Razgovarala: Josipa Bubaš
S Majom Gergorić, aktivistkinjom, istraživačicom antirodnih pokreta zaposlenoj na Pravnom fakultetu, razgovarala sam o antirodnim pokretima, njihovoj povijesti i opasnostima koje predstavljaju demokratskom poretku. Maja je magistrirala na Rodnim studijima na Srednjoeuropskomsveučilištu (CEU) u Budimpešti i na Politologiji na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Josipa: U sklopu doktorskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bavila si se antirodnim pokretima. Što si saznala tijekom istraživanja?
Maja: Naslov doktorske disertacije je Nastanak antirodnih pokreta u postkomunističkoj Europi. Istražujem zašto je u nekim postkomunističkim zemljama članicama EU nastala snažna mobilizacija antirodnih pokreta, koje su strukturalni čimbenici koji su doveli do snažne, kao i do slabe mobilizacije. Kada gledamo Europu, način i snaga mobilizacije, jako variraju. Imamo Hrvatsku, Poljsku i Mađarsku koji su jedni od primjera najsnažnije mobilizacije, dok su Litva Latvija i Estonija neki od primjera zemalja u kojima nema toliko snažne mobilizacije.
Josipa: Zašto je Hrvatska među ekstremnim zemljama?
Maja: I meni je bilo šokantno saznati taj podatak. Generalno snažnu antirodnu mobilizaciju objašnjavam s dva različita načina nastanka mobilizacije. Jedan je religijska mobilizacija gdje veliki utjecaj ima bliski odnos crkve i države, u što se Hrvatska potpuno uklapa. Drugi način nastanaka mobilizacije je institucionalizirana radikalna desnica, što bi značilo da je radikalna desna stranka na vlasti, ili je čak iz njezinih redova biran premijer, kao primjerice u Mađarskoj i Poljskoj. Zahvaljujući snažnoj suradnji s takvim vlastima, antirodnih pokreti jačaju. Hrvatska je primjer oba načina mobilizacije. Čak i da nema snažne radikalne desnice na vlasti, koja u Hrvatskoj varira jer stranke nastaju i gase se, imali bismo snažnu mobilizaciju zahvaljujući katoličkoj crkvi koja se, kao i u Poljskoj, od 90-ih postavlja kao braniteljica javnog morala i opozicija socijalizmu. Zbog toga od 90-ih slijede izbacivanje pobačaja iz Ustava, kontracepcijska sredstva prestaju biti pokrivena HZZO-om, a ranih 2000-ih kreću antirodni pokreti i odmah se umrežavaju s katoličkom crkvom. U Hrvatskoj u tome sudjeluje niže svećenstvo što se vidjelo na referendumu za definiciju braka 2013., gdje se po lokalnim župama mobiliziralo ljude da volontiraju i dijele letke, na misama se govorilo o važnosti referenduma, a ta se mreža nastavila aktivirati prilikom svake mobilizacije. Primjerice, Hod za život često uključuje sekciju određene župe koja nosi svoje oznake, a slično je i s moliteljima koji nastaju unutar lokalne molitvene zajednice gdje se okupljaju i priključuju sličnim mrežama, jer se gotovo u svakom gradu nalaze lokalni koordinatori, što olakšava aktivaciju.
Josipa: Mobilizaciju olakšava i strani novac, bez kojega bi takva organizacija bila teško moguća.
