Piše: Bojana Guberac
Maja Sever jedno je od najistaknutijih lica hrvatske televizije, dugogodišnja HRT-ova novinarka vječito bez dlake na jeziku i u borbi za pravdu – kako u novinarstvu, tako i izvan njega. Pa iako joj je vodstvo HRT-a 2017. godine ukinulo jednu od najpopularnijih emisija „Hrvatska uživo“, nije klonula duhom već snagu preusmjerila u nove projekte. Posvećena je radu u Sindikatu hrvatskih novinara čija je predsjednica, obilazi lokalne medije te neumorno smišlja kako pomoći kolegama i boriti se protiv lokalnih moćnika. Jedna je od osnivačica inicijative „Ljudi za ljude“ koja aktivno pomaže ljudima Banovine zbog čega je primila nagrade „Ponos Hrvatske“ i „Nada Dimić“, a gledati ju i dalje možemo u emisiji Nedjeljom u 2.
Mogle bismo sa „Severicom“ pričati o svakojakim nepravdama, no ovaj put smo fokus stavile na prikaz žena na televiziji te nametnutom imperativu ljepote koji gazi žene nakon četrdesete. Sa Sever smo razgovarale o njezinim televizijskim početcima i prvim susretima s televizijskom šminkom, odjeći koju je nosila sve ove godine, vizualnom identitetu i diskriminaciji žena, na televiziji i u društvu.
„Počela sam raditi u nečemu što je bilo kao dječji program, tad sam imala 18, 19 godina i čak se sjećam tadašnje šminkerice Željke. To je bilo devedesete, prije rata. Morali smo biti malo „napudrani“, ali nije to bila jaka šminka. Tada mi to nije bila neka panika, klinka si pa se nekad voliš i sređivati. Iako ja nisam nikada baš bila taj tip za sređivanje u privatnom životu. Onda je počeo rat i to je prošlo kako je prošlo, nitko o šminki nije mislio. Imala sam neka javljanja, ali mislim da je tu bilo dovoljno izvući trepavice. Zapravo prava šminka dolazi kada počneš raditi prave studijske emisije“, prisjeća se Sever.
Nakon vođenja vijesti u Dobro jutro Hrvatska počele su i emisije. Vodila je emisiju „Puni krug“ drugog programa HRT-a. „Mi smo to zvali ´Teletubbies´ sakoići , svi su bili istog kroja, samo su mijenjali boje i ponekad je bila prejaka šminka. Televizijska šminka je užasno jaka, to je nekoliko slojeva šminke. Moj problem kod toga je što je moja koža drugačija, imam žutu put“, govori o tadašnjoj odjeći koju je nosila i vizualnom identitetu.
Kaže nam da šminku i odjeću koju je nosila sve te godine na televiziji doživljava kao uniformu. „Kolege snimatelji su se uvijek smijali jer ja dok još odjavna špica traje otvaram paketić s vatom i skidam šminku. To su isto stvari koje bi trebale biti drugačije, kada pogledaš francuske voditeljice nema tu tog imperativa pofarbane kose i jake šminke. Znali su mi izvući plavu crtu na očima, to ´nemreš´ vjerovati. Ponekad, sad recimo, kada trebam biti u kadru se sama šminkam. Kupila sam si neku šminku koja mi odgovara, ali i to nađem rijetko. Mi moramo biti našminkani u kadru jer ja stvarno izgledam ´isprano´, ali je pitanje kako.“
Gubitak identiteta?
Zašto ne bih mogla, pita se Sever, imati samo puder, da se zadrži natural look. Pitamo ju smatra li takve snažne intervencije gubitkom identiteta: „Mislim da je tu ključno pitanje zašto se uopće moramo baviti izgledom. Jer stavljati meni tešku šminku je pokušaj da se moj izgled promijeni, a zbog čega bi se moj izgled promijenio, zbog čega ne bih bila takva kakva jesam. Trebalo bi me, okej, ´napudrati´ da se ne sjajim i da to ne skreće pozornost, ali zašto bih ja morala biti ljepša ili drugačija, prilagođenija nekome? Ja to ne razumijem.“
Takav stav i neprilagođenost nametnutim okvirima zahvaljuje majci i obitelji. „Odgojena sam tako da kada bi tata vikao da pospremim sobu, mama bi mu rekla da me pusti da čitam knjigu jer ću cijeli život morati pospremati. Nisam morala biti stereotipna curica. Podržavali su me da budem što god hoću pa i buntovnica. Moja majka je užasno pametna, jaka i podržavajuća žena.“
Prikaz njezinog lika na HRT-u
Tada o tome nije pretjerano razmišljala, ali s današnjim odmakom šminku i odjeću koju je nosila u emisiji „Hrvatska uživo“ smatra nepotrebnom. Pogotovo,kaže, zbog narativa kojim se emisija bavila. Vizualne probleme vidi i u rasvjeti.
