, i nekako nisam ni razmišljala da je to nešto nesvakidašnje, drugima slabo poznato. Ali, čini se da jest. A jednom je bila uobičajena „oprema“ za život.
U jednom od vaših izlaganja na znanstvenom skupu o samoniklom bilju spominjete i njegovu povijest, odnosno kako je baš to bilje pomoglo ljudima da prežive ratove i vrijeme neimaštine, ali i ono jako važno to da nekada kada su ljudi jeli samoniklo bilje bili su zdraviji?
Moj interes za samoniklim biljem dio je istraživanja povijesti prehrane. Hrana, njena proizvodnja, uzgoj, priprema, trgovina i nabava, skladištenje, način na koji je jedemo i uživamo u njoj, sve je to dio kulturne slike podneblja i puno je šire od zadovoljavanja primarne egzistencijalne potrebe. Način uzgoja biljaka oblikuje naš krajolik, prisjetite se samo nizova suhozida s vinovom lozom ili starih maslinika. U takvom prostoru, koji je oblikovan ljudskim radom, rastu i te naše samonikle, ukusne, zdrave i dostupne biljke. Holistički pristup omogućuje nam razumjeti važnost ekološke čistoće i biološke raznolikosti, a radionice postaju male istraživačke točke unutar kojih ljudi mogu stjecati znanja i vještine nužne za oporavak i poboljšanje našeg ukupnog odnosa prema očuvanju okoliša.
Foto: privatni album
Jako ste svestrana osoba, autorica ste i dječjih slikovnica Marko Polo, Što otoku znači brod, Nikola Tesla – izumitelj budućnosti, Europa i ja, voditeljica ste i Memorijalne zbirke Petra Šegedina, a nedavno ste bili među dobitnicima nagrade Hrvatske komore arhitekata u kategoriji Medalje za planiranje prostora. Što Vas najviše veseli, na čemu trenutno radite?
Veseli me moj posao kustosa. Voditi brigu o muzejskim predmetima i zbirkama važan je dio posla, no isto tako važno je približiti primarni kontekst čuvanih predmeta. Povezati posjetitelje s predmetom u prostoru, koji uvijek krije neku priču. Nedavno smo se vratili u obnovljeni Gradski muzej Korčula, a upravo je pred otvaranjem Marko Polo centar. Izazovno je osmišljavati i oblikovati postav, kojeg posjećuju brojni posjetitelji, odasvud, sa svih kontinenata. Nematerijalna baština grada i otoka Korčule moja je trajna inspiracija. Njene brojne pojavnosti dio su moga identiteta.