Maja: Tekst Hrvoja Šimičevića u Novostima analitički razotkriva te veze. Pokazuje da se radi o ogromnoj količini novca koja se ulaže u nešto što se prije zvalo Agenda Europe. To je neformalna mreža svih antirodnih, konzervativnih, radikalno desnih, pročetničkih (mislim na srpske Dveri) pokreta, zatim Rusa bliskih Putinu i Amerikanaca bliskih Trumpu. Problem je što nikada nije javno objavljeno od kuda potječe taj novac i teško mu se može ući u trag. Pretpostavka je da jedan dio financija dolazi od američkih konzervativaca a drugi od ruskih proputinovskih propagandista i onih struja koje žele širiti Putinovu viziju Europe. Na nacionalnoj se razini, i to ne samo u Hrvatskoj, novci dobivaju od države kao što je, primjerice, udruga U ime obitelji dobivala sredstva od Agencije za elektroničke medije. U Poljskoj postoji poseban institut koji novce daje isključivo organizacijama koje se bave obranom kršćanskih vrijednosti. U Mađarskoj je uništavanje civilnog društva išlo stvaranjem udruga bliskih vladi koje dobivaju državna sredstva namijenjena civilnom društvu, a čiji su programi isti kao programi vlade. Takve udruge nisu nezavisne, a poanta nevladinih organizacija obrana demokracije od malformacija vlasti. Ovdje to izostaje jer su takve udruge zapravo produžeci i potvrda vladinih politika. Sve ostale udruge optužene su da su pod utjecajem stranih donacija, zabranjeno im je financiranje i uništena ikakva mogućnost djelovanja. Ta ideja zabrane stranih donacija kreće od Rusije a implementirana je u Mađarskoj. Slično preuzimanje događa se i u Bugarskoj koja je zabranila LGBT teme u kurikulumu, što je također kopija ruskog zakona. U Mađarskoj i Poljskoj već govorimo o postojanju paralelnog civilnog društva – onog liberalnog i ono neliberalnog, a cilj neliberalnog je korištenje demokratskih metoda za postizanje nedemokratskih ciljeva.
Josipa: I Hod za život je američki import.
Maja: U originalu je to March for life koji je nastao sedamdesetih godina u SAD kao otpor Roe v. Wade presudi nakon koje su sve federalne države morale osigurati dostupnost pobačaja, a mogle su ga uređivati zakonom kako su željele. Tada kreće March for life, a kod nas dobiva zamah 2016. Hod za život, kao i 40 days for life (odnosno 40 dana za život) globalni su pokreti koji, da bi lokalno funkcionirali, moraju biti dio mreže. Sve poruke koje komuniciraju već su postojeće, samo se malo prilagode lokalnom kontekstu. Po mom mišljenju, March for life preveden je kao Hod za život jer marš zvuči prosvjedno i vezuje se za ljevicu, dok hod zvuči neutralno. Upravo se to i pokušava, stvara se dojam veselja, nose se šareni baloni, hoda se za a ne protiv, te iako je u formi prosvjeda, od toga se ograđuje. Cilj takve strategije je maknuti fokus sa ženskog tijela i usmjeriti ga na embrij jer tada nema neugodnih razgovora o ženskoj autonomiji, a pri tome se koriste i lažne znanstvene činjenice. Istaknula bih još jednu ključnu odrednicu Hoda, a to su sekularne poruke kako bi se dobila potpora šireg stanovništva, a ne samo religioznog, kao u slučaju inicijative 40 dana za život koja je utemeljena na religijskim porukama.
Josipa: Antirodni pokreti preuzeli su vokabular civilnog društva, ističu obranu sloboda, primjerice Željka Markić je čak i usporedila klečavce i progon Židova.
Maja: To je najveći apsurd jer se antirodni pokreti javljaju na temeljima antisemitizma, što se vidi kad se proziva Sorošev novac, pri čemu se ističe njegovo židovsko porijeklo. Najapsurdnije je što se u Agenda Europe forsiraju naizgled znanstvene činjenice, a katolička crkva ima kompleksnu povijest sa znanošću. To samo pokazuje koliko su antirodni pokreti sposobni uzimati argumente i oblikovati ih prema svojim potrebama. Znanstvene činjenice na koje se pozivaju u konačnici i nisu znanstvene.
Josipa: Kako se, po tvom mišljenju stvarno civilno društvo može suprotstaviti antirodnim pokretima, s obzirom na to da imaju puno više financija a time i organizacijskih kapaciteta.