„Ne bih se ja mogla oduprijeti takvom šminkanju, ja sam i kada mi se nije sviđalo sjedila i šutjela. Imamo niz drugih problema u tom vizualnom izričaju na televiziji, nije samo do šminke. Imamo problem s rasvjetom, to je stručnost koja je jako važan dio našeg posla koji se ne bi trebao rješavati tako da šminka bude jaka, to se rješava time da se šminka i svjetlo prilagode osobi i ti moraš znati što hoćeš dobiti. Po mojem mišljenju kada bi me pitala kakva bi trebala biti u toj emisiji onda bih ti rekla da bih trebala biti jednostavnije obučena, odjeća je mogla više biti prilagođena meni, casual dakle.“
Sada kada sama bira odjeću kroz smijeh naglašava da nikad ne bi obukla svijetlo zeleni sako. „Crni sako i dolčevita bi bili primjereni, a ja bih bila i dalje ono što jesam. Najveći iskorak mi je bio neki svijetli sako nedavno. Tome smo se isto smijali i to isto zovem uniforma, ali to je dijelom prilagođeno mom liku. Kada bih sada s odmakom gledala na to vrijeme kada sam radila i kada bih se više bavila vizualom te emisije, išla bih na puno manje šminke, jednostavniju odjeću. Trebala sam imati jednostavniju šminku, ali ne mislim da je netko odgovoran za to nego stvari idu automatizmom. ´Tetkasta´ sam u “Hrvatskoj uživo”, što i nije tako loše jer je to bila popodnevna emisija, ali znala sam imati žestoke sukobe i propitivanja pa sam ´iskakala´. Moglo je bolje“, govori o vremenu dok je vodila „Hrvatsku uživo“.
Imperativ ljepote, napominje, postoji i danas. „I danas dobiješ jaku šminku, postoje tek neke emisije koje su estetizirane, nema ih puno, koje promišljaju vizualni identitet.“
Maja Sever kao ratna izvjestiteljica devedesetih
Nema interdisciplinarnog pristupa radu
Televizijski posao je, priča nam Sever, zajednički rad i projekt. Mišljenja je kako je upravo pomanjkanje interdisciplinarnog pristupa poslu jedan od razloga zbog kojeg se novinarke ne prezentiraju na ispravan način.
„Svaki projekt mora imati drugu priču. Kako ću biti našminkana i koju ću poruku dati s tom šminkom, kakvu osobu želimo prezentirati našoj javnosti. Treba postaviti ta pitanja i do toga doći s odjećom, frizurom, šminkom i rasvjetom, scenografijom, a mi nemamo taj interdisciplinarni pristup svom poslu.“
Sjeća se da je na samom početku karijere, ranih devedesetih išla uzeti izjavu tadašnjeg američkog veleposlanika, a izjavu za svoju emisiju je uzimala i novinarka Mirjana Rakić.
˝Došle smo u njegovu rezidenciju, s njim je bila njegova PR savjetnica i onda ga je Mirjana snimila za radnim stolom i mislila sam da ću i ja poslije nje uzeti izjavu, a savjetnica je rekla da ne možemo na istom mjestu. Posjela ga je onda u neku fotelju, pored ´mekšeg´ svjetla, drugačije knjige je stavila. Prilagodila je sve mojem pitanju i temi o kojoj smo trebali govoriti. Mi na HRT-u tako ne radimo.˝
Diskriminacija na HRT-u
Pravilo je da žene u televizijskom programu nemaju predugu kosu, ali ni one s vrlo kratkom kosom nisu česta pojava. Sever se uspjela, kaže, izboriti za kratku frizuru. Ne farba se, a sijede su joj ´kul´. Unatoč tome smatra da postoji diskriminacija unutar Hrvatske radiotelevizije. „Ne želim skrivati sijede i mislim da žene mogu biti zgodne i privlačne sa sijedom kosom, a na ekranu meni to dobro izgleda. Ali ne vidimo to na televiziji kod nas, dok je u nekim dijelovima Europe to najnormalnije. Televizija danas s ekrana sklanja starije žene jer nisu više jako lijepe. Nemam dokaz za to, ali zaista smatram da HRT ima problem sa starijim ženama. Nemam ništa protiv mladih kolegica, voljela bih da je mnogo više mladih ljudi. Možda je to jedino što nas može spasiti, ali smatram da postoji problem s izgledom starijih žena i zbog toga negodujem i borim se jer se tu radi o diskriminaciji“, rezolutno će Sever.
