Ivana Perković Rosan
Glumica, scenaristica i redateljica. U kojoj god ulozi se našla Lana Barić redovno odnosi prestižne nagrade. Dobitnica je nekoliko Zlatnih arena, film za kojeg je napisala scenarij i u kojem je glumila glavnu ulogu, Tereza37, bio je na kraju hrvatski predstavnik za Oscara, a njen redateljski prvijenac Snjeguljica u Motovunu je osvojio nagradu Corto Montonese za najbolji hrvatski kratki film. Njena monodrama Visibaba nedavno je proglašena i najboljom predstavom u cjelini na Gumbekovim danima, a zanimljivo je da je položaj žene u društvu tema koja se provlači kroz sva njena autorska djela. A tako će biti, kako nam je između ostalog otkrila, i u njenom novom filmu. Prije toga, publika će je u njenom matičnom kazalištu, zagrebačkom HNK-u, imati prilike vidjeti i u glumačkom ansamblu koji će 7. lipnja uprizoriti Shakespearovu Mjeru za mjeru pod redateljskom palicom Ivana Plazibata.
Najnovija predstava u kojoj glumite u HNK-u Nebeski svod progovara o brojnim problemima s kojima se žene još svakodnevno susreću, poput toga da su muškarci još uvijek na pozicijama gdje se odlučuje do toga da su žene još uvijek te na kojima je većina tereta kućanskih poslova?
Da. Iz mog iskustva je tako još uvijek. I to često ide nekim automatizmom, takav je imprint patrijarhata. Čast izuzecima, vjerujem da ima muškaraca koji kažu – ja ću danas oprati prozore, stvarno su prljavi – ali ja tome nisam svjedočila. Vjerujem, isto tako, da se stvari mijenjaju na bolje, ali mikro koracima. Također, krug ljudi u kojem se ja krećem je nikakvo mjerilo, ali i tu su pomaci minimalni. Nedavno sam upoznala visoko obrazovanog čovjeka u četrdesetima koji se rastao nakon dugo godina braka i nije znao kako se uključi mašina za veš. Isto tako, smatram da ga tome nije trebala učiti njegova supruga nego njegovi roditelji. Ovdje, dakako, govorimo i o problemima u komunikaciji, partnerskom odnosu koji se često bazira na varijanti majka/sin što je nešto što obje strane trebaju adresirati. Stvari su kompleksne, ja ih zapravo pojednostavljujem. Mislim da je suma svega da se danas od žene očekuje da bude submisivni provajder koji radi, odgaja djecu i čisti kuću.
Ova slojevita predstava dotiče se i toga da je i žena ženi ponekad vuk, koji je Vama dio predstave bio najzanimljiviji? I kako Vam je bilo raditi na jednoj ovakvoj ‘ženskoj’ predstavi?
Mislim da priča o tome da je žena ženi vuk dolazi iz toga što je generalno za žene manje mjesta i pritisak je veći. Ja ne mogu reći da sam imala takvih iskustava niti se njima bavim. Ako se to i događalo, događalo mi se meni iza leđa ili na način da nisam skužila jer me zaista to ne zanima. Time se baviti gubitak je vremena jer ne vodi ničemu, a imam puno svog posla. Gledala sam baš u Kunstu predstavu Ivane Vuković Možeš biti sve što želiš koja ističe kako je svaka predstava muška, samo su ženske predstave – ‘ženske’ predstave. Rad je bio iscrpan, ali napravile smo dobru predstavu. Marina Pejnović je sjajna redateljica. Zanimljivo mi je kako publika baš i ne hrli na Nebeski svod što me zapravo ne iznenađuje, da 14 žena na sceni ovakvom društvu u kojem živimo naprosto nije pretjerano zanimljivo.
Lana Barić, Visibaba / Foto: Luka Dubroja
Nedavno je Vaša monodrama Visibaba, koju autorski potpisujete sa Sanjom Milardović i Nikolinom Rafaj, proglašena najboljom predstavom u cjelini na Gumbekovim danima. Mislim da bi se mnogi mogli poistovjetiti s glavnim likom Visibabe. Možete li nam malo reći o predstavi i važnosti teme usamljenosti?
