Piše: Nika Šintić
U zagrebačku Galeriju VN učenici, studentice i čitatelji zalaze kako bi u miru prelistavali dnevni i tjedni tisak ili pak istražili posebnu zbirku literature i periodičkih publikacija iz polja likovnih umjetnosti, arhitekture i dizajna dostupnu u galerijskom fondu. Često se nađe i prilika za učestvovanje u kakvom književnom susretu, predavanju ili performansu, a do 24. svibnja na programu je bila izložba O neophodnom radu.
Izložbi je prethodio okrugli stol održan 7. svibnja pod nazivom Ka dekolonijalnim perspektivama, no budući da ga je autorica ovoga teksta propustila, morat ćemo se zadovoljiti perspektivom slučajnih i namjernih prolaznika koji izložbu dolaze posjetiti bez nekog naročitog kontekstualnog produbljivanja.
Na samom početku kolekcije postavljeno je nekoliko radova umjetnice Hane Miletić iz serije Materijali (2022.); nedvojbeno jedna od originalnijih akterica na hrvatskoj sceni suvremene umjetnosti, Hana Miletić razvila je jedinstveni izričaj kroz ručno tkanje tekstilnih radova kao svojevrstan signal promišljanju širih društvenih i kulturnih uvjeta što ovu aktivnost uobličuju. Sam proces tkanja omogućuje stoga prekrojavanje odnosa prema radu kao takvom, čija se efikasnost i profitabilnost, u proporcionalnom razmjeru njegovoj otuđenosti, danas premetnula u temeljnu ekonomsku i vrijednosnu valutu.
Foto: Vanja Babić
No, dok nas eksponati Hane Miletić diskretno upućuju na promišljanje o otuđenosti i potencijalnoj raz-otuđenosti rada, video-instalacija postavljena među umjetničine tekstilne komade na daleko eksplicitniji način poseže za marksističkim instrumentarijem. Na prvi pogled čini se da je riječ o snimci jednog ni po čemu osobitog Zoom sastanka, no ubrzo postaje jasno – ili barem naslutivo – kako se i sam format filma, njegov sadržaj i profil učesnica uklapaju u pomno osmišljenu umjetničku ideju. Posredstvom Zooma kao digitalnog alata nametnutog pandemijskom krizom talijansko-libijska umjetnica Adelita Husni-Bey organizirat će 2021. godine šestotjetnu radionicu na kojoj skupina sindikaliziranih medicinskih sestara iz Danske i SAD-a raspravlja o samorazumljivosti skrbničkih poslova u kapitalizmu. Snimajući vlastitu svakodnevicu i izolaciju u najgorim mjesecima karantene, sudionice nas upućuju na refleksiju nad sustavom koji nesmiljeno izrabljuje skupinu što tvori jedan od temeljnih stubova njegove vlastite reprodukcije – zdravstvene djelatnike. Možda baš u njima prepoznajemo produžetak nevidljivog, kućanskog rada, tzv „rada iz ljubavi“, zbog čega će Husni-Beyin projekt, a i čitava izložba u Galeriji VN, nositi naziv O neophodnom radu.
Foto: Vanja Babić
Preplet dvaju izložbenih temata, koji na svoje načine oslovljavaju koncept rada kao nužnosti i sve nevidljive, rodno konotirane elemente što su u tu nužnost prisilno upisani, za sada je relativno razumljiv. „Problematika rada“, objašnjava Ana Kovačević, jedna od dviju kustosica izložbe, „u izravnoj je relaciji sa skrbi jer je rad u tom sektoru često neplaćen, potplaćen i obezvrjeđivan, a velikim dijelom jer se vezuje za žene i skrbne prakse koje se smatraju ‘nereproduktivnim’“. I tkanja Hane Miletić i iskustva medicinarki susreću se u podcjenjivanju rada uslijed nevidljivosti svega onoga što ga tvori; u prvom slučaju duga obiteljska tradicija ručnoga rada, a u drugom podrazumijevanje empatije, nesnosno dugih smjena i posvemašnje izolacije kao posljedica lockdowna.
Foto: Vanja Babić
Tamo gdje – iz perspektive nekoga razmjerno neupoznatog s intencijama izložbe – stvari postaju malčice zamršene jest u drugoj sekciji izložbe, usredotočenoj na kolonijalnu kritiku. Prije no što uđu u odvojeni prostor namijenjen projekciji filma o kolonijalnom iščašenju afričkog kontinenta kroz translokaciju svetih predmeta, posjetiteljice i posjetitelji uvedeni su u drugi aspekt izložbe projektom Fokus grupe pod nazivom Vedute iz palače privilegirane tvrtke Trsta i Rijeke. Na dva izvješena platna, koja u prvi mah djeluju kao da pripadaju nekom različitom postavu, gledamo tako prizore sa zidnih slika Vedute ideale što rese unutrašnjost najstarije šećerane u Austro-Ugarskoj, osnovane sredinom 18. stoljeća u Rijeci. Iako su stručnjaci suglasni u tome da ovi tipizirani prospekti nepoznatog autora ne nose neku izvanrednu umjetničku vrijednost, ipak im se ne može osporiti dokumentaristički značaj kao jednog od rijetkih prikaza rasnog robovskog rada u Austro-Ugarskom Carstvu. Štoviše, kako Monarhija nije posjedovala vlastite prekomorske kolonije te je šećer nabavljala posredstvom Londona, Venecije i Marseillesa, može se kazati da figure Azijata s veduta simboliziraju još jedan odjek okcidentalne fetišizacije Istoka, koja nakon stišavanja opasnosti od Osmanlija postaje okosnica europskog odnosa s Drugim.
Foto: Vanja Babić
Dubinsku, filozofsko-psihološku studiju kolonijalističkog etosa daje nam multimedijalni umjetnik Kader Attia filmom The Object’s Interlacing iz 2020. godine, puštenom u ranije spomenutom ograđenom dijelu galerije. Protkan pričom o generalu Alfredu Doddsu, francuskom zapovjedniku afričko-europskog porijekla zapamćenom po svojim vojnama protiv zapadnoafričkog Kraljevstva Dahomej, film istražuje fenomen razmještenosti, miješanih identiteta i kulturne hegemonije Zapada kroz značenje i potencijalni povrat nasilno uzetih afričkih kulturnih artefakata.
Zajednički nazivnik ovih raznolikih manifestacija neprepoznatog i nekompenziranog rada svakako je ukorijenjen u globalnoj kapitalističkoj ekonomiji koja počiva na vječnom širenju, rastu i podjarmljivanju, a njezine svestrane posljedice navode nas na križno pletivo intersekcionalnosti kao moćne vizure za zamišljanje drukčijeg svijeta. Ana Kovačić, koja je sa kolegicom iz kolektiva WHW, kustosicom Anom Dević, osmislila i realizirala izložbu, pritom naglašava važnost međusobne brige i popravljanja svijeta u kojemu živimo, napose u kontekstu dekolonijalizacije i zajedničkog djelovanja. Ove će poveznice povremeno izmaknuti ležernijim posjetiocima, ali će se nad viđenim i poslušanim svakako zamisliti.
