Piše: Ivana Perković Rosan
Ravnateljica Gradske knjižnice ‘Don Mihovil Pavlinović’ u Imotskom Marija Jović ovogodišnja je dobitnica nagrade Zaklade Dr. Ljerke Markić Čučuković za promicanje knjižničarske struke i bibliotekarstva. Riječ je o vrijednoj nagradi Zaklade koja djeluje pri Katedri za bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a nastala je u čast dr. Ljerke Markić Čučuković, prve stalne nastavnice na dodiplomskom studiju bibliotekarstva na FFZG-u. S Marijom Jović razgovarale smo o nagradi, o novim generacijama čitatelja kao i o tome koliko joj je novinarsko iskustvo bilo od koristi nakon što se svojedobno odlučila za promjenu karijere.
Ravnateljica Marija Jović, koja je ovo priznanje zaslužila i jer je svojim zalaganjem, radom, znanjem i vještinama doprinijela kulturnom, umjetničkom i društvenom životu grada Imotskog i Imotske krajine, rekla nam je kako joj je ova nagrada dodatna inspiracija za daljnji rad.
‘Nagrada Ljerka Markić-Čučuković nagrada je značajna jer ju dodjeljuje struka. Time naročito meni osobno važna jer ju dodjeljuju iznimni profesionalci znanstvenici na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s katedre za bibliotekarstvo. Ova nagrada ne samo da potvrđuje moju profesionalnu izvrsnost, već me i inspirira da iz dana u dan to više radim i na sebi osobno i na sebi profesionalno. Sama ceremonija protekla je baš u onom toplom ozračju družeći se na čaju i kolačima s profesorima te predstavnikom obitelji dr. Ljerke Markić Čučuković koji vodi zakladu’, rekla nam je ravnateljica Marija Jović koja je samo par mjeseci prije nagrađena i Osobnom nagrade Splitsko-dalmatinske županije za izniman doprinos u promicanju vjerskih i kulturno povijesnih vrijednosti te očuvanju kulturne baštine.
Foto: privatni album
Zanimljivo je i da ova Imoćanka uz doktorat ima i završena dva fakulteta. Prije bibliotekarstva završila je novinarstvo kojim se bavila do 2011. Bogato novinarsko iskustvo bilo joj je od koristi i nakon promjene karijere budući da knjižnice odavno nisu samo mjesto gdje se posuđuju knjige već su i mjesto raznih događanja, promocija, predstavljanja i na kraju krajeva mjesto susreta.
‘Diplomirala sam novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu te doktorirala na polju ekonomskih znanosti uže polje turizam. Novinarstvo je genetski moja strast, budući da je veliki broj članova moje obitelji upravo obrazovan u polju političkih znanosti, napose novinarstva. Intenzivno sam se bavila novinarstvom do 2011. Novinarstvo je divna, jako teška i odgovorna profesija. Novinari su jedan iznimno obrazovan i enciklopedijskim znanjem potkovan soj ljudi. Ono po čemu pamtim novinarski posao prije svega na terenu su prekrasni topli ljudski susreti koji su me oplemenili kao ljudsko biće. Novinarstvo pamtim i po strogim urednicima i vječitom utrkom s vremenom. Danas sam zahvalna na svemu tome’, rekla nam je Jović koja se trudi otvoriti knjižnicu u Imotskom široj publici.
‘Ono što me kao novinarku dodatno oblikovalo je instinkt za prepoznati ispravnu stvar, konkretno priču za novine u to vrijeme ili danas izići iz zone komfora i prepoznati nove trendove u kulturnom ili znanstvenom životu. Također kao novinarka knjižnicu kojom upravljam u komunikološko-marketinškom smislu otvorila sam javnosti, tako da je ona danas mjesto susreta i doživljaja spoja različitih sfera kulture. Primjerice nedavno smo imali predstavljanje knjiga s iskorakom degustacije imotske spize s dva vrsna imotska šefa: Antom Jonjićem i Mirkom Tolićem. Spajam na prvi dojam nespojive stvari i time održavam fokus javnosti na knjižnici kao kulturnoj ustanovi i pružam jedan drukčiji pogled na knjižnice općenito’, rekla nam je Jović. A dotakle smo se i podataka koji pokazuju da smo po čitanju knjiga ispod prosjeka Europske unije i pitanja kako djeci usaditi ljubav prema knjizi.
Marija Jović / Foto: privatni album
‘Kada gledamo statistiku podaci nas uistinu mogu zateći. No, djeca ili naša famozna Z generacija kako im tepamo su mladi ljudi puni znanja i drugih vještina. Možda ne čitaju ruske klasike u klasičnom smislu držeći knjigu u ruci. Upoznala sam međutim određeni broj mladih ljudi koji su veliki zaljubljenici u Tolstoja, Dostojevskog, Jesenjina, i koji su meni kao knjižničarki otvorili nove vidike sa suvremenim autorima. Tako da smatram kako nam mladi ljudi, ukoliko nam dopuste da im se približimo u njihovom svijetu puno toga mogu pružiti. A onda i mi njima pažljivo možemo sugerirati, kako je u knjigama sve znanje, kako su knjige najtiše i najiskrenije prijateljice i kako na svijetu nema ljepšeg doživljaja nego u ruci držati novokupljenu knjigu. S mladima treba razgovarati. Prihvaćati ih i percipirati kao ljude od kojih možemo štošta naučiti. A onda će i oni sami prihvaćati naše znanje i klasični stil življenja konkretno govoreći o čitanju knjiga. Zaključno na ovu temu uvjetno bih uzela podatak kako mladi sve manje čitaju. Čitaju itekako, upijaju znanje, ali drukčijim medijima. I to je u redu. Stoga i knjižnice i knjižničari trebaju prilagođavati svoju ustaljenu rutinu novim trendovima’, istaknula je.
Nismo propustile ni upitati je koje knjige ona preporuča i čita.
‘Knjige s kojima sam nastavila ili započela 2025. su primjerice, ‘Čovjekovo traganje za smislom’ Viktora Frankla, ‘Kućna pomoćnica’ autorice Friede McFadden sa svim nastavcima, potom ‘Divljina’ Sarah Pearse. Marija Jurić Zagorka i njena ‘Grička vještica’ u kojoj ponovno kao u hrvatskoj književnosti uživam. ‘Knjiga o travama’, malo poznata knjiga mađarskog autora Sandora Maraia i Biblija koju čitam gotovo cijeli svoj život već po tko zna koji put’, zaključila je.