Maja: Jako je teško, bitna je i reaktivnost, organizacija protuprosvjeda, ali to nije dovoljno jer ne možeš uvijek biti jedan korak iza. Pozitivni primjeri su Hod za slobodu, riječki kontra prosvjed koji to nije, jer se ne prosvjeduje protiv, nego za. Afirmiraju se vlastite vrijednosti i time se mobilizira dio društva koji ne bi izašao na kontra prosvjed jer se ljudi uglavnom ne žele izložiti potencijalnom nasilju. Po meni je pitanje prisutnosti antirodnih pokreta odgovornost države. Civilno društvo je zadnja brana, ali ono, ako nema potporu stranaka i sustava, teško može provesti promjenu. To se vidi na primjeru uvođenja zdravstvenog odgoja koji je na čekanju već 30 godina. Ne mogu zamisliti da se antirodni pokreti ugase voljom civilnog društva jer su te organizacije prebogate i premrežene. Hrvatsku spašava što antirodne ideje nisu većinski prihvaćene upravo zahvaljujući radu civilnog društva. Podrška pobačaju u Hrvatskoj nikada nije bila ispod 60 posto, a tome je pridonio i Ustavni sud koji ne dozvoljava njegovu kriminalizaciju, zbog čega nije moguće ukinuti pravo na pobačaj. Postoji jedno ciklično objašnjenje o uspostavi radikalno desne vlasti – ljudi su nezadovoljni ekonomskim prilikama, dođe radikalno desna vlast koja provodi kontroverzne politike, stanovništvo prosvjeduje i glasa protiv a zatim se pojavi umjerena centristička stranka koja se ne bavi strukturnim pitanjima poput onih ekonomskih i socijalnih, ljudi ponovo nisu zadovoljni, i opet na vlast dolazi radikalna desnica. Samo je pitanje gdje smo unutar ciklusa. Ključno je pitanje je, međutim, kako se taj krug može rasprsnuti ako nema političke volje i alternative. Činjenica je međutim, da radikalna desnica postaje dio mainstreama.
Josipa: Što je Projekt 2025?
Maja: To je produkt američke Fondacije Heritage koja je jedna od najjačih radikalno desnih lobističkih organizacija koja je već u prvom mandatu pomagala osmišljavati Trumpove kampanje i politike, što je bilo medijski nevidljivo dok se nedavno nije počelo pisati o tome. Sada se Trump od njih odmiče i negira veze, iako su poveznice jasne jer ljudi iz Heritagea njegovi savjetnici, no s Trumpom i nije bitno što je istina a što laž. Projekt je plan ustroja čitavog američkog društva i uloge države. U ovom slučaju, riječ rezanju i uskraćivanju ne samo prava LGBT osoba i reproduktivih prava žena, ide se i na rušenje sindikata, ukidanje mnogih javnih socijalnih usluga, micanje javnog financiranja obrazovanja i korištenju javnog novca za privatno obrazovanje prema biblijskim izvorima, uništavanje agencija koje se bave klimatskim promjenama, smanjenju oporezivanja korporacija i davanju novca fosilnoj industriji. To je distopijska vizija društva, no ako Trump pobijedi, djelomično će biti implementirana.
Josipa: Kakve su implikacije za EU?
Maja: Implikacije su velike kao i u prvom Trumpovom mandatu jer je dugo nakon Drugog svjetskog rata SAD imao vanjsku politiku usmjerenu na širenje demokracije i ljudskih prava. Tijekom Trumpovog mandata došlo je do odmicanja od takve vanjske politike, ali sa zadržavanjem diplomatske moći kroz sklonost autoritarnim vođama i režimima. Za Europu to znači smanjenje novaca od SAD-a za humanitarnu pomoć i zaštitu manjima, a također implicira da SAD i Rusija, dvije snažne svjetske sile sada počinju provoditi slične politike i otežan je otpor autoritarizmu koji bi trebao doći od liberalnih demokracija. Projekt 2025 unaprijed pokušava spriječiti bilo kakvo buduće procesuiranje Trumpa kroz uspostavljanje političke kontrole nad pravosudnim sustavom. Postavlja se pitanje kako očuvati dosadašnje slobode kada je pritisak svugdje.
Josipa: Kako je nastala sintagma rodna ideologija na koju se antirodni pokreti često pozivaju?