Kada govorimo o muškarcima, Sever ističe kako s njihovim godinama i izgledom televizija nema problema te im starost ili izgled neće ugroziti posao.
„Jedan urednik kojeg neću imenovati, ali on će se prepoznati, rekao je da dok je on urednik žene iznad 40 neće biti na ekranu. To mi je potvrdilo više ljudi kojima vjerujem i uopće me ne iznenađuje da bi on mogao reći takvo što. Nadam se da će on ovo pročitati pa samo želim reći da je takav stav odvratan i nedopustiv. Sjećam se kad su objavili fotografiju Danijele Trbović s kojom se kao poručilo da nemaju ništa protiv starijih žena, a tu se opet radi o ponižavanju nje kao žene. Mislim da je problem HRT-a to što misle da televizija mora biti nešto zabavno, nekaj što je lepo za gledati. Kaj bumo sad babe gledali?“
Najviše joj, ipak, smeta što nema jačanja slobode i neovisnosti kod novinarki. „Smatram da uredničko okruženje ne podržava novinarke da budu hrabre, provokativne i istraživačke novinarke. Ne daje se da se žene razvijaju u jake novinarke. To je tako jer nikome ne odgovara da itko ´iskače´. To je ´ne talasaj´ atmosfera. Bedasto je maknuti ženu u vrhuncu njezine novinarske potencije. Nevjerojatno je da HRT ili neka druga televizija uloži u nekoga 20 godina i onda ne iskoristi to znanje i iskustvo kako bi unaprijedili i ojačali program. Činjenica je da su žene 40 plus maknute. To je činjenica jer je jasno vidljivo, ali ne mogu reći da postoji odluka da ne rade jer nisu više lijepe ili stare, ali je činjenica da ih nema.“
Smatra da nije dobro da se na „sto načina ne podupire razvoj novinarki u jaka novinarska imena“. Pa čak i sada na HRT-u. „Ima na HRT-u žena koje bi mogle biti nove ´Severice´ i ´Mikleuševićke´, biti jake, postavljati se i raditi svoj novinarski posao, ali to ne možeš bez podrške uredništva i redakcije. Ja sam imala sreću da sam se razvijala u nekim drugim vremenima kada je bio Galić i imala svoje emisije, tada se moglo ipak više. Sada ne gradimo takvu priču što nije dobro.˝
Diskriminacija žena u društvu i dužnost javnog servisa
„Diskriminacija žena u našem društvu je ozbiljan problem. To nije popularno reći jer si onda nepopularna feministkinja ili ona koja se stalno nešto buni, ali je to činjenica s kojom se ovo društvo mora suočiti. Plaća nam je u prosjeku uvijek dosta manja nego muškarcima, imamo problem u napredovanju, na niz razina, a onda kada dodaš tome da si malo starija žena, onda je problem još ozbiljniji. I upravo javni servis bi trebao biti taj koji bi nametao promjenu odnosa i promjenu atmosfere. To bi trebao biti zadatak javnog servisa jer je vidljivo. Mi moramo pokazati da žena od 50,60 može voditi emisiju, što je normalno svugdje. U jednoj Americi koja je ultimativno u raljama imperativa ljepote. Oni znaju zbog čega gledatelji imaju povjerenja u voditeljicu iznad 40, 50 ili 60. Ona ima neko novinarsko iskustvo, novinarsku povijest i onda kada govori nešto, onda se tome vjeruje. Zbog toga program treba imati iskusnije novinarke. Javni servis bi to morao koristiti i pokazati da ne može netko biti maknut s vijesti iz kulture jer ima 63“, objašnjava Sever te dodaje kako nažalost u svim segmentima društva diskriminaciju prema ženama rade i žene.
„Te neke naše solidarnosti nema. I na HRT-u kao i svugdje drugdje to rade i muškarci i žene. Žene to rade jer se bore za opstanak na svojoj poziciji, a nisu svjesne toga da to može trajati dvije ili pet godina. A nekakva solidarnost, zajednički rad i cilj može trajati cijelu karijeru i da svima bude dobro bez obzira na to jesi li gore ili dolje. Ne kužim kako to ne vide, ali dobro – nema predaje. Vjerujem da će biti bolje na HRT-u. Dovoljno je da netko počne razmišljati. Treba se pojaviti netko tko će izaći iz tog uskog okvira“, zaključuje za naš portal dugogodišnja novinarka HRT-a.