Ono što nam je svakako bila misao vodilja u startu jest – htjele smo napraviti predstavu koja, banalno rečeno, ostavlja prostor nade. To nam je bilo bitno. Mislim da se danas više nego ikad lako osjećati beznačajnom, u smislu mogućeg djelovanja, ostavljanja traga ii u smislu konekcije koja je zapravo osnova ljudskog postojanja. Ljudi nisu u kontaktu ni sa sobom, a kamoli s drugima i tu negdje i jest temelj te usamljenosti. To nam je bila početna premisa, ovdje govorimo o ženi u četrdesetima, ali isto sam primijetila kod starijih generacija. Mlađe generacije puno više imenuju, verbaliziraju, komuniciraju na van i to je divno.
Lana Barić, Tereza37 / Foto: Nikola Predović
U filmu Tereza37, za koji ste napisali scenarij i u kojem glumite glavnu ulogu, progovarate i o temi žene kojoj je glavni cilj da postane majka. Koliko Vam se čini da je u našem društvu još uvijek jak pritisak da žena bude i majka?
Mi živimo u jako maloj državi. Uz to, na Balkanu je i dalje kao ‘normalno’ i ‘šarmantno’ da se svako svakome petlja u sve, jer je to dio ‘mentaliteta’ koji je ‘šarmantan’. Pa se tako svima petljaju u imanje i nemanje djece, općenito često čujem mišljenje ljudi ili savjet koji nisam niti tražila niti pitala, pa je tako skroz ‘u redu’ propitkivati nekoga kad misli imati djecu kao što se to često događa kod nas. Mislim da su žene koje svjesno odluče ne imati djecu ‘neobične’, a da isto tako muškarci koji nemaju djecu nisu ‘neobični’. Na tragu onoga kako je potpuno ‘normalno’ da muškarci doma ne kuhaju, ali ako žena ne kuha onda zanemaruje djecu i obitelj, nemajka. Ne daj bože da nema nečeg – na žlicu. Puno previše je tih dvostrukih standarda.
Lana Barić, Snow White / Foto: Nikola Predović
I u kratkom filmu Snjeguljica, u kojem ste se prvi put ste se našli u ulozi redateljice i glumice, bavite se temom majčinstva? Kako Vam je bilo u ulozi redateljice i glumice istodobno?
Bilo mi je dosta teško, znam da neke moje kolegice rade oboje, meni je to bilo dosta naporno. Pozicije su drukčije potpuno. Kao redateljica, imam potrebu ispričati neku priču, ali ne nužno i u njoj sudjelovati kao protagonistica.
Lana Barić, HNK u Zagrebu / Foto: Mara Bratoš
Spremate i novi film, Eva nakon pada? Možete li nam malo reći o tome?
Sve su to slične teme unutar različitog okvira, opet tematiziram poziciju žene unutar obitelji. S obzirom da se radi o neiscrpnom izvoru, materijala ima. Glavnu ulogu igra moja draga kolegica i prijateljica Olga Pakalović. Film ću snimati iduće ljeto.
U zadnje vrijeme se opet aktualizirala tema seksualnog uznemiravanja u svijetu glume, stječe se dojam da toga nažalost ima puno više, ali se o tome šuti?
Mislim da toga ima jako puno u svim profesijama. Šuti se o tome jer društvo nije napravilo prostor da žrtve mogu progovoriti, a da ne budu stigmatizirane i reviktimizirane, a šanse da će zlostavljač proći nekažnjeno ili biti minimalno sankcioniran su velike, žene nemaju vjere u sudstvo, pritom su sudski procesi dugotrajni i skupi. Žene često šute zbog potencijalne ekonomske nesigurnosti koju bi to moglo donijeti, straha od gubitka posla. Isto tako, takve žene će u ovakvom društvu biti okarakterizirane kao problematične, konfliktne samo zato što su se zauzele za sebe. Znam jako puno kolega, recimo, kojima je prošlo ono što niti jednoj kolegici nikada ne bi. Da su se neke kolegice ponašale kako se neki kolege ponašaju, ne bi ih bilo na mapi.