Maja: Sve počiva na vatikanskoj percepciji društvenih moralnih standarda i poželjnog funkcioniranja društva. Njihov su ideal cistrodni i heteroseksualni muškarac i žena čija je funkcija u društvu stvaranje obitelji i djece, i to je temelj od početka. Razvojem društva i propitivanjem određenih vrijednosti, crkva se već puno puta našla pred zahtjevima za promjenom, što je teško jer je Vatikan ustrojen izuzetno hijerarhijski i nedemokratski. Ipak je vidljiv određeni napredak, unatoč činjenici da su mnoge stvari ostale nepromijenjene. Što se tiče odnosa muškaraca i žena, prva ideja je da je žena nastala od Adamovog rebra, odnosno žena je od početka u podređenoj poziciji. Modernizacijom društva mijenja se i stav crkve koji sada zastupa komplementarnost, što znači da su žena i muškarac različiti ali jednaki, odnosno, jednako vrijedni ali nose različite uloge u društvu i obitelji. Prema Vatikanu, kao i antirodnim pokretima, su te vrijednosti na meti LGBT aktivista i feministkinja, seksualne revolucije i poststrukturalizma. Kako bi se obranile i zadržavale „prirodne“ rodne uloge, osmišljen je konstrukt rodne ideologije. Tim se krovnim pojmom teme koji su danas društveno prisutne, primjerice tema reproduktivnih prava i prava LGBT osoba, prikazuju kao prijetnja njihovom vjerovanju koji predstavljaju kao „prirodni“ temelj društva. Te su teme bile prisutne i prije, ali već se 1950-ih u znanosti, posebice u sociologiji, počinju intenzivno promišljati rodne uloge i dolazi do odvajanja roda i spola. Ta istraživanja ulaze u znanstveni i društveni mainstream, pa i u politički diskurs. Organiziraju se međunarodne konferencije 1994. i 1995. pri UN-u koje se bave pitanjima prava žena, a prvi put se u završnu deklaraciju, koja čak nije ni obvezujuća, uvodi pojam rod, što znači da, primjerice, više ne govorimo o spolno nego o rodno utemeljenom nasilju. Tada se počinje stvarati mreža na religijskoj razini, i to različitih denominacija – uglavnom kršćanskih i muslimanskih država koje imaju velik utjecaj u UN-u. Stvara se i kritična masa unutar samih delegacija Vatikana koja se bavi strategijama odbijanja uvođenja pojma roda u službene dokumente. Stoga je osmišljena rodna ideologija koja tada nije još zaživjela i tek je 2000-ih dobila na širem značaju. Tim se terminom želi zamutiti cijelo područje prava žena i LGBTQR osoba i svesti sve pod isti pojam i kako bi se što jednostavnije borbu za slobodu i ljudska prava proglasilo napadom na tradiciju, bez da se ulazi u dubinu. Rodna ideologija zapravo ne postoji. Pojam u originalnom značenju dolazi iz znanosti, međuostalim od istraživanja o neplaćenom kućanskom radu, dakle iz sasvim drugog područja, no ciljano je iskorištena riječ ideologija jer podrazumijeva nešto različito od prirodnog, podrazumijeva napad na prirodni poredak, iako je jasno da pozicije u društvu od početka nisu prirodne nego društveno konstruirane. No, za obranu vlastitih konstrukcija društvenih pozicija morao se definirati izvor prijetnje, jer bi u suprotnom bilo teško braniti vlastite pozicije bez identifikacije neprijatelja, primjerice, Istanbulskoj konvenciji, budući da je racionalno teško objasniti zašto bi netko bio protiv konvencije koja zagovara zaštitu žena od nasilja. No, ukoliko uvedemo prirodnost nasuprot rodu, više se ništa ne treba dalje objašnjavati, jer kada je nešto prirodno, to nije podložno propitivanju. Bitno je naglasiti da Agenda Europe ulaže i velike napore u sprječavanje razvoda, primjerice, u Poljskoj su bile aktivne kampanje sa slikama djeteta koje moli roditelje da se ne rastanu. To je napad na temeljne ljudske slobode i tiče se cijelog stanovništva. Radikalna desnica i antirodni pokreti, što su često iste opcije, žele se vratiti u prošlost, status quo ante, no zanima me kada se u povijesti točno nalazi taj idealni trenutak? Jesu li to 1950-e godine u socijalističkoj Hrvatskoj kada dolazi do modernizacije i ulaska žena na tržište rada? Ili je to još ranije, u vrijeme NDH i nacističkog režima? Jedan od velikih uspjeha radikalne desnice je taj što je teme o kojima nismo govorili učinio polarizirajućim pitanjima na kojima se dobivaju glasovi. Domovinski pokret je dobio dobre rezultate na izborima jer je puno desniji od HDZ-a, ali i zato što su uveli temu rodne ideologije. Sve potiče od Agenda Europe i njihovih detaljnih uputa kako oblikovati različite teme.
Josipa: Antirodna propaganda prisutna je i u nižem obrazovanju.
Maja: Teško mi je odvojiti utjecaj crkve na obrazovanje i nacionalizam kojim je ono prožeto. Hrvatski nacionalni mitovi često su vezani uz katolički crkvu, kao i u Poljskoj. Oni naravno, moraju postojati, s obzirom na to da su nacije zamišljene zajednice koje moraju na neki način povezivati ljude koji žive na određenom području. To je osnova vjeronauka i nacionalističkog obrazovanja u školama i zato ga je, između ostalog, teško ukloniti. Anatirodni pokret suprotstavlja se uvođenju zdravstvenog odgoja koji bi donio drugačiju perspektivu. 2006. predložili su zdravstveni odgoj koji bi se temeljio na apstinenciji te se takvog stava drže još i danas. Zdravstveni odgoj vide kao opasnost od prerane seksualizacije djece, a ne obrazovanje i informiranje o biološkim činjenicama o vlastitom tijelu. Naravno da je interes vlasti za uvođenjem zdravstvenog odgoja ravan nuli, a micanje vjeronauka iz škola bilo bi kršenje Vatikanskih ugovora koji se isto smatraju temeljenim mitom o nastanku nacije jer je Vatikan prva država koja je priznala RH, to je u temelju vjerovanja u slobodnu Hrvatsku i u to se ne dira. Sljedeća goruća tema bit će uvođenje teme roda u vrtiće. Također, strah me otvaranja studija poput medicine i psihologije na Katoličkom sveučilištu čime je studentima oduzeta prilika da čuju drugačija promišljanja što je, osim osposobljavanja za tržište rada, poanta obrazovanja. Studij te treba otvoriti za nove ideje i nova promišljanja, a ako se ono održava u religijskom kontekstu, znači da se to nije dogodilo. Također, studij medicine na Katoličkom sveučilištu znači da će liječnici imati priziv savjesti, ne samo na pobačaj nego primjerice i na kontracepciju, osnovne usluge će biti uskraćene, a da ne govorimo o psiholozima koji će pružati neadekvatne usluge. Primjerice, konverzijska terapija koja prisiljava LGBT osobe na promjenu životnog stila.
Josipa: Kada smo dotakli to pitanje, kakav je utjecaj crkve na zdravstvo?
Maja: Ključne su dvije stvari koje vidim kao veliki problem. Prva je dostupnost pobačaja i koji je nedostupan i nije besplatan. Feministički kolektiv fAKTIV prikuplja podate o dostupnosti podbačaja. Njihov je zaključak da je pobačaj nedostupan. Otprilike mu je jednaka cijena u privatnim i javnim bolnicama. Žene se često odlučuju za privatne klinike jer tako mogu platiti na nekoliko rata. Poanta je da zabranom pobačaja ne sprječavamo zahvate. Tu se javlja i pitanje ginekologa koje se ne uči kao obavljati pobačaj, i pitanje je tko će u budućnosti biti za to kvalificiran, posebice s obzirom na ranije spomenut studij medicine na Katoličkom sveučilištu. Tu je i primjer Mirele Čavajde kojoj je odbijen pobačaj jer osim priziva savjesti, nitko nije znao napraviti zahvat. Drugi problem je dostupnost liječničke zaštite trans osobama, to je tema koju Domovinski pokret napada. Na sjednici u Saboru o tome je govorio Herman Vukušić, koji se bavi PTSP-om i nema stručne kvalifikacije za tu temu. Stvara se moralna panika lažima o velikom broju djevojčica koje žele napraviti tranziciju i to manipulacijom podacima.
